Rođen je 11. studenog 1946. godine u selu Osječku kod Odžaka (BiH), župa Gornja Dubica, i dobio ime po ujaku Boži koji je kao branitelj svoga zavičaja, među brojnim drugim sumještanima, poginuo po završetku Drugoga svjetskog rata. Ljudska i materijalna pustoš njegova kraja koju su za sobom ostavili tragični događaji iz proljeća 1945. trajno su mu ostali u sjećanju i definitivno odredili njegov emotivno snažan odnos prema zavičaju. U Predgovoru knjige propovijedi za svetkovine i blagdane pod naslovom Naviještati Boga milosrđa u današnjem vremenu navodi kako je „trećina ljudi u obrani kraja imenom i prezimenom bila ubijena” da bi potom istaknuo često zanemarivanu istinu kako su upravo poslijeratne udovice svojom žrtvom spasile i njegov i druge naše krajeve koji su bili stjerani na rub opstanka. Nakon te nezamislive tragedije „[o]stale su mnoge mlade majke udovice s brojnom djecom u tuzi i boli, u siromaštvu i bijedi, bez muževa i bez igdje ikoga, označene kao žene narodnih neprijatelja, samo s vjerom u srcu i ljubavlju za svoju djecu. Te često izvana neugledne žene svojim su žrtvama, suzama i ljubavlju iznijele taj kraj.”
Taj uži Božin zavičaj njegovim se ulaskom u Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu proširio na čitavo područje plehanskoga regionalnog samostana, tzv. distrikta. Kao čovjek plehanskog srca doživio je drugu katastrofu svoga šireg zavičaja u 20. stoljeću, katastrofu devedesetih, s jednakom boli kao i onu užeg zavičaja četrdesetpete. U „Pismu svetoga Marka protjeranim Plehančanima” on se preko usta ovog evanđelista obraća prognanicima iz plehanskoga kraja riječima ohrabrenja: „Evo […] stavljam ponovno pred vas [uskrsnu poruku] da vas razdrmam, da vas ohrabrim, da vas pozovem da i vi potvrdite svoju privrženost životu ovdje na ovim prekrasnim brežuljcima. […] Poručujem vam u ime […] uskrsloga Isusa da povjerujete u moć života, da povjerujete u moć uskrsnule ljubavi, da povjerujete u moć novoga početka, da povjerujete u ovo što vam pišem.”
Duhovna stremljenja
Njegov obrazovni put započinje u njegovu zavičaju, da bi se nastavio u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, gdje su mu se, kako poslije piše, „uz dobre profesore otvorili novi putovi spoznaje i novi vidici života”, gdje je „naučio udisati zrak multikulturalnosti i multikonfesionalnosti” te istinski „zavolio teologiju”. Bilo je to dinamično pokoncilsko vrijeme, vrijeme studentskih nemira u svijetu, vrijeme, konačno, hrvatskog proljeća. I u Crkvi i u društvu osjećala su se nova gibanja nadahnuta potrebom za više slobode i željom za aktivnijom ulogom mladih u crkvenom i društvenom životu. Ta nova duhovna stremljenja našla su svoga odjeka i u Provinciji i na Teologiji. Zahvaljujući nekim mlađim tadašnjim profesorima, studenti su imali prilike upoznati se s novijom teologijom koja je nadilazila razinu dotadašnje neoskolastičke udžbeničke teologije i nudila primjernije odgovore na izazove novoga doba. Iz studentskih nastojanja proizašao je njihov časopis Jukić kojemu je glavni i odgovorni urednik od 1975. do 1981. godine bio Božo Lujić, a odgovorni od 1982. godine do smrti i u kojemu je i sam objavljivao svoje priloge. Časopis je tada svojom mladenačkom teološkom i kršćanskom otvorenošću u crkvenim krugovima izazvao poprilične kontroverze i otpore, ali se ipak održao. Zanimljivo je kako je skupina od deset studenata, među kojima je i sam bio, za vrijeme ljetnih ferija išla u Njemačku raditi kako bi osigurali novčana sredstva za prvi broj časopisa. Usto je zahvaljujući studentskim nastojanjima pokrenut i Bilten Teologije u kojemu je također surađivao.
Nakon završetka studija na Franjevačkoj teologiji nastavlja poslijediplomski studij u Ljubljani, gdje doktorira 1982. godine. U toj poslijediplomskoj dekadi od 1974. godine, kada je završio studij na Franjevačkoj teologiji, pa do 1984. godine, kada je diplomirao njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, fra Božo je obavljao razne službe u Zajednici: nakon svećeničkog ređenja bio je 2 godine kapelan, od 1977. godine počinje predavati na Teologiji, jedno vrijeme je pomoćnik magistra bogoslova, potom gvardijan samostana na Nedžarićima, istodobno angažiran oko misnih slavlja i tribina za vanjske studente, kao i u ispomoći na župama. Ta generacija pripravnika za profesore na Teologiji sedamdesetih godina (M. Vrgoč, I. Bubalo, M. Babić, M. Karamatić) svjesno je – prije svega pod utjecajem V. Jarka – s teorijskim studijem povezivala praktični angažman u životu Zajednice i pastoralni rad po župama. Prof. Jarak (kojemu je Božo poslije „s poštovanjem i zahvalnošću” posvetio jednu od svojih važnih knjiga) upozoravao je na opasnost da se mladi ljudi, posvećeni isključivo studiju negdje izvan Provincije, otuđe od Zajednice i njezina života te po povratku ne dadnu onaj doprinos kršćanskom životu povjerenih im vjernika koji su mogli dati da su studirali „uz rad” ili radili uz studij. Pri tome je uvijek postojala mogućnost, koju je i Božo poslije izvrsno iskoristio, da se svatko po vlastitoj želji na kraće ili dulje vrijeme na odgovarajućim inozemnim učilištima po potrebi stručno i znanstveno dalje usavršava, a neki su usto, kao i Božo, završavali srodne paralelne studije na državnim fakultetima.
I bez većeg truda lako je uvidjeti kako je Božo postigao izvanredne rezultate na raznim područjima svoje djelatnosti. Živio je svoj franjevački i svećenički poziv s uvjerenjem i spremnim angažmanom, kao profesor biblijskih disciplina djelovao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, vodio više od stotinu hodočašća u Svetu zemlju, trajno bio u dodiru s vjernicima i njihovim potrebama. Zahvaljujući intelektualnim talentima koje je svojom iznimnom radinošću i smislom za red iskoristio na najbolji način bio je jedan od naših najplodnijih teoloških pisaca s preko 25 objavljenih knjiga i tristotinjak znanstvenih i stručnih članaka te manjih priloga. Njegovi tekstovi, pisani dotjeranim stilom i razumljivim jezikom, nadahnuti temeljnom biblijskom porukom o mogućnosti čovjekova definitivnog spasenja na Kristovu putu, djeluju uvjerljivo na širok krug čitatelja i u tom je smislu on i danas aktualan i široko prihvaćen teološki pisac.
Kršćanska nada
O tome zašto se u svom znanstvenom radu posebno posvetio temi proroka Jeremije fra Božo piše u Predgovoru svoje knjige Starozavjetni proroci. Jednog mu je dana u djetinjstvu u ruke dospjela ilustrirana biblijska povijest Janka Oberškog, koju je „otvorio”, veli, „i počeo čitati na mjestu gdje je bila ilustracija, ispod koje je pisalo otprilike ovako: Prorok Jeremija oplakuje rušenje voljenog grada. […] Ta me se slika toliko dojmila da sam se kasnije u svome postdiplomskom studiju odlučio za obradu teoloških tema Knjige proroka Jeremije, a zatim i za izučavanje pojave, značenja i interpretacije starozavjetnoga proroštva. Nisam ni slutio da će se sve ono što se tako nemilosrdno sručilo na proroka Jeremiju i na njegov narod, samo nekoliko godina kasnije, sručiti i na moj narod i osobno na mene: razrušeni zavičaji, protjerani ljudi, mučenja i ubijanja, logori i ponižavanja, eksplozija zla i mržnje, ruševine kuća i crkava, pljačkanja i otimanja, ali i neopisiva razaranja u ljudima.”
Dok čitam ove retke, spontano mi na um padaju Jeremijine riječi: „Smrt se ušulja kroz prozore naše, uđe u dvore naše” (Jr 9,20), kojima je naslovljena 10. postaja plehanskoga Križnog puta koji je u bakru izradio kipar Zdenko Grgić. Kao kontrapunkt toj tragičnoj zbilji stoji naslov zadnje, 24. postaje: opet Jeremijine riječi, ali ovaj put pune nade: „Po opustošenim ulicama jeruzalemskim opet će se oriti poklici radosti” (Jr 33,10). U istom duhu, kao kontrapunkt svome vlastitom tragičnom iskustvu, i Božo u tekstu pod naslovom „Uskrs u mom kraju” upućuje riječi nade vjernicima svoga kraja: „I ponovo će se kao nekoć slaviti Uskrsi u mom kraju. I ponovo će biti života i ozbiljne radosti na išaranim brežuljcima i ponovo će se čuti smijeh djece. I ponovo će odjekivati zvona nade po selima i zaselcima moga kraja. I ponovo će starci umirati u nadi da život u mom kraju ide dalje. Vjerujem ipak da će konačno doći Uskrs u moj kraj.”
O nadi je dakle riječ, o abrahamovsko-pavlovskoj „nadi protiv svake nade” – s onu stranu plitkog optimizma i lijenog pesimizma. Riječ je o kršćanskoj nadi.
(Kalendar sv. Ante 2026.)
