Naglasak je danas često stavljen na molitvu srca. Kolokvijalno rečeno, molitvu vlastitim riječima. To je trenutna moda ponajviše jer smo one naučene molitve sveli na folklor i nabrajalice. Ne vidimo vrijednost u njima jer nam djeluju kao nametnuti formalizam koji moramo ispuniti. Iako se naučene molitve nažalost promatraju kao formalizam, to više govori o nama nego o tim molitvama. Molitve poput Očenaša, Zdravomarije, poput Vjerovanja ili psaltira tu su prije svega da nas nauče moliti. One prije svega pročišćavaju vokabular kojim promišljamo te nas zatim pripremaju za dublji odnos s Bogom i njegovim stvorenjem. Ako joj tako pristupimo, ta naučena molitva prestaje biti formalizam i postaje temelj molitve srca. Srce od naučenih molitvi uči vagati i birati riječi, i kroz njih postaje svjesno sebe, ali i dublje stvarnosti i kontemplacije na koju je pozvano.
Eliotovo poimanje tradicije
Ovo promišljanje možemo analogno primijeniti objašnjavajući pjesničke tehnike engleskoga velikana Thomasa Stearnsa Eliota. On je bio učen i oštrouman pjesnik koji je ingeniozno gradio svoja djela na temelju svojih književnih prethodnika. U njegovim stihovima prepoznajemo Dantea, Shakespearea, Baudelairea, Miltona, i razne druge poznate i manje poznate velikane zapadnoga književnog kanona. Eliotova iscrpna intertekstualnost nije bila tek pompa, niti su njegova djela tek naslagani kolaž svega i svačega.
Njegov pristup prije svega utemeljen je na svijesti o tome kako prave originalnosti ne može biti bez oslonca na tradiciju u kojoj je pjesnik pozvan djelovati, odnosno one koji su došli i djelovali prije njega. Za Eliota ta tradicija nije bila nepromjenjiv relikvijar, nego nešto što pjesnik uz veliki napor mora usvojiti, i o tom govori u svom znamenitom eseju Tradicija i individualni talent.[1] Kako u eseju pojašnjava, pjesnik mora imati povijesnu svijest o svojim prethodnicima te mora imati u vidu nit koja ih povezuje ako želi rasti u kvaliteti. Biti pjesnik prema Eliotu znači stalno žrtvovati sebe, i odricati se osobnosti u poeziji. Pjesnik je u najidealnijem smislu medij posredstvom kojega se umjetničko djelo ostvaruje, odnosno katalizator pomoću kojega se različita čuvstva i iskustva stapaju u jednu cjelinu čija snaga je imanentna.
Konačnu i potpunu valjanost njegovih teza (pa čak i na primjeru njegove vlastite poezije kako ćemo vidjeti poslije) možemo propitivati, ali nedvojbeno je da su one bile načela po kojima je stvarao. Veliki glasovi prošlosti u Eliotovoj su poeziji doživjeli rekontekstualizaciju. U njima je Eliot iznašao svoj glas kojim je progovarao o svijetu koji je nakon Prvoga svjetskog rata doživio svoj krah. Desetljeće nakon rata obilježeno je atmosferom dezorijentiranosti, strepnje i civilizacijskoga zamora. Njegovi stihovi su pronicljivo dijagnosticirali epohu u kojoj je živio.
Među pjesmama te faze njegova stvaralaštva ističu se poeme Pusta zemlja i Šuplji ljudi. Prva poema vrhunsko je modernističko djelo koje kroz niz fragmentiranih, naizgled nepovezanih slika i aluzija progovara o suvremenom svijetu koji je postao ruševina prožeta očajem i besmislom. Druga poema tematizira isti problem, no na osobnijoj ravni. Kako je kritičarka Kuniko Hasegawa primijetila,[2] Eliot u Pustoj zemlji zauzima položaj izuzetoga promatrača. On nadilazi situaciju dekadencije i bescilja. U Šupljim ljudima Eliot se uključuje u sudbinu puste zemlje, ponire u njezin očaj i postaje dio plača i škrguta zubi, dio svijeta koji ne skončava praskom, nego cviljenjem.
Put spasenja
Poslije ovih poema slijedi dramatičan zaokret u Eliotovoj poetici, ali i njegovu životu. Nekoć unitarni puritanac koji je učenošću hranio svoj ego, 1927. godine postaje anglokatolik. Uslijedila je korjenita rekoncepcija pri kojoj je Eliot otkrio lijek za suvremeni očaj i besmisao. Dramu njegova obraćenja pratimo u pjesmama poput Put mudraca i Pjesma Simeonu, ali svoj vrhunac doseže u poemi Pepelnica koja ocrtava put Eliotova pokajanja i iskupljenja. Ova šestodijelna poema je u svojoj strukturi danteovska jer predstavlja duhovno napredovanje koje svojom moralnom i duhovnom snagom posreduje blažene djeve, nalik na originalnu Beatrice. Potpuni smisao i konkretna značenja motiva nam izmiču, poglavito jer su (po Eliotovu priznanju) preosobne naravi, što je svakako ironično pogledamo li njegove ranije izrečene stavove.
Usprkos tome nazire se smisao cjeline. Prvi dio predstavlja jasno pokajničko pepeljanje iza kojega slijedi zagovor kod čiste djeve pred kojom rasute kosti počinju svijetliti (nedvojbena aluzija na Ez 37). Zatim treći dio donosi prikaz duhovnoga napretka u vidu napornoga uspinjanja koji je aluzija na uspinjanje u Danteovu Čistilištu. Onda nam u četvrtom dijelu Eliot donosi viziju šetnje s djevom u kojoj se događa otkupljenje svijeta, a poslije nje promišljanje o Riječi protiv koje smo se kao ljudi ogriješili. Eliot u ovom dijelu ingeniozno stapa prolog Ivanova Evanđelja s Jahvinim prijekorima što ih čitamo u proroku Miheju. Puče moj, što učinih tebi refren je kojim Eliot propituje naš odnos s Riječju koja nas iznova poziva, a od koje iznova bježimo i protiv koje iznova griješimo. Posljednji dio poeme sličan je prvom, no puno optimističniji. Raskajana duša nada se otkupljenju, i usrdnom molbom traži ostvarenje svoje najdublje čežnje.
U kršćanskom životu, Pepelnica predstavlja radikalno novi početak. Pepeljanje toga dana podsjeća nas na našu ništavnost i traži žurnost u našem pokajanju. Eliot taj blagdan uzima kao okosnicu svoje drame obraćenja. Ponorom u sebe Eliot započinje svoj uspon, i u kontemplaciji otkriva put spasenja. Njegova kontemplacija nadahnuta je biblijskim motivima i obrascima koje prepoznajemo u molitvama i našem duhovno-liturgijskom životu. Tako prepoznajemo Zdravomariju, Dušu Kristovu, Lauretanske litanije, kao i već spomenute biblijske ulomke. Dakle, u poemi prepoznajemo sve ono što svakodnevno izgovaramo, ali na jedan nov način. Ovo su prije svega proživljene riječi. Drugi dio Zdravomarije koji je nama postao formalizam, Eliot doživljava u dubini duše. On razumije sve implikacije ove prošnje, odnosno slabost i grešnost koje u njemu kao čovjeku pretpostavlja. On s jasnom sviješću moli Ne dopusti da se odijelim od tebe, jer razumije opasnost krajnje otuđenosti od Gospodina. Promišljanje o suhim kostima i Riječi dobiva na snazi ne zbog svoje retoričnosti, nego zbog Eliotova iskustva božanske blagosti i ljudske jalovosti. Kakva li je naša molitva u odnosu na Eliotovu?
Naučene riječi
Oslanjanjem na tradiciju i ono što je naučio, Eliot je uspio pronaći svoj pjesnički glas i spjevati nove klasike našega kanona. Njegovo djelo je prije svega potvrda važnosti tradicije i onoga što nam se prenosi. Ono nas prije svega ukorjenjuje u prostor i vrijeme te nas podsjeća da nismo osamljeni pojedinci, nego smo dio nečega većeg; nečega što nas neminovno nadilazi, ali po čemu se ostvaruje punina našega identiteta. Očenaš i druge naučene molitve uvijek će biti sadržajnije od bilo koje „naše” molitve, ali po njima ćemo sebe sve potpunije izražavati.
Kad dočekamo našu ovogodišnju Pepelnicu, ugledajmo se na onu Eliotovu. Prihvatimo ponizni pepeo kajanja i predajmo se kontemplaciji. Dopustimo da nas prožme ono naučeno što primamo zdravo za gotovo i neka rasvijetli ono o čemu promišljamo i ono za čim čeznemo. Ugledajmo se na Eliota koji kroz Ezekielove suhe kosti progovara o vlastitoj jalovosti i nadi njezina izlječenja. Neka stare naučene riječi pouče i nadahnu naša srca da napokon progovore svojim vlastitim jezikom.
[1] Originalno objavljen u dva dijela u časopisu The Egoist 1919. godine (rujansko i prosinačko izdanje).
[2] Kuniko Hasegawa, „A Turning Point in T. S. Eliot’s Poetry. A Study on Ash Wednesday”, u: Essays and Studies in British and American Literature, Vol.7 No.1, 1959., str. 22-23.Puče moj, što učinih tebi refren je kojim Eliot propituje naš odnos s Riječju koja nas iznova poziva, a od koje iznova bježimo i protiv koje iznova griješimo
