Na ostatcima nekadašnjega pavlinskog samostana sv. Petra na Petrovoj gori u nedjelju, 30. kolovoza 2026., svečanim euharistijskim slavljem obilježena je 31. obljetnica dolaska protjeranih Hrvata iz Bosne i Hercegovine u ove krajeve. U molitvi, sjećanju i zahvalnosti okupilo se oko 1.500 vjernika, hodočasnika i ljudi dobre volje.
Proslavu su zajednički organizirale Župa sv. Petra i Pavla u Gvozdu i Župa sv. Antuna Padovanskog u Vojniću, a ovogodišnjem okupljanju poseban pečat dala su pješačka hodočašća.
Četrdesetak hodočasnika krenulo je već u 7 sati ispred župne crkve sv. Petra i Pavla u Gvozdu te se pješice uputilo prema Petrovoj gori. Druga skupina planinara i hodočasnika okupila se na Muljavi te je također pješice krenula prema ostatcima pavlinskog samostana, gdje je u 11 sati započelo središnje euharistijsko slavlje.
Svetu misu predvodio je fra Filip Karadža, župnik i upravitelj svetišta sv. Ive u Podmilačju, uz koncelebraciju više svećenika, među kojima su bili policijski kapelan don Ivo Borić, fra Darko Drljo, fra Ivo Bošnjak, župnik u Vojniću, i fra Marko Hrgota, župnik u Gvozdu, koji je animirao liturgijsko pjevanje, dvojica Pavlina pater Jure Josipović i brat Jako Grgić.
„Ora et labora“ – vratiti Bogu mjesto u životu čovjeka
Fra Filip se u propovijedi, polazeći od nedjeljne Božje riječi i povijesti redovništva, osvrnuo i na prostor na kojem se slavila euharistija – ostatke drevnoga pavlinskog samostana. Podsjetio je na benediktinsko načelo „Ora et labora – Moli i radi“, koje je stoljećima oblikovalo kršćanski život i europsku kulturu.
Naglasio je opasnost suvremenoga društva u kojem se iz čovjekova života sve više gubi ono „ora“ – moli, dok ostaje rad, postignuće, materijalno i briga za ovozemaljsko. Slikovito je upozorio kako se, kada se izgubi teologija i odnos s Bogom, čovjek lako svede samo na biologiju, a posljedice takva života mogu postati individualizam, sebičnost i zatvorenost prema drugome.
U tom svjetlu snažno je odjeknula i poruka nedjeljne Božje riječi o vjernosti Bogu i prihvaćanju križa. Kristov poziv: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ podsjeća da vjera nije samo za trenutke kada je čovjeku lako. Ona se osobito pokazuje onda kada, unatoč kušnjama, nerazumijevanju i životnim teškoćama, čovjek ostaje uz Boga.
Poput proroka Jeremije, koji je Božju riječ osjećao kao „rasplamtjeli oganj“ u svojim kostima, kršćanin je pozvan ne izgubiti pouzdanje ni onda kada bi najradije odustao. Križ nošen s Kristom nije posljednja riječ – posljednja riječ pripada životu, uskrsnuću i Bogu.
Ta je poruka imala posebno značenje upravo na susretu ljudi čije su obitelji prije 31 godinu morale napustiti svoja ognjišta u Bosni i Hercegovini i u novom kraju ponovno graditi svoje domove i živote. Njihovo iskustvo na svoj način svjedoči upravo ono „ora et labora“ – moliti i raditi, vjerovati i ne odustajati.
Sjećanje koje čuva korijene i gradi budućnost
Okupljanje na Petrovoj gori zato nije bilo samo prisjećanje na progon, izgubljene domove i teškoće prošlosti. Bila je to prije svega zahvala Bogu za dar života, vjere, obitelji i snage za novi početak, ali i poziv mlađim naraštajima da upoznaju i ne zaborave svoje korijene.
Nakon euharistijskog slavlja veliko zajedništvo nastavljeno je uz zajednički ručak, pečenoga vola i gulaš, piće, pjesmu i zabavu. Brojni vjernici i dobrovoljci obiju župa danima su pripremali prostor i sve potrebno kako bi se velik broj okupljenih mogao dostojanstveno primiti i ugostiti.
Na kraju je upućena zahvalnost fra Filipu Karadži za predvođenje misnoga slavlja i naviještenu riječ, svim koncelebrantima i nazočnim svećenicima, predstavnicima vlasti i drugim uzvanicima, hodočasnicima iz Gvozda i planinarima koji su pješice pristigli na Petrovu goru, kao i svim vjernicima, dobrovoljcima, darovateljima i dobročiniteljima Župe sv. Petra i Pavla u Gvozdu i Župe sv. Antuna Padovanskog u Vojniću, koji su svojim radom, vremenom i prilozima omogućili dostojanstveno obilježavanje ove obljetnice.
Trideset i jedna godina nakon progona Petrova gora ponovno je okupila ljude oko oltara, molitve i zajedništva. Ostaje poruka da svoje korijene ne smijemo zaboraviti, ali ni ostati zarobljeni u prošlosti. Iz njih treba crpiti snagu za budućnost – čuvati vjeru, poštivati žrtvu svojih predaka, pomagati jedni drugima i, unatoč svim nedaćama, s pouzdanjem gledati prema Bogu i njegovoj providnosti.
Jer križevi nisu posljednja riječ. Posljednja riječ pripada životu, uskrsnuću i Bogu.
(fra Marko Hrgota)
