S punim pravom, čini se, mogli bismo reći kako je livanjski kraj od dubokih svojih davnina bio plodan rasadnik brojnih ženskih i muških duhovnih zvanja.
Koliko je dosad iz dostupnih povijesnih izvora poznato, ovaj je kraj tijekom svoje duge i na trenutke burne povijesti dao Katoličkoj Crkvi brojne svećenike, redovnike i redovnice, njih barem oko 350. Fra Miro Vrgoč u svojoj knjizi Leksikon franjevaca Bosne Srebrene iz livanjskog kraja navodi čak 205 samo franjevaca provincije Bosne Srebrene.
Među mnoštvom tih redovničkih i svećeničkih osoba koje su pripadale ili još uvijek pripadaju različitim redovničkim provincijama i biskupijama u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj nekoliko je provincijala i provincijalki, provincijskih vikara, dva biskupa, četrdesetak profesora i odgojitelja, više spisatelja, urednika listova, društvenih i kulturnih djelatnika te uopće vrlo uglednih, poštovanih i priznatih osoba…
Nije pretjerano kazati kako bismo fra Alojzija Ištuka mogli svrstati u skupinu onih najuglednijih. Među našim suvremenicima duhovnoga staleža bio je zasigurno bez premca! Takav status zaslužio je on svojim ljudskim i redovničkim autoritetom te činjenicom da je u svojoj zajednici, bosanskoj franjevačkoj provinciji, dugi niz godina svjesno i savjesno obnašao nekoliko vrlo važnih i odgovornih službi.
Rođen u brojnoj obitelji
Neveliko selo Žirović u župi Ljubunčić kod Livna nije po mnogočemu osobito poznato. Najpoznatije je dosad bilo po tome što je u njemu 1800. rođen a 1875. mučenički ubijen fra Lovro Karaula. No, nećemo zacijelo pogriješiti ako ustvrdimo kako sadašnji žitelji ovoga sela mogu biti ponosni i isticati kao osobitu vrijednost da je u njemu rođen i fra Alojzije Ištuk.
Rođen je 24. travnja 1926. u obitelji koja se među drugim žirovićkim Ištucima razlikuje po nadimku Džaja pa su i njega mnogi nerijetko zvali Marko Džajin. Ime Marko dali su mu na krštenju roditelji Juro i Janja rođ. Gelo. Svakako je zanimljivo da je istom rodu pripadao i onaj Juro Ištuk, jedan od nekoliko čobana koji su u Žirovićkom lugu, iz prikrajka, promatrali kako se odvijalo ubojstvo fra Lovre Karaule; upravo se Juro „prikučio u neposrednu blizinu za jedan grm, odakle je mogao sve vidjeti i čutiˮ te je potom javio u selo što se zapravo u lugu dogodilo.
Marko je rođen i odrastao u brojnoj obitelji. Njegovi su roditelji, naime, osim njega, imali još šestero djece, tri sina i tri kćeri. Volio je svoj rodni Žirović i često se u njega (s)vraćao. A dolazio je jer je kao malo tko bio privržen svojoj mnogobrojnoj obitelji. Volio je podjednako sve njezine članove, i one bližnje i one malo dalje, kao što su i članovi obitelji voljeli i poštovali njega, smatrali se počašćenim što je njihov. S mnogima je bio u stalnoj usmenoj ili pisanoj vezi. Jer, koliko je mogao, kao čovjek, fratar i svećenik, svima je rado pomagao svojim savjetom i svima bio silna moralna potpora kako u radosnim tako i u onim teškim životnim situacijama. Za sve njih bio je on naš fra Alojzije!
Primjeran učenik i student
Mlađahni je Marko osnove pismenosti stekao u susjednom Ljubunčiću, gdje je od 1934. do 1938. svršio četverogodišnju osnovnu školu. U ovoj se školi 1942. smjestila neka crnogorska brigada čiji su partizani oko škole razbacali i uništili sve ono što su našli u učionici a učenicima i učiteljima je služilo za odvijanje nastave. Na primjer, školski pribor, predratne dnevnike rada, popise učenika s ubilježenim njihovim ocjenama itd. To je razlog da u arhivu ove škole nije bilo moguće provjeriti i zabilježiti bilo kakvu pojedinost koja je važna za fra Alojzijevo školovanje u njoj; recimo, tko ga je učio, koje je ocjene dobivao u prva četiri razreda svoga školovanja itd. Tek jedna pronađena svjedodžba, koju je potpisao upravitelj škole Ivan Badrov, kaže da je 4. razred završio s vrlo dobrim uspjehom.
Stoga je to više vrijedno svjedočenje koje je o Marku dao Božo Papić, zvani Boško, iz Lusnića, koji je tih godina bio njegov školski kolega i o njemu je kazao: „Marko je bio izrazito miran i odličan učenik. Uzoran u svom ponašanju. Iako nismo generacija, on je tri godine stariji od mene, išli smo zajedno u razred jer su svi učenici od 1. do 4. razreda tada išli zajedno. Učitelj mu je dao zadatak da nam iz fučije metalnim lončićem dijeli vodu.”
Nakon svršetka osnovne škole odlučio je Marko biti franjevac i svećenik te je otišao u Franjevačko sjemenište u Visokom. Njegovu „odlasku u fratre” radovali su se i drugi članovi obitelji. Posebice se to odnosi na njegova djeda Tomu koji se svakodnevno tako glasno molio za unukovu ustrajnost na tom putu da se često čulo i do susjedove kuće. A molio je otprilike ovako: „Prigovorit ćemo 3 Očenaša, 3 Zdravomarije i 3 Slavaocu za našega Marka da mu dade Isusova majka da dobro sluša i uči te postane Božji misnik.”
U Visokom je 1. rujna 1938. upisan u 1. razred gimnazije i tu potom završio šest razreda. Dva zadnja razreda gimnazije s maturom polagao je privatno nekoliko godina poslije u Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Sarajevu.
Na ovom mjestu svakako vrijedi zabilježiti kako su ga, kao devetnaestogodišnjaka i sjemeništarca, 11. veljače 1945. uhitili partizani u rodnom selu gdje se skrivao nešto više od mjesec dana. A razlog skrivanja bili su njegova želja da nastavi školovanje i strah od mobilizacije, odnosno upućivanja na ratište. Što se s njim događalo nakon uhićenja – kamo su ga, vezana kao najvećega zločinca, odveli, kako su ga ispitivali i mučili te što su tražili da prizna, kako su ga tukli u zatvoru i na kraju pustili – sam je fra Alojzije, istom pedesetak godina kasnije, vrlo detaljno zabilježio na papir. Tekst je, s naslovom Dječak u partizanskom zatvoru, objavljen u Kalendaru svetog Ante za 2001. godinu.
Godinu dana obveznoga redovničkog novicijata započeo je 23. srpnja 1947. u Kraljevoj Sutjesci i tada je uzeo redovničko ime fra Alojzije. U novicijat ga je primio i obukao u fratarski habit tadašnji provincijal Bosne Srebrene fra Vitomir Jeličić. Zajedno s fra Alojzijem obuklo se još 17 njegovih kolega. Svečane zavjete položio je 8. prosinca 1951. u Sarajevu u ruke još jednoga velikog bosanskog franjevca, tadašnjega provincijala fra Josipa Markušića.
Završivši srednju školu daljnje je školovanje nastavio u Sarajevu, gdje je 21. rujna 1948. upisan na Franjevačku teologiju. U cjelini bio je redovito među najboljim studentima, a u svom tečaju najčešće najbolji. Kao ilustraciju spomenimo samo da je u školskoj godini 1951./52. bio među tri najbolja studenta na Teologiji; osim njega odlični studenti bili su još fra Leonardo Oreč i fra Karlo Selak. Ili: Od ukupno 85 ispita koliko ih je polagao za vrijeme studija na Teologiji čak pedeset je položio s odličnom ocjenom, s desetkom!
U svom redovitom izvješću Upravi bosanske franjevačke provincije o vladanju klerika-bogoslova za njega je gvardijan u samostanu sv. Ante na Bistriku u Sarajevu, gdje je bila Teologija, fra Vlado Karlović napisao: „Radnik u svakom pogledu. Potpuno odan. Ako ima godina, ima i dovoljno ozbiljnosti, premda mu uvijek ne uspije savladati se u potrebnoj mjeri. Veoma dobar i za život u zajednici bit će veoma koristan.”
Za svećenika ga je zaredio vrhbosanski nadbiskup dr. Marko Alaupović u crkvi sv. Ante na Bistriku 20. travnja 1952. Mladu misu proslavio je 4. svibnja iste godine u Ljubunčiću.
Fra Alojzije je jedan od 25 bosanskih franjevaca koji su studirali u Beogradu. Ni na tamošnjem Filozofskom fakultetu nije bilo moguće pronaći puno podataka o fra Alojzijevu studiranju u glavnom gradu Srbije. Jedino je u Matičnoj knjizi diplomiranih studenata zabilježeno da je na ovaj fakultet upisan školske godine 1953./1954. na Grupi za istoriju te da je diplomirao 25. lipnja 1958. s prosječnom ocjenom 8,3.
U provincijskim službama
Kada je završio studij u Beogradu, namjestila je Uprava Provincije fra Alojzija u Visoko gdje je potom dugi niz godina obnašao službu profesora povijesti i odgojitelja sjemeništaraca. Stoga i nije djelovao u župnom pastoralu u klasičnom smislu, kao župnik ili župni vikar (kapelan). No, vrlo rado je odlazio na ispomoć u župe kad god bi ga neki od župnika zamolio da dođe, ne samo u livanjski kraj nego i u druge župe svoje franjevačke zajednice i izvan nje.
Profesor i odgojitelj. Na službu drugoga prefekta imenovan je na izvanrednom definitorijalnom kongresu Bosne Srebrene održanom 16. rujna 1959. u Sarajevu i tu je službu obnašao punih sedamnaest godina, od 1959. do 1976. godine. Čitavo to vrijeme dijelio je on svoj život s đacima. Blagim i jednostavnim riječima, poput roditelja, učio ih moliti te poučavao u čestitosti, jednostavnosti, mudrosti, redu i marljivosti. Redovito ih je vodio na šetnju put Banjera, Jezera, Visočice i stadiona Velepromet. K tomu, dijelio im je potrebni školski pribor. Hercegovački franjevac fra Vendelin Karačić se toga prisjeća ovako: Mi smo u njegovu sobu, gdje nas je prijazno dočekivao, dolazili pojedinačno s popisom stvarčica koje nam trebaju. Razloga za uskratu i nije bivalo, osim što su pojedinci znali prekomjerno trošiti pastu za zube ili su uzimali koji žilet više pa bi ih fra Alojzije upozorio na umjerenost, ili bi s gojencem, uz neku zgodnu šalu, podijelio radost izbijanja prvih brčića.
Kao prefekt, fra Alojzije je iza sebe ostavio mnoge osobe koje su danas ponosne da im je upravo on bio odgojitelj. Pomalo to može nekoga i iznenaditi budući da on i nije bio baš blage naravi i da je đacima tada, iz njihove mladenačke perspektive, izgledao vrlo strog. No, ono što se i danas rado među njima prepričava jest da je svoju službu obnašao vrlo odgovorno i pravedno te da je za svakoga ipak imao lijepu riječ i očinski savjet.
Profesorom u Gimnaziji u Visokom imenovan je fra Alojzije na zasjedanju Uprave Provincije u kolovozu 1958. Te prve godine njegova profesorskoga djelovanja u Gimnaziji bilo je ukupno 115 đaka u pet odjeljenja od V. do VIII. razreda (u VIII. razredu bila su dva odjeljenja). Ukupno je bilo 12 profesora franjevaca i dva honorarna civilna nastavnika (za fiskulturu i predvojničku obuku). Fra Alojzije je, predajući u svim tim razredima i odjeljenjima povijest, imao ukupno 15 sati nastave tjedno. Poslije je predavao i predmet Državnog uređenja SFRJ i vjeronauk te tjedno imao i do 20 sati predavanja pa čak i 23 sata.
Svoj predmet je predavao s puno takta i mudrosti a da pri tome ne dovede pod udar državnih vlasti rad Gimnazije. „Kada bi mi”, piše bivši sjemeništarac Slavko Jeličić, „mladenački neiskusni reagirali na neke nelogičnosti ili na neke dijelove iz novije povijesti koji su očito bili pisani za dnevnopolitičku upotrebu, da nas previše ne opterećuje znao bi reći: Ah, to tako sada piše”.
A fra Stjepan Pavić, također profesor u Gimnaziji u Visokom, svjedoči kako bi se fra Alojzije „usprotivio ako bi ga tko i u šali nazvao povjesničarom. Ja sam samo nastavnik povijesti, govorio bi”.
Član Uprave (definitor). Na provincijskom kapitulu bosanske franjevačke provincije održanom u Sarajevu od 7. do 14. svibnja 1973. izabran je za provincijala fra Šimo Šimić, dugogodišnji odgojitelj pitomaca u sjemeništu i profesor latinskoga i grčkoga jezika. Fra Šimo je potom, na trogodišnji mandat, izabrao članove uprave među kojima je bio i fra Alojzije.
Iako neku franjevačku provinciju vodi i redovitom vlašću njom upravlja provincijalni ministar (provincijal), a svoju vlast on može vršiti posve samostalno, uloga člana Uprave (definitora), rekli bismo tako, nije samo formalna i „ukrasne naraviˮ. Jer, provincijal se vrlo često savjetuje s članovima provincijske Uprave, a za neka pitanja je i dužan tražiti njihovo mišljenje, tako da odluke Uprave najčešće nisu samo provincijalove nego zajedničke, a i odgovornost za njih je zajednička.
Fra Šimo je službu poglavara bosanske franjevačke provincije obnašao tek malo više od pet mjeseci jer je, zbog zdravstvenih razloga, dao ostavku; naslijedio ga je fra Stjepan Vrgoč. Osim ovoga nesvakidašnjeg slučaja s provincijalom, ovo je trogodište (1973. – 1976.) u životu Bosne Srebrene obilježilo još nekoliko događaja. Spomenimo samo kako su postojali i određeni problemi na relaciji Provincija – Vrhbosanski ordinarijat. Nije ih bilo previše, ali su za rad i život ove franjevačke zajednice bili vrlo važni (osnivanje novih župa, /ne/ređenje bogoslova za svećenike, izostanak suradnje na planu upravljanja i pastoralnoga rada u župama itd…).
Služba provincijala Bosne Srebrene. No, ove ukratko opisane tri godine sa svojim poslovima i problemima u kojima je sudjelovao kao član Uprave bile su, rekli bismo, samo uvod te svojevrsna priprava i dobrodošlo iskustvo za puno važniju i odgovorniju provincijsku službu koja je uskoro očekivala fra Alojzija. Naime, na Provincijskom kapitulu održanom u samostanu na Bistriku u Sarajevu 13. svibnja 1976. on je izabran za provincijala Bosne Srebrene i potom šest godina na svojim ramenima za opće dobro svoje zajednice nosio teški križ poglavara. Tako je postao 153. provincijal bosanske franjevačke provincije u njezinoj više od sedam stoljeća dugoj povijesti.
Istodobno kad je fra Alojzije izabran za provincijala fra Anđelko Barun je bio izabran za jednoga od šest članova provincijske Uprave te je tijekom tri godine bio njegov najbliži suradnik. O tom vremenu njihova zajedničkoga upravljanja Provincijom je, kao gvardijan goričkoga samostana, u svom oproštajnom govoru na fra Alojzijevu pokopu kazao: Vrijeme od šest godina fra Alojzijeva provincijalstva spada među teža razdoblja kroz koja je naša Provincija prolazila tijekom svoje povijesti. Fra Alojzije je trebao braniti Provinciju od napadaja iznutra i izvana. Provincija u sebi na dvije ideološke struje podijeljena morala se suprotstavljati nepravednim optužbama mjesnog ordinarija, Generalne kurije i njezinih izaslanika, rimskih kongregacija i komunističkih vlasti. Samo fra Alojzijeva dobrota, strpljivost i razboritost uz svestranu Božju pomoć uspjela je ranjenu Provinciju sačuvati i zaliječiti. Koliko je fra Alojzije tada proveo neprospavanih noći, koliko je sati proveo u molitvi klečeći pred Presvetim i s kakvom osjećajnom ljubavlju je pristupao svakom subratu, to najbolje znamo mi njegovi najbliži suradnici u tim mučnim godinama njegova provincijalstva.
Sam fra Alojzije je više puta znao priznati da mu je, osim onoga vremena koje je proveo u komunističkom zatvoru i bio raznoliko mučen, drugo najteže razdoblje u životu bilo vrijeme provincijalstva. Zašto je to bilo tako fra Mijo Džolan je prigodom fra Alojzijeva ukopa ovako objasnio: U tom periodu se za našu Crkvu dogodio jedan dalekosežno štetan sukob oko uspostave župe Haljinići usred župe Kraljeva Sutjeska, doživljen kao sukob formalnog prava i kršćanske pravednosti. Fra Alojzije nikad nije mogao razumjeti niti prihvatiti kao konačno stanje u Crkvi one odnose, koji bi doveli do toga da formalno pravo istisne kršćansku pravednost i koji su mogli dovesti do ekskomunikacije pok. fra Šime Šimića, jer ga je poznavao kao čovjeka koji svim bićem diše za Crkvu, kao i kažnjavanje druge braće, osobito odbijanje ređenja završenih franjevačkih teologa
Gvardijan franjevačkoga samostana u Visokom. Nakon službe provincijala, fra Alojzije je devet godina, kao gvardijan, vodio franjevačku zajednicu u visočkom samostanu (1982. – 1991.). Fra Vitomir Silić svjedoči kako ju je „mudro i zdušno vodio. Nije bio škrt ali ni rasipan”.
U svim projektima, kojih nije bilo malo i na pastoralnom i na građevinskom području, sudjelovao je i gvardijan fra Alojzije te osobno nemalo pridonio u njihovim ostvarenjima. Fra Alojzijevo upravljanje visočkom franjevačkom kućom i uopće sudjelovanje u životu cijele Provincije već spomenuti fra Stjepan Pavić ovako sažimlje: Da je fra Alojzije u samostanu bio kod kuće, pokazuje – osim službe zajednici – njegovo zanimanje za sve što se u zajednici događalo. Sudjelovao je na svim kapitulima na rogožinama, na sastancima profesora i odgojitelja, na simpozijima, priredbama i predavanjima. Rado je posjećivao subraću za imendane, zanimao se za bolesne fratre i pohodio ih u bolnici i samostanu, a na sprovode je išao uvijek kad je bio na nogama. U svemu tome bio je, rekao bih, jedan od najrevnijih u cijeloj Provinciji.
S molitvom u smrt
Među brojnim visočkim profesorima i odgojiteljima fra Alojzije je jedan od onih malobrojnih koji su i umrli na svom radnom mjestu, doslovce i metaforički na nogama, radeći i moleći. Za njega bismo, u andrićevskom smislu, s punim pravom mogli reći da je visočku franjevačku gimnaziju volio kao dušu svoju i da nijedan posao, ako se ticao nje, nije odbijao i nije mu bio težak. U ovom svjetlu može se promatrati i njegov spreman odziv provincijalu fra Miji Džolanu da i dalje, u svojoj 75. godini, nastavi đacima predavati povijest iako je bio već odavno poslan u mirovinu; pristao je ostati u Visokom jer su to od njega zahtijevale potrebe Gimnazije i Provincije.
Iako je bio u već poodmaklim životnim godinama fra Alojzije je, smijemo tako kazati, neočekivano umro 5. prosinca 2004. u Visokom. Tek što su fratri, prema svom redovničkom dnevnom redu, ušli u samostansku crkvu i u 17,45 započeli moliti večernju molitvu, njegovo je srce zauvijek prestalo kucati.
Umro je u 78. godini života, 56. redovništva i 52. svećeništva. Pokopan je na groblju sv. Mihovila na Gorici u Livnu 7. prosinca.
Završna riječ
Nadam se da ću podijeliti mišljenje s onima koji su više ili manje poznavali fra Alojzija ako na kraju ovoga teksta ustvrdim kako je on bio doista nesvakidašnji i velik čovjek! Svoju ću tvrdnju, uz sve što sam dosad kazao, potkrijepiti i jednom njegovom osobinom, izvučenom iz vlastitoga iskustva, koja se ne susreće kod običnih ljudi nego tek kod onih velikih. Bio je, naime, čovjek koji se neskriveno radovao uspjelu nastupu i najmlađega đaka te svakoga svog subrata, mlađega i starijega, podložnika i poglavara… Za razliku od većine nas, fra Alojzije nije štedio na pohvali drugoga. Nije se bojao da će on biti manji ako drugi bude veći. I po tome pripada jednom svijetu kojega, nažalost, više nema, ili ga sve manje ima.
(Kalendar sv. Ante 2026)
