Čitajući Franjevačke izvore i razne druge izvještaje iz toga doba, moguće je razumjeti način kako je Franjo Asiški propovijedao i zamisliti njegov način obraćanja ljudima koji su ga željeli slušati. Zanimljivo je primijetiti da u to vrijeme propovijedanje nije bilo samo u crkvama za vrijeme liturgijskih čina nego su se pojavili putujući propovjednici koji su propovijedali otvoreno na trgovima i ulicama i koje su tako slušali svi slojevi društva, pa i oni najniži. Iako je sebe volio nazivati simplex et idiota et illiteratus (lat. jednostavan i neuk i neobrazovan), Franjo je osjetio da može iskoristiti ovu priliku.
Započeo je svoje putujuće propovijedanje tek nakon povratka iz Rima 1208. godine gdje se susreo s papom Inocentom III. koji je njemu i prvoj braći odobrio novi način života. Od braće je tražio da se propovijeda radosno jer je, kako je govorio, ono što se propovijeda radosna Ljubav, odnosno evanđelje. Njegovo propovijedanje bilo je na narodnom jeziku, jeziku puku razumljivom. Jednostavnim, skromnim, izravnim riječima i ponajviše svjedočanstvom vlastitoga primjera na uvjerljiv način pozivao je na pomirenje i pokoru. Rečenice su bile jednostavne, sastavljene uglavnom od niza novozavjetnih, većinom evanđeoskih citata doslovnih ili neznatno izmijenjenih.
Ne smije se zanemariti da su u srednjem vijeku riječi imale golemu težinu među ljudima, te su utjecale na njihovu savjest na način koji je danas teško zamisliv. To je i zato što je stoljećima prevladavalo vrijeme slušanja više nego čitanja, koje je bilo rezervirano samo za rijetke, iz viših plemićkih ili crkvenih krugova. Franjo je u svom govoru i u svom primjeru kršćanina vjeran čovjek Crkve. Njegovo evanđeosko propovijedanje nikada nije bilo suprotstavljeno nauku Crkve. Nije se protivio kleru, nikada nije kritizirao njihovo ponašanje.
Franjine propovijedi bile su kratke, jako poticajne, usmjerene na savjest i srce ljudi. Više su bile emotivne nego doktrinarne, sastavljene od jednostavnoga govora i, prije svega moralne. Poticao je na prihvaćanje stanja siromaštva, isključenosti i patnje. To su stanja koja je trebalo prihvatiti s poniznošću i religioznim žarom iz ljubavi prema Gospodinu, kako bi se ojačao put približavanja nebeskom blaženstvu. Zato je na poseban način volio boraviti među siromašnima i približiti se njihovoj patnji. Želi da takvi budu njemu bližnji jer u njima vidi lice Krista. No nije imao namjeru uzdići ih iz njihova društvenoga položaja, nego im donijeti utjehu riječi i života Krista, koji je došao na svijet da na križu umre za spasenje ljudi.
U njegovu propovijedanju tema mira zauzima vrlo važno mjesto. Reakcija je to i na neprestane gradske sukobe i bitke u kojima je i sam sudjelovao prije nego što je napustio svjetovni život. Nije slučajno da je pozdrav koji je upućivao onima koje je susretao bio jednostavno: „Gospodin ti dao mir”, kako mu je sam Gospodin objavio kako kaže u Oporuci. Imati mir znači biti u miru, u spokojstvu, u prihvaćanju sebe i drugih, u stavu poniznoga slušanja, i tako živjeti prema svetom evanđelju na putu prema Gospodinu. Franjo je smatrao da je od Boga primio objavu novoga načina pozdravljanja: pozdrava koji je nada, nakana i želja za Božjim mirom, koji je radost i dobro. Zanimljivo je da je još od sredine 16. stoljeća pa do danas franjevački pozdrav zapravo Mir i dobro, zaboravljajući pravi Franjin pozdrav objavljen mu od Gospodina.
Način je Franjina propovijedanja bio neobičan i privlačan. Dok je govorio i propovijedao, Franjo je riječ pratio pokretima ruku, skakanjem, izrazima lica, povezujući izgovorenu riječ s govorom vlastitoga tijela, osobito ruku. Nepismeni, neuki, siromašni seljaci i narod odmah su ga razumjeli jer im je govorio izravno, s nježnošću, razumijevajući i dijeleći njihovu patnju. No prije svega, Franjo je propovijedao ono u što je sam doista vjerovao. Kod njega ne postoji raskorak između riječi i života. Kod Franje se vjera, kao bezuvjetno pouzdanje u Gospodina, i način života kao svjedočanstvo kršćanske poniznosti potpuno podudaraju, pokazujući tako autentičnost njegova propovijedanja, koje je bilo uvjerljivo i istinsko. I prije svega stvarno, nikada apstraktno, pobožno, ali ne i sladunjavo, upućeno svima, ali osobito posljednjima, siromašnima, isključenima, a ne samo bogatima, imućnima i obrazovanima.
Ono što je Franjo svjedočio svojim životom i tražio svojim propovijedanjem, bilo je ponajprije unutarnje obraćenje, istinski kršćanski život u Kristu i za Krista, koji treba sazrijevati prije svega u poniznosti i strpljenju ne očekujući nikada ništa zauzvrat. I cijeloga je života bio živi primjer koji govori bez riječi.
