Kada u Europi govorimo o migracijama, najčešće mislimo na odlazak, na prazne kuće, zatvorene škole i mlade ljude koji svoju budućnost traže negdje drugdje. U Africi je slika drukčija, ali je pokret jednako prisutan. Ovdje se ne odlazi uvijek daleko, ali se često seli. I to ne kao iznimka, nego kao način života.
U mnogim dijelovima Zambije ljudi nisu trajno vezani uz jedno mjesto. Obitelji se sele u potrazi za boljim uvjetima za život: za vodom, za plodnijom zemljom, za ispašom za stoku. Ponekad ih na to natjeraju suša ili poplave, ponekad bolest, a ponekad jednostavno potreba da prežive. Kuće su često jednostavne, privremene, i ne drže čovjeka na jednom mjestu, kao što ga drže zidovi i uspomene u našim krajevima.
Migracije u Africi i djeca
U takvoj stvarnosti i djeca su na putu. Ona ne odlučuju hoće li ostati ili otići. Ona idu sa svojim roditeljima. Danas su u selu, sutra na drugom mjestu. Danas su u školi, sutra više nisu. I zato je u Africi školovanje često isprekidano, nesigurno i ovisno o okolnostima koje dijete ne može kontrolirati. Često se dogodi da dijete dolazi u vrtić ili školu nekoliko tjedana, a onda odjednom nestane. Pitamo gdje je, i dobijemo jednostavan odgovor: obitelj je otišla dalje. Otišli su tražiti posao ili bolju zemlju za život.
Sjećam se jedne djevojčice koja je redovito dolazila u vrtić. Tiha, ali uvijek nasmijana. Naučila je držati olovku, počela prepoznavati slova. I onda je jednoga dana više nije bilo. Nije bilo oproštaja, ni objašnjenja. Samo prazno mjesto. U Europi bi takav nestanak bio alarm. Ovdje je to dio života. Obitelj je jednostavno otišla dalje. Kada to gledam, shvaćam koliko je za nas u Europi škola nešto podrazumijevano. Dijete krene u prvi razred i znamo da će, uz sve poteškoće, imati priliku završiti školovanje. U našim krajevima roditelji planiraju školovanje svoje djece godinama unaprijed. Ovdje u Africi se često ne zna hoće li dijete biti u školi i sljedeći mjesec. I zato ono što je nama normalno, ovdje postaje privilegija.
Migracije u Africi su svakodnevna stvarnost koja oblikuje život ljudi. One su izazov za obitelj, ali i za sve nas koji pokušavamo graditi nešto trajno – školu, zajednicu, sigurnost. Zato u našoj misiji ne možemo sve gledati kroz modele na koje smo navikli u Europi.
Jedno od pitanja koje često dobivamo jest: zašto nemamo sustav kumstava, gdje bi jedan donator pomagao jedno dijete kroz cijelo školovanje? Odgovor je jednostavan, ali ne i lak: zato što se život ovdje ne odvija u stabilnim okvirima. Dijete koje danas susrećemo u vrtiću ili školi možda već za nekoliko mjeseci više neće biti ovdje. Ne zato što ne želi učiti, nego zato što obitelj mora ići dalje. U takvim okolnostima teško je vezati pomoć uz jedno ime i jedno lice kroz dulje vrijeme.
Zato smo izabrali drukčiji put. Umjesto da pomažemo pojedinačno, nastojimo graditi zajednicu. Graditi mjesto koje ostaje. I na kojem ćemo dati ljudima razlog da ostanu. Školu koja će biti tu i kada se ljudi mijenjaju. Vrtić u koji će dolaziti nova djeca. Kuhinju u kojoj će svaki dan netko dobiti topli obrok. U tom smislu, migracije nas uče jednoj važnoj istini: da ne gradimo samo za one koje poznajemo, nego i za one koje nikada nećemo upoznati.
Prijatelji Centra Otac Vjeko
Naš projekt Prijatelji Centra Otac Vjeko upravo iz toga raste. To nije vezivanje uz jedno dijete, nego uz jednu stvarnost. Uz zajednicu djece koja dolaze i odlaze, ali kojoj je svima potrebna ista prilika – prilika za učenje, za obrok i za dostojanstvo.
Prijatelji Centra sudjeluju kroz zajedničku blagajnu iz koje se financira školovanje djece u našem centru. Uz godišnji dar od 100 eura, postaju dio zajedništva koje ne gleda pojedinca, nego cijelu zajednicu. A zauzvrat, tri puta godišnje primaju pisma djece iz misije – svaki put drugoga djeteta kako bi kroz njihove riječi upoznali živote, radosti i borbe onih kojima pomažu.
Na taj način nastaje jedno tiho, ali snažno zajedništvo – između ljudi koji možda nikada neće susresti jedni druge, ali su povezani istim dobrom. Postati Prijatelj Centra znači prihvatiti tu jednostavnu, ali duboku logiku: ne znati uvijek točno ime komu pomažeš, ali vjerovati da činiš dobro koje ima smisla. Svaki dar postaje dio nečijega dana – obrok, bilježnica, mjesto u učionici. I možda nikada nećemo upoznati to dijete, ali ono će osjetiti da nije zaboravljeno.
Ovdje često vidim djecu koja prvi put drže olovku. I ne znam hoće li ta ista djeca biti ovdje i za godinu dana. Ali znam da danas imaju priliku. I to je ono što možemo učiniti – biti vjerni u ovom trenutku.
Stvarajmo prilike
Migracije nas podsjećaju da život nije statičan. Ni u Africi, ni u Europi. Ljudi odlaze i dolaze. Traže sigurnost, posao, dostojanstvo. I u svemu tome ostaje isto pitanje: hoće li imati priliku?
Na nama je da, koliko možemo, tu priliku otvorimo. Možda nećemo uvijek znati ime djeteta kojem pomažemo. Možda nećemo pratiti njegov put do kraja. Ali ćemo znati da smo bili dio dobra koje je nekome u pravom trenutku bilo potrebno. I možda upravo u toj nesigurnosti života leži poziv na još veću vjernost dobru. Jer na kraju, ne mjeri se ljubav po tome koliko dugo traje naš susret, nego po tome jesmo li nekome u pravom trenutku bili dar. A to je, u konačnici, i put evanđelja – prepoznati Krista u čovjeku koji je na putu i ne proći pokraj njega. Jer i na putu – dobro uvijek pronađe svoj put.
* * *
Ako u sebi prepoznate želju da budete dio te priče, da pomognete djeci koja su dio našega Centra, možete nam se javiti na [email protected] i pridružiti se kao Prijatelji Centra Otac Vjeko.
