Presađivanje organa veliko je postignuće, ali nije bez opasnosti, o čemu je opširno i višekratno pisao Jacques Attali, francuski ekonomist i teoretičar. Bio je deset godina savjetnik francuskoga predsjednika Françoisa Mitterranda, a u vrhunsku politiku uveo je i Emmanuela Macrona, prvi je predsjednik Europske banke za obnovu i razvoj, utemeljio je nevladinu organizaciju Pozitivni planet koja se bori protiv siromaštva putem mikrokredita, objavio je više od 80 knjiga, od kojih su neke prevedene i kod nas, a višekratno se pokazalo da pogađa buduće trendove – primjerice, predvidio je hipotekarnu krizu 2008., iako nije mislio da će doći tako brzo, što znači da je, unatoč nekad teškim i mračnim mislima, optimist.
Kontrola i izdvajanje ljudi
Jacques Attali smatra da je zapadna medicina prošla kroz tri susljedne faze, a to su uvođenje karantene, izum bolnice i faza zamjene ljudskih dijelova. Karantena je opisana u Bibliji, primjenjivana je zahvaljujući njezinu autoritetu, i bila je veoma uspješna u suzbijanju gube, koja se često spominje na njezinim stranicama. Karantena se u srednjem vijeku pokazala uspješna u sprečavanju širenja kuge, jer su se u lukama, počevši od Venecije, a imamo ih i u Dubrovniku, organizirali lazareti: izdvojene četvrti u kojima su boravili stranci dok se ne bi pokazalo da nisu zarazni.
Attali kaže da je karantena bila ključni alat u transformaciji društva. Do tada se bolest smatrala Božjom kaznom za grijeh, te je bila u domeni religije, ali sada nad njom nadzor preuzima čovjek. Karantena je prva uspješno primijenjena medicinska metoda, ali je i preteča modernoga društva kontrole: država je naučila kako izolirati, identificirati i nadzirati pojedinca unutar zatvorenoga prostora. Karantena služi za odvajanje zdravoga i produktivnog društva od onih koji se smatraju opasnošću za poredak, čime medicina postaje instrument za održavanje društvene stabilnosti.
Policajci zdravlja
Nakon uspješne primjene karantene, u novom vijeku došlo je do razvoja bolnice – srednjovjekovni hospicij, nastao u okrilju samostana, postao je novi instrument društvene discipline i ekonomske učinkovitosti. Attali ističe da se u novom vijeku na tijelo počinje gledati kao na mašinu, a na bolesnu osobu kao na pokvareni stroj koji treba popraviti da se vrati u proces proizvodnje. S usponom kapitalizma, bolnica postaje tvornica za popravak ljudskih tijela: bolnica proizvodi zdrave, kao što škola proizvodi obrazovane, ludnica normalne, a zatvor dobre građane.
Bolnica omogućuje liječnicima da postanu policajci zdravlja; u zatvorenom prostoru bolnice pacijent je pod stalnim nadzorom, što omogućuje klasifikaciju bolesti i razvoj kliničke medicine, ali i potpunu kontrolu nad pojedincem. Također, bolnica u novom vijeku počinje služiti kao mjesto u kojem se smrt skriva: smrt više nije javan, ritualni događaj u zajednici, već postaje tehnički neuspjeh medicine, iza zatvorenih vrata institucije.
Čovjek kao skup dijelova
Nakon ovoga podužeg uvoda stigli smo do naše glavne teme: presađivanja organa. Taj najnoviji stadij medicine nastupio je, kaže Attali, jer su dometi bolnice ograničeni. Budući da medicina ne može sve izliječiti, ušli smo u zadnju njezinu fazu: zamjenu dijelova. Attali uočava da medicina danas ne liječi čovjeka kao cjelovito biće, nego se tijelo tretira kao skup zamjenjivih dijelova – organa, tkiva, udova – koji se popravljaju i zamjenjuju kao kod stroja. Nismo u tome jednaki: bogatiji konzumiraju dijelove tijela – organe, krv, genetski materijal – drugih ljudi ili laboratorijski proizvedene proteze kako bi produžili vlastiti život. Attali predviđa da će medicina težiti tome da svaki neispravan ljudski organ zamijeni umjetnim ili tuđim. Čovjek tako postaje čovjek-proteza, biće čiji opstanak ovisi o stalnoj potrošnji medicinskih proizvoda i tehnologije.
Danas je zdravlje pretvoreno u apsolutni potrošački proizvod: ljudi više ne teže samo odsutnosti bolesti već stalnom unapređenju i servisiranju tijela, što stvara beskonačan izvor profita za medicinsko-industrijski kompleks. Attali zaključuje da u ovom stadiju medicina više ne služi ljudskosti, već održavanju ekonomskoga sustava koji zahtijeva da tijelo bude vječno funkcionalno, makar i kao sastavljeni mehanizam. Srećom, još uvijek postoji Hipokratova prisega, i liječnici smatraju da je njihov poziv ponajprije human, no pod stalnim su pritiskom nazora prema kojem su organi odvojivi dijelovi i tržišna roba, čime se ljudsko tijelo desakralizira i pretvara u skup resursa koji se mogu kupiti, prodati ili zamijeniti, što Attali naziva ekonomijom dijelova.
Beskonačni potrošač
Attali smatra kako je presađivanje organa način na koji industrijsko društvo održava produktivnost sustava, i kako oni s većom ekonomskom moći doslovno konzumiraju dijelove tijela onih ranjivijih kako bi pobijedili smrt. Budući da ljudskih organa nema dovoljno, veliki je pritisak na njihovu proizvodnju, zbog čega Attali predviđa da će u budućnosti granica između prirodnoga i umjetnog potpuno nestati. Tijelo će se održavati u nedogled zamjenom bioloških dijelova onima iz laboratorija, čime čovjek postaje homo faber vlastita tijela – sam svoj proizvođač. Laboratorijski uzgojeni organi riješit će problem nestašice organa koji postoji kod doniranja, ali će život učiniti potpuno ovisnim o industriji. Zdravlje više neće biti dar prirode, već industrijski proizvod koji zahtijeva stalno plaćanje licenci i održavanje.
Attali smatra da kapitalizam ne teži besmrtnosti iz humanizma, već zato što mu je potreban beskonačni potrošač. Umjetno uzgojeni organi bit će alat koji omogućuje da potrošač traje što duže, stalno kupujući nove dijelove kako bi ostao funkcionalan. Ta će tehnologija dovesti do stvaranja nove elite koja će si moći priuštiti vječnu popravljivost, dok bi ostatak čovječanstva mogao ostati u starom sustavu propadanja.
Genetičko modificiranje
Medicina pred našim očima prelazi iz faze liječenja, to jest popravljanja, u fazu proizvodnje. Genetički inženjering omogućuje da se dijete konstruira prema željama roditelja ili potrebama društva, čime se ljudsko biće tretira kao industrijski proizvod s unaprijed određenim specifikacijama. Attali predviđa da će genetičko modificiranje prije rođenja postati standard. Ono što danas smatramo poboljšanjem – otpornost na bolesti, veća inteligencija – sutra će biti društveni zahtjev kako bi pojedinac bio konkurentan u ekonomskom sustavu.
Attali upozorava da će genetički inženjering stvoriti nepremostiv jaz između onih koji si mogu priuštiti genetsko programiranje i onih koji su ostavljeni prirodnoj slučajnosti, čime se nejednakost upisuje izravno u ljudski genom. Genetsko modificiranje vidi i kao oblik preventivnoga nadzora: ako se geni modificiraju prije rođenja kako bi se eliminirali nepoželjna ponašanja ili osobine, država ostvaruje kontrolu nad pojedincem i prije nego što se rodi. Čovječanstvo ide prema stanju u kojem će čovjek postati artefakt, a biološka evolucija bit će zamijenjena tehnološkim programiranjem.
Digitalna karantena budućnosti
Attali je, kao ekonomist, uočio da se organizirana karantena javlja kada ljudsko tijelo počinje dobivati gospodarsku vrijednost. I u najstarije doba, kako svjedoči Biblija, gubavci su se izolirali, ali karantena masovno štiti radnu snagu i tržište jer se zdravlje konzumira kao roba: to je vidljivo i u naše doba, kada je tijekom pandemije bolesti COVID-19 ograničavano kretanje stanovništva u dosad neviđenim razmjerima.
Attali smatra da je budućnosti karantene stalni digitalni nadzor u kojem će tehnologija služiti za rano otkrivanje rizika, ali i stalno praćenje ponašanja pojedinaca radi zaštite općega zdravlja. On predviđa pomak s državne prisile na dobrovoljni samonadzor, u kojem će ljudi koristiti – a već ih i koriste – nosive uređaje i senzore kako bi pratili svoje zdravstvene parametre. I demokracija je u opasnosti: u digitalnoj karanteni budućnosti sloboda kretanja ovisit će o zdravstvenom rezultatu ili digitalnom identitetu koji potvrđuje da niste prijetnja za sustav. Mi ćemo, zbog straha od bolesti i smrti, uvećana pred pandemijama i klimatskim promjenama, na to dragovoljno pristati, povjeravajući život i zdravlje algoritmima, čime se otvara mogućnost za digitalnu diktaturu.
Umjetna inteligencija i zdravlje
U svojim najnovijim radovima, Attali smatra da će umjetna inteligencija omogućiti prelazak s medicine koja reagira na simptome na medicinu koja predviđa bolest prije nego što se pojavi. Algoritmi će analizirati genetski kod, stil života i podatke sa senzora u stvarnom vremenu kako bi identificirali rizike. Već sad postoje sustavi koji dan i noć nadziru vitalne znakove svakoga pojedinca: dok to može spasiti živote u rano otkrivenim komplikacijama, Attali upozorava da taj anđeo čuvar lako postaje instrument digitalne diktature ako država ili korporacije počnu kažnjavati pojedince zbog nezdravoga ponašanja koje algoritmi prepoznaju.
Umjetna inteligencija će omogućiti da se vrhunska medicinska dijagnostika proširi na cijeli svijet, nadoknađujući manjak liječnika specijalista. Međutim, to vodi prema standardizaciji pacijenta, gdje algoritam donosi odluke na temelju statističkih modela, čime se gubi ljudska intuicija i empatija. Umjetna inteligencija će preobraziti medicinu u granu informatike, gdje će najveća moć pripasti onima koji posjeduju i kontroliraju zdravstvene podatke i algoritme što ih interpretiraju.
Ekonomija života i ekonomija smrti
Attali zato suprotstavlja ekonomiju života i ekonomiju smrti. Ekonomija smrti za njega obuhvaća sve industrije koje izravno ili neizravno ugrožavaju opstanak čovječanstva i planeta – to su fosilna goriva, štetna prehrana, oružje i narkotici, ali i modna, automobilska i kemijska industrija, zrakoplovstvo i masovni turizam. Nasuprot tomu stoji ekonomija života za koju Attali smatra da bi trebala činiti najmanje 70 % BDP-a svake zemlje, a uključuje zdravstvo, bolnice i prevenciju bolesti; obrazovanje i istraživanja; regenerativnu poljoprivredu i zdravu hranu; upravljanje vodnim resursima, recikliranje i čistu energiju; očuvanje društvenoga poretka i ljudskih prava; digitalni sektor u službi optimizacije života, a ne samo kontrole. Attali tvrdi da je glavni izazov današnjice učiniti ekonomiju života profitabilnijom od ekonomije smrti; predlaže da se tvrtke iz smrtnih sektora ne ugase, već radikalno redefiniraju, a smatra i da svatko od nas može pridonijeti ovom velikom zaokretu.
