Kada se u Europi govori o sportu, najčešće se pomisli na stadione, dvorane, natjecanja, medalje i vrhunske rezultate. U afričkom selu poput Mwakapandule sport izgleda mnogo jednostavnije. Nema velikih igrališta, nema moderne sportske opreme, nema tribina ni reflektora. Ali ima nešto što je možda još važnije – ima djece koja od najranije dobi uče što znače trud, izdržljivost i ustrajnost.
Djeca ovdje odrastaju drukčije nego u većini europskih zemalja. Već u vrtićkoj dobi mnogi pomažu roditeljima u svakodnevnim poslovima. Čuvaju mlađu braću i sestre, odlaze po vodu na udaljene izvore, skupljaju drva za kuhanje ili rade na poljima. Njihovo djetinjstvo nije odvojeno od života odraslih. Oni vrlo rano postaju dio zajednice i njezinih obveza. Zato me uvijek iznova zadivi količina energije koju imaju. Većinu vremena provode na otvorenom. Trče, skaču, penju se, igraju i istražuju. Njihova svakodnevica sama po sebi razvija snagu, spretnost i izdržljivost.
Plod dolazi iz truda
U našem vrtiću često organiziramo sportske igre. Nisu to velika natjecanja, ali za djecu predstavljaju pravi događaj. Potezanje užeta, utrke, skakanje u vrećama, graničar i razne druge igre pretvore običan dan u slavlje zajedništva i radosti. No ono što mi je posebno važno nije samo igra nego poruka koju kroz nju želimo prenijeti.
Svake godine dobri ljudi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja šalju nam pomoć za našu djecu. Kada netko iz Humanitarne udruge Srce za Afriku dolazi u Mwakapandulu, uvijek im se koferi napune do zadnjega milimetra, kao i kada nam prijatelji dolaze u posjet. Tada stiže odjeća, obuća, školski pribor i druge potrepštine. Ljudi koji prvi put dođu u misiju često misle kako će učiniti dobro djelo ako iziđu pred samostan i odmah počnu dijeliti stvari djeci. Namjera je dobra, ali takav pristup nije uvijek najbolji. I mi ga ne prakticiramo. Ako dijete nauči da samo treba doći pred vrata i čekati da nešto dobije, tada ga nesvjesno učimo pasivnosti. Šaljemo mu poruku da nije potrebno ulagati trud, razvijati talente ili preuzimati odgovornost.
Zato smo tijekom godina razvili drukčiji pristup. Sve što stigne kao donacija najprije se sortira i pohranjuje u skladište. A zatim organiziramo različita natjecanja, radionice i aktivnosti. Nekada su to sportske igre, nekada plesna ili dramska natjecanja, a nekada različiti kreativni programi. Na taj način želimo djeci pomoći da otkrivaju svoje sposobnosti i razvijaju ono najbolje što nose u sebi. Na kraju aktivnosti svi sudionici dobiju nagradu. Nekome pripadne majica, nekome obuća, nekome školski pribor ili nešto drugo što imamo na raspolaganju. Oni koji su pokazali posebno zalaganje i trud često dobiju nešto više. Nije riječ o tome da nekoga favoriziramo. Riječ je o tome da djeca vide povezanost između uloženoga truda i ploda koji iz njega proizlazi.
Sjećam se jednih sportskih igara u našem vrtiću. Dok su se ostala djeca natjecala, nekoliko dječaka stajalo je sa strane. Ruke su držali u džepovima i smijali se svojim vršnjacima koji su trčali, skakali i natjecali se. Nisu željeli sudjelovati jer im se činilo da je lakše promatrati nego pokušati. Kada je došlo vrijeme podjele nagrada, dogodilo se nešto zanimljivo. Djeca koja su sudjelovala dobila su odjeću, obuću i školski pribor. A oni koji nisu htjeli sudjelovati ostali su praznih ruku. Bili su tužni i razočarani. Mogli smo tada popustiti. Mogli smo im dati nagrade samo da se ne osjećaju loše. Ali to ne bi bila prava pomoć. Život nas ne nagrađuje zato što stojimo sa strane. Napredak dolazi kada pokušamo, kada se trudimo i kada prihvatimo izazov.
Tjedan dana poslije organizirali smo nove sportske igre. Isti oni dječaci bili su među prvima koji su se prijavili. Ovoga puta nisu stajali sa strane. Trčali su, navijali, sudjelovali i davali sve od sebe. Naučili su važnu lekciju koju nijedna propovijed ne bi mogla prenijeti tako jasno.
Uspjeh traži ustrajnost
Često primjećujem još jednu zanimljivu stvar. U Africi djeca gotovo nikada ne odustaju nakon prvoga neuspjeha. Kada izgube utrku ili neku igru, rijetko ćete vidjeti ljutnju ili svađu. Oni se jednostavno vrate sljedeći dan i pokušaju ponovno. Možda upravo zato što život od malih nogu nije lagan, vrlo rano nauče da se do cilja dolazi korak po korak.
Sjećam se dječaka koji je na jednim igrama bio posljednji u gotovo svakoj disciplini. Druga djeca su ga prestizala, padao je i ponovno ustajao, ali nije odustajao. Sljedeće godine bio je među najboljima. Ne zato što je odjednom postao talentiraniji od drugih, nego zato što je cijelu godinu vježbao i vjerovao da može biti bolji.
To je lekcija koju danas često nedovoljno cijenimo. U svijetu koji traži brze rezultate lako zaboravimo da se najveće stvari grade polako. I škola koju upravo gradimo u Mwakapanduli nastaje na isti način. Cigla po cigla. Zid po zid. Korak po korak.
I zato djeci često govorim da je život sličan dugoj utrci. Nije najvažnije tko je najbrži na početku. Važno je ostati na stazi. Važno je ne odustati kada postane teško. Važno je nastaviti i onda kada drugi misle da nema smisla. Možda upravo zato sport ima tako važnu odgojnu snagu.
Sport uči da se uspjeh ne događa slučajno. Uči disciplini, ustrajnosti i poštovanju drugih. Uči prihvaćanju poraza i radosti pobjede bez oholosti. Uči da svatko ima svoje sposobnosti, ali da ih mora razvijati radom. Te su vrijednosti bliske i kršćanskom životu.
I vjera traži ustrajnost. Traži disciplinu. Traži spremnost da ustanemo nakon pada i nastavimo dalje. Svetost nije nešto što se događa preko noći. Ona se gradi svakodnevnim malim koracima, baš kao što se i sportski uspjeh gradi svakodnevnim treningom.
Dok danas promatram našu djecu kako trče po prašnjavom igralištu između vrtića, crkve i buduće škole, često pomislim kako se upravo pred našim očima oblikuje budućnost ove zajednice. Ne kroz velike riječi, nego kroz male svakodnevne pobjede. Kroz dijete koje se usudi pokušati. Kroz dijete koje nauči poštovati drugoga. Kroz dijete koje otkrije da može više nego što je mislilo.
Ako ih uspijemo naučiti da daju najbolje od sebe, tada smo im dali nešto što će nositi cijeloga života. A to je možda najveća pobjeda koju možemo ostvariti.
Uplate iz Bosne i Hercegovine
Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u konvertibilnim markama mogu se obaviti na naš račun u ASAbank:
1340011130054150.
U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza.
Primatelj: Srce za Afriku, Školska 2, Orašje
Opis plaćanja: DONACIJA ŠKOLA
Uplate iz Hrvatske (i drugih europskih zemalja)
Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u eurima mogu se obaviti na naš IBAN u Addiko Bank:
HR7725000091101366453
Primatelj: Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek
Opis plaćanja: DONACIJA ŠKOLA
Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, onda u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza.
Za uplate iz inozemstva:
SWIFT / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22
