Kada je, prije nebrojenih vjekova, Bog sijao sjeme života i ljepote, obilno ga je zasijao i u prostoru koji je čovjek u svoje vrijeme nazvao Bosnom. Kada su duhovni sinovi brata Franje iz Asiza potkraj trinaestoga stoljeća došli u te predjele, spremno su i smiono počeli sijati sjeme Božje riječi. Nisu se odviše pitali pada li sjeme uz put, na kamenito tlo, u trnje ili na dobru zemlju. Razumjeli su da nije toliko presudno gdje će sjeme pasti, koliko je presudno da ustraju sijati.
Sjeme evanđelja koje su posijali donosilo je svoj rod, katkada skroman, katkada obilat. Sjeme evanđelja koje je u neko vrijeme donijelo rod, potom je umnoženim sjemenjem donosilo novi rod. I tako uvijek iznova. Sjeme posijano u nekim minulim danima, pripravlja rod u nekim neslućenim danima koji tek slijede, pripravlja sjeme i rod za buduća vremena.
Tako sjeme – tako Riječ – posijano prije mnogih godina, prije stotina godina, donosi rod ljudskim očima, ljudskom shvaćanju, nerijetko posve neočekivano. Tako je bilo i tako će biti.
Prije više od četiristo godina fra Matija Divković, svećenik franjevac i pisac – s kojim započinje povijest hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini – u svojim je Besjedama zapisao priču „Koliko su slatke pjesni nebeske”, priču o franjevcu koji je molio Boga da mu očituje slatkoću nebeske slave. Franjevac je, dok je molio, zanesen pjevom jedne ptičice, pošao za njom u šumu i slušao ju. Potom se vratio k samostanu, no samostan je bio pomalo oronuo, vrata na koja je izišao više nije bilo, ali je našao druga, uzidana na drugom mjestu. Franjevac je vrataru bio nepoznat pa ga je odveo gvardijanu. U razgovoru, provjerivši podatke, otkriše da je ptičicu slušao tristo i četrdeset godina a da, u svojoj zanesenosti, nije bio svjestan ni proteka vremena ni ičega što se tijekom tih godina zbivalo. Zaključiše da to i nije bila ptičica nego anđeo koji mu se očitovao u njezinu liku.
Ono što je u nekom trenutku, prije više stotina godina, izrečeno i zapisano tek kao poučna, poticajna priča, nakon proteka mnogo vremena, nakon mijena povijesti i svijeta, progovara nam – moguće – kao prispodoba:
Tko se otvori govoru neba, govoru evanđelja, tko ga čitavim bićem posluša, nalazi nova vrata – nalazi bez obzira na protek i mijene vremena – koja ga vode k nepoznatima, a koje prepoznaje svojima i koji njega prepoznaju svojim. Po odazivu evanđelju, što god bilo, uvijek se može dogoditi – i događa se – novost života, novost blizine.
Evanđelje, pjesma nebeska, siti čovjeka, namiruje sve njegove egzistencijalne potrebe. Po njemu vječnost prebiva u vremenu. Skrbeći o trenucima, o evanđeoskom sjemenju, skrbimo o vječnosti. I o ljudskome i o Božjemu među nama.
