U svojoj pobudnici Radost ljubavi papa Franjo obrađuje temu ljubavi u obitelji, ali se kratko zaustavlja na različitim krizama s kojima se suvremeno društvo suočava danas, a jedna od aktualnijih je kriza migracija, kojoj je Crkva već i ranije posvetila veliku pažnju. Papa ističe kako je to pojava koja na različite načine zadire u živote cijelih naroda u raznim krajevima svijeta. Ljudska mobilnost, ako je posljedica naravnoga povijesnog kretanja narodâ, često je pravo bogatstvo i za iseljenu obitelj i za prihvatnu zemlju. Ali drugi oblik migracija, koji je danas sve više prisutan i brine mnoge, odnosi se na prisilnu seobu naroda, uzrokovanu ratovima, krizama i siromaštvom diljem svijeta. Takve migracije obilježava nesigurno putovanje, osobne traume i riskiranje života. Papa Franjo apelira da Crkva i kršćani u odnosu s migrantima trebaju poštovati njihovu kulturu, vjerski i ljudski odgoj u kojem su stasali, s respektom prema duhovnom bogatstvu njihove tradicije.
Seobe su posebno razorne za obitelji. Žene i djeca često putuju sami ili dugo borave u izbjegličkim logorima, a da se aktivno ne uključuju u društvo. Takva stanja postaju razlog za trgovinu ljudima, posebice djecom. Mnogima na spomen migracija veliki trn u oku predstavlja doseljavanje značajnoga broja ljudi na tlo Europe koji nisu kršćani. Sve je veći strah da će europske države u potpunosti izgubiti vezu sa svojom stoljetnom kršćanskom tradicijom. S druge strane važno je postaviti pitanje je li moguće sačuvati tu tradiciju ako ona iznevjeri samu sebe izgubivši lice milosrđa i prihvaćanja, koje čini njezin temelj i bit Isusova nauka? Papa Franjo nije se u ovoj pobudnici dugo zadržavao na ovoj temi, ali je iznio savjete kako bi ljubav trebala izgledati u obitelji, prateći pri tome čuveni Hvalospjev ljubavi apostola Pavla. Ta ista načela možemo prenijeti i u odnose s ljudima koji zbog patnje, siromaštva i bijede traže dom u drugim dijelovima svijeta, pa sve češće i kod nas.
Ljubav je strpljiva
Ljubav je strpljiva, jer Bog je spor na srdžbu. To je osobina onoga koji se ne povodi lako za svojim nagonima, te izbjegava druge vrijeđati i napadati. Biti strpljiv u ovim odnosima ne znači drugima dozvoliti da nas maltretiraju ili da nas fizički napadaju. Biti strpljiv znači prihvatiti da stvari nisu uvijek onakve kako mi zamišljamo da bi trebale biti. Tada trebamo biti svjesni i da puno toga u životima migranata uopće ne izgleda onako kako su oni zamišljali. Ako ne odlučimo krenuti putem strpljivosti, uvijek ćemo pronaći izgovore da se ponašamo srdito i agresivno prema drugima i tako postajemo nesposobni za suživot. Ta strpljivost jača kad prepoznam da i drugi, baš kao i ja, ima pravo na život u ovom svijetu, takav kakav jest. Nije važno smeta li mi njegova prisutnost, remeti li moje planove, dosađuje li mi svojim postupcima ili razmišljanjima ili nije u svemu onakav kakav bih ja htio da bude. Ljubav uvijek uključuje vid dubokog suosjećanja, koji vodi do prihvaćanja druge osobe kao dijela ovoga svijeta, čak kad se on ili ona ponašaju različito od onoga što bih ja želio.
Ljubav je dobrostiva
Ljubav je dobrostiva, što znači da služi na dobrobit i pomoć drugima. Ona nije pasivna, već je praćena javnim djelovanjem, dinamičnom i kreativnom interakcijom s drugima. Ljubav nije samo pasivni stav strpljivosti već ona čini dobro. Ona je djelatna i samo takva je plodna. Kad se opredijelimo za akciju, osjećamo radost darivanja i služenje nas ispunjava srećom. Prava ljubav druge ljude ne doživljava kao prijetnju, već poštuje svako ljudsko biće i priznaje njegovo pravo na sreću. Ako je ljubav duboko ukorijenjena u nama, odbacit ćemo nepravdu koja se sastoji u tome da jedni imaju previše, a da drugi nemaju ništa. Trebamo željeti radost i za one koje društvo odbacuje jer to čini ispravan stav i želju za jednakošću. Ljubav se ne hvasta i ne nadima. Hvastanje je stav kojim se želimo pokazati superiornijim od drugih, ali samo pokazujemo da smo u srži arogantni. Ta arogancija je gubitak osjećaja za stvarnost. U tom stanju ljudi misle da su važniji od drugih, bilo zbog znanja koja imaju ili bogatstva koje posjeduju i to shvaćaju kao opravdan razlog da zagospodare drugim ljudima i da ih kontroliraju. No ono što nas stvarno čini velikima jest ljubav koja razumije, pokazuje brigu, pomaže slabe. Kod onih što se nadimaju više je isprazne rječitosti nego prave snage Duha. Isus je znao da svatko nastoji vladati nad drugim, ali kaže: Neće tako biti među vama! (Mt 20,26). Logika kršćanstva ne sastoji se u tome da se osjećamo višim od drugih i da im pokazujemo svoju moć, već u tome da ako želimo biti najveći trebamo biti poslužitelji svima. Logika utvrđivanja tko je pametniji ili moćniji nije logika ljubavi.
Ljubav je ljubazna
Obilježje ljubavi je ljubaznost. To znači da s drugima ne postupamo nepristojno ili neuljudno, niti grubo. Ako smo pravi kršćani zazirat ćemo od toga da drugima nanosimo bol, a nastojat ćemo u svojim kretnjama i riječima biti ugodni.
Biti ljubazan nije nešto što kršćanin može birati ili odbaciti po vlastitom nahođenju. To je nezaobilazan zahtjev ljubavi, stoga svako je ljudsko biće dužno biti prijazno s onima koji ga okružuju.
Da bismo svoje srce otvorili za istinski susret s drugima, važno ih je promatrati s ljubavlju, što nije moguće ako smo pesimistični i tražimo tuđe greške i mane. Odlučimo li se za pogled pun ljubavi, gradit ćemo nove veze, surađivati, integrirati druge i stvarati čvrste društvene mreže. Ako doseljenici s vremenom ne osjete pripadnost, suživot postaje neodrživ, čak i nemoguć jer svatko traži samo svoju korist. Antisocijalni ljudi gledaju na druge kao da su oni tu samo da bi zadovoljili njihove potrebe. Dok oni koji ljube uvijek imaju spremnu riječ ohrabrenja, snage i poticanja. Tako je govorio i Isus, riječi koje ne ponižavaju, niti rastužuju ili rasrđuju. Taj Isusov jezik ljubavi trebamo učiti iz dana u dan.
Kakvi mi trebamo biti?
Biblija nam jasno kaže da se ne trebamo samo brinuti oko onoga što je naše, nego i oko onoga što se tiče drugih. Umjesto da zauzimamo obrambeni stav prema drugima, kao neprijateljima koje treba izbjegavati, neka nam ne dosadi činiti dobro. Skloni smo tražiti tuđe pogreške i zamišljati veća zla nego što jesu. Predmnijevamo loše namjere, što pogoduje da naša ozlojeđenost raste. Sebičnost, razdori i napetosti posljedice su otrovnoga stava i radovanja kada se drugima čini nepravda. S druge strane ljubav se raduje istini i raduje se tome da se svakom čovjeku vrati njegovo dostojanstvo. Ako smo usredotočeni samo na svoje potrebe, osuđujemo se na život s malo radosti. Uzdržimo li se od osuđivanja, stvorit ćemo ozračje slobode koje omogućuje iskrenost i transparentnost. Ljudi koji traže svoj novi dom, ako osjete da ih drugi cijene, lakše će se otvoriti društvu u koje su stigli. Papa Franjo kaže da je naš odnos prema migrantima paradigmatske prirode. To je ispit naše opredijeljenosti da u životu milosrdno prihvaćamo druge i da pomažemo slabim osobama da se integriraju u naše društvo. Martin Luther King kaže: Kada dođeš dotle da pogledaš u lice svakog čovjeka i vidiš duboko u njemu ono što religija naziva „slikom Božjom”, počinješ ga voljeti unatoč svemu. Bez obzira na to što čini, vidiš Božju sliku u njemu. Ako uzvraćaš mržnjom na mržnju, samo se pojačava postojanje mržnje i zla u svemiru. Ako sam ja tebe udario i ti mene udariš pa ti ja ponovno uzvratim i onda ti meni uzvratiš, i tako redom, to očito ide u nedogled. To jednostavno nikada ne prestaje. Negdje netko mora imati malo zdravog razuma, i to je snažna osoba. Snažna osoba je osoba koja može prekinuti lanac mržnje, lanac zla. Netko mora imati dovoljno vjere i moralnosti da ga prekine i ubrizga u samu strukturu taj snažni i moćni element ljubavi.
