U suvremenom intelektualnom, kulturološkom i političkom diskursu svjedoci smo inflacije pojmova koji nastoje dijagnosticirati poremećaje našega doba. Dok je ksenofobija kao strah i odbojnost prema stranom, tuđem i nepoznatom odavno prepoznata i osuđena kao izraz društvene patologije i etničke netrpeljivosti, jedna znatno opasnija, perfidnija i razornija duhovna bolest prolazi gotovo ispod radara, bez ikakve kritike, često zaogrnuta u ruho “napretka”, “tolerancije” i “intelektualne emancipacije”. Riječ je o na zapadu vrlo raširenoj oikofobiji.
Nastala spajanjem grčkih riječi oikos (dom, kućanstvo, zajednica) i phobos – pfobia (strah, odbojnost, prezir), oikofobija označava sistemski i duboko ukorijenjeni prezir, odbacivanje i mrzovolju prema vlastitoj kulturi, tradiciji, narodu, vjeri i povijesnom naslijeđu. Pojam je u modernoj filozofskoj analizi obradio i normirao britanski mislilac Roger Scruton, definirajući ga kao destruktivnu suprotnost ksenofobiji. Dok ksenofob u tuđincu vidi prijetnju, oikofob primarnu prijetnju vidi u vlastitome domu i narodu. Scruton je tu izopačenu optiku sažeo u upečatljivoj dijagnozi: “Oikofobija je pozornost usmjerena prema unutra, s ciljem razotkrivanja i dekonstrukcije vlastitog doma, uz istodobno odbijanje da se primijene isti kritički aršini na strane i nepoznate kulture.”
Douglas Murray i institucionalizacija oikofobije na Zapadu
Jedan od najpronicljivijih suvremenih analitičara ovog autodestruktivnog fenomena jest Douglas Murray koji u svojim kapitalnim djelima Čudna smrt Zapada (The Strange Death of Europe) i Rat protiv Zapada (The War on the West) detaljno dokumentira kako je oikofobija prerasla iz individualnog psihološkog poremećaja u dominantnu dogmu zapadnih intelektualnih i političkih elita. U Čudnoj smrti Zapada, Murray upozorava na civilizacijski umor i egzistencijalni zamor materijala Europe koja je odustala od vlastitog identiteta, vjere i povijesti. Kroz kombinaciju masovnih migracija i paralizirajuće oikofobije, europska društva dragovoljno pristaju na vlastiti nestanak jer su povjerovala u opasnu iluziju da nemaju ništa vrijedno obrane ili da je njihova kultura u svojoj biti opresivna. Još radikalniju dijagnozu Murray iznosi u knjizi Rat protiv Zapada, gdje razotkriva sustavni pohod na zapadnu civilizaciju, pohod koji ne dolazi izvana, nego iznutra, iz samog srca njezinih akademskih, medijskih i kulturnih institucija. On pokazuje kako se oikofobija manifestira kroz kulturu otkazivanja (cancel culture), rušenje spomenika, ponovno pisanje povijesti i nametanje koncepta “rasne krivnje” svima koji baštine zapadni ili kršćanski identitet. Prema Murrayu, intelektualna elita potaknuta oikofobijom više ne traži istinu ili pomirenje, nego potpunu dekonstrukciju vlastitih temelja, pri čemu se svako dostignuće Zapada, od filozofije i znanosti do umjetnosti i kršćanskog morala odbacuje kao plod opresije, dok se istovremeno sve neliberalne i tuđe kulture apriori moralno uzvisuju. Murrayeva analiza nepobitno dokazuje da oikofobija nije neki puki bezazleni akademski eksperiment, nego civilizacijski autoimuni poremećaj koji vodi izravno u duhovno i fizičko samoubojstvo društva.
Kako bismo u potpunosti shvatili razornu snagu ove danas vrlo raširene pojave, potrebno je provesti njezinu višeslojnu anatomiju na psihološkom, filozofsko-teološkom, sociološkom i političkom planu te razotkriti kako ona djeluje na pojedinca, zajednicu, državu i Crkvu.
Psihološka dimenzija: moralni mazohizam i kultura vječne krivnje
Na psihološkoj razini, oikofobija nije odraz intelektualne zrelosti, nego dubokog psihološkog poremećaja u procesu formiranja identiteta. Svakom ljudskom biću je za zdrav razvoj neophodno da osjeti pripadnost domu, zavičaju i domovini. Dom pruža bazičnu sigurnost, osjećaj ukorijenjenosti i ontološkog kontinuiteta. Kada se u pojedincu razvije oikofobija, dolazi do teške rascjepkanosti psihe.
Oikofobni pojedinac ne funkcionira po principu zdrave samokritike. Zdrava samokritika je potrebna i ona je produkt zrelog i stabilnog ega koji uočava vlastite mane i grijehe kako bi ih popravio, nadogradio i izliječio. Oikofobija je, nasuprot tome, manihejski usmjerena: ona polazi od aksioma da su vlastiti dom, država i narod u svojoj biti nepopravljivo pokvareni, rasistički i opresivni. Time se stvaraju uvjeti za razvoj kulture vječne, „neotplative“ krivnje. Pojedinac upada u stanje moralnog mazohizma u kojemu je jedini način potvrditi vlastitu “dobrotu” kroz neprestano ritualno optuživanje vlastitih predaka, vlastitog naroda i njegova identiteta.
Psihologija oikofoba izrazito je narcisoidna. Oikofob se želi izdignuti iznad svoje “prostačke”, “zaostale” i “tradicionalne” sredine. On izgrađuje svoj identitet negacijom: “Ja nisam kao moji roditelji, ja nisam kao moj narod, ja nisam kao drugi svećenici, ja sam iznad njih.” Odbacivanjem vlastitog doma, oikofob stječe lažni osjećaj intelektualne i moralne superiornosti. On vjeruje da je prihvaćanjem tuđih obrazaca postao “građaninom svijeta”, ne shvaćajući da je zapravo postao duhovni beskućnik.
Psihološka patologija oikofobije najuočljivija je u njezinoj potpunoj sljepoći za tuđe mane. Dok će oikofob s mikroskopskom preciznošću analizirati i hiperbolizirati svaku pogrešku vlastitog naroda ili Crkve, on će prema tuđim autoritarnim sistemima, agresivnim ideologijama ili vjerskom ekstremizmu drugih religija pokazivati razumijevanje, opravdanje i relativizaciju. To je klasični mehanizam projekcije i potiskivanja, gdje se vlastita potisnuta agresija usmjerava isključivo prema unutra, prema svojima.
Filozofsko-teološki aspekt: Poricanje Ordo Caritatis
Sa stajališta filozofije i kršćanske teologije, oikofobija predstavlja izopačenje temeljnih antropoloških i etičkih načela. Sveti Toma Akvinski, oslanjajući se na patrističku tradiciju i svetog Augustina, razvija koncept ordo caritatis, uređenog poretka ljubavi. Kršćanska ljubav nije apstraktna, bezlična i plošna emocija; ona ima svoju organsku strukturu. Čovjek je „dužan“ najprije voljeti Boga, a potom one koji su mu najbliži: svoju obitelj, braću po vjeri, susjede i svoj narod, pa tek onda čitavo čovječanstvo. Oikofobija brutalno ruši ovaj poredak. Ona zahtijeva “ljubav prema dalekome” (amor longinqui) kroz mržnju prema “bliskoj osobi i domu” (odium propinqui). To je lažna ljubav. Tko nije sposoban voljeti svoj dom, svoj narod i svoju kulturu, ne može autentično voljeti ni tuđinsku.
U teološkim krugovima oikofobija se najčešće kamuflira u ruho “proročkog kriticizma” i “pročišćenja pamćenja”. Crkva je, dakako, po svojoj naravi pozvana na stalno obraćenje (Ecclesia semper reformanda) i iskreno traženje oprosta za grijehe i promašaje svojih članova kroz povijest, to je njezino evanđeosko poslanje i uvjet unutarnjeg duhovnog zdravlja. Međutim, pojedini oikofobni teolozi, svećenici i biskupi suptilno, ali temeljito iskrivljuju ovaj autentični poziv: umjesto da samokritika proistječe iz ljubavi prema Crkvi i svome narodu, ona postaje sama sebi svrhom. Iz njihove perspektive potpuno ispadaju milosrđe, milost i opraštajuća Božja prisutnost, dok na njihovo mjesto stupaju ideološka rigidnost i selektivno čitanje povijesti. Pokajanje koje je lišeno iskrene ljubavi prema vlastitom stadu brzo prestaje biti autentičan čin poniznosti i obraćenja; ono se pretvara u cinično, bičevalačko denunciranje vlastitog naroda pred intelektualnim i društvenim elitama današnjice.
Pristajući na ulogu „prosvijećenih tužitelja“ unutar vlastite zajednice, takvi pojedinci zapravo traže priznanje i pljesak mainstreama, sekularnih krugova (posebno medijskih) izvan vlastitog okruženja. U toj želji za dopadanjem elitama koje su ionako nenaklonjene vjerskoj tradiciji, oni spremno preuzimaju tuđe optužnice i dodatno ih radikaliziraju. Time se stvara duboki razdor između njih samih s jedne strane te vjerničkog puka s druge strane: navodni “proročki glas” više ne ozdravlja i ne podiže kao što su to radili starozavjetni proroci u Bibliji, nego ponižava, proizvodi osjećaj kolektivne krivnje i sustavno mrvi duhovno samopoštovanje vlastite vjerničke zajednice.
Čak je i Friedrich Nietzsche uočio da proces u kojem zajednica zamjenjuje ljubav prema svom narodu samomržnjom pouzdan znak dekadencije i gubitka životne snage: “Kada volja za moći počne opadati, nastupa fiziološko propadanje, dekadencija. Duh dekadencije zamjenjuje ljubav prema vlastitom rodu sramom i samomržnjom“.
Sociološka dimenzija: oikofobija razara društvo, narod i državu
Sociološki gledano, oikofobija je poput autoimune bolesti u organizmu kada obrambene stanice počinju napadati i uništavati vlastite zdrave organe. Država nije samo pravni aparat; ona je politički dom jednog naroda. Kada oikofobija ovlada medijskim, akademskim i političkim elitama, država gubi svoju temeljnu svrhu.
Narod koji prihvati oikofobni narativ da je njegova povijest isključivo niz zločina, opresije i mraka gubi svaku motivaciju za obranom svojih vrijednosti, granica i suvereniteta i gubi volju za samoodžanjem. Zašto braniti nešto što je definirano kao “zlo”? Oikofobna elita svaku obranu nacionalnih interesa proglašava “šovinizmom” ili “opasnim ekstremizmom”, dok se pred vanjskim ucjenama savija bez otpora.
Kroz obrazovni sustav i medijski prostor oikofobija vrši tihu ideološku kolonizaciju mladih naraštaja. Umjesto da djeca i mladi kroz nastavu povijesti usvajaju zdravu ljubav prema domovini, poštovanje prema žrtvama predaka i ponos na vlastitu baštinu, njih se od malih nogu izlaže pedagogiji stida. Povijest se reducira na njezine najtamnije epizode, dok se svi svijetli primjeri heroizma, kulture i duhovnosti guraju u zapećak. Mladi odrastaju kao “stabla bez korijena”, podložni svim oblicima manipulacije i ideološkog inženjeringa.
Oikofobija je kulturno potpuno neplodna. Ona ne stvara autentična umjetnička, književna ili filozofska djela jer stvaralaštvo traži duboki susret s vlastitim humusom i tradicijom. Oikofobija živi isključivo od dekonstrukcije, parodiranja i rušenja postojećih vrijednosti. Društvo zahvaćeno oikofobijom prestaje izvoziti kulturu i postaje pasivni, nekritički konzument i uvoznik tuđih, često drugorazrednih idejnih trendova.
Svi navedeni procesi s posebnom se oštrinom očituju na našim prostorima. Povijesno isprepleteni teškim traumama, ratovima i ideološkim pustošenjima, postali smo izuzetno plodno tlo za razvoj lokalne varijante oikofobije.
U većinskom dijelu javnog, medijskog i intelektualnog prostora stvorena je klima u kojoj se od hrvatskog naroda zahtijeva neprestano pokajanje i nošenje žiga kolektivne krivnje. Cjelokupna narodna povijest, borba za opstanak i državnost nastoje se svesti na tamne epizode prošlosti kroz koje je prolazio svaki narod na svijetu. Svaki zdravi patriotizam, poštovanje prema nacionalnim simbolima, domovinskom ratu ili tradiciji automatski se žigošu kao fašizacija i ustašizacija. Ustaše se prepoznaje čak i u maloj djeci koja s roditeljima idu na koncerte.
Rješenje je u oikofiliji
Francuski mislilac Pascal Bruckner u svojoj je knjizi Krivnja zapada točno i genijalno dijagnosticirao suštinu ove civilizacijske boljke: “Zapad je stvorio kulturu samomržnje bez presedana u povijesti. Biti moderan postalo je sinonim za osudu samog sebe.”
Oikofobija nije nikakav napredak, nije širina duha, niti je izraz teološke dubine. Ona je pouzdan simptom duhovne dehidracije, moralnog zamora i otuđenja jedne civilizacije i jednoga naroda od vlastitih izvora. Lijek protiv oikofobije ne leži u prelasku u drugu krajnost, u ksenofobiju, slijepi nacionalni šovinizam ili odbijanje uočavanja vlastitih pogrešaka. Kršćanski i ljudski odgovor jest povratak autentičnoj i zdravoj ljubavi prema domu (oikofiliji).
Istinska društvena i duhovna zrelost ogleda se u sposobnosti da se vlastiti dom voli, čuva, cijeni i graditeljski oplemenjuje, uz pošteno, istinito i pokajničko sagledavanje vlastitih povijesnih sjena. Samo onaj narod i pojedinac koji čvrsto stoje na vlastitom tlu, koji se ne stide svojih otaca, svoje vjere i svojih simbola, mogu ostvariti otvoren, dostojanstven, ravnopravan i bratski susret s drugima. Bez vlastitog doma nismo građani svijeta, bez vlastitog doma tek smo lutalice i beskućnici na tuđim pragovima.
