Nakon više od jednoga stoljeća djelovanja prestaje s radom Franjevačka teologija u Sarajevu zbog sve manjega broja studenata na upisima. Ovo je još jedan pokazatelj negativnoga trenda koji pogađa visokoškolsko obrazovanje, a posebice humanističke nauke. One su prve zaslužne za toliko velik razvoj kulture i umjetnosti u zapadnom svijetu i unatoč tomu trenutno se nalaze u jako velikoj krizi. Logično je da u svijetu u kojem vlada logika profitabilnosti i što većeg akumuliranja kapitala, pojedinci nemaju interesa posvećivati vrijeme naukama koje im donose vrlo malu ili nikakvu materijalnu korist. Svaki umjetnik, humanist ili filozof reći će da je njegovo zvanje kruh sa sedam kora. Ako ne podilaze publici, vrlo često cijeli život žive na rubu siromaštva. I zašto se onda čuditi da tako vrijedan fakultet, s dugogodišnjom tradicijom, zatvara svoja vrata? Svi stremimo nekim perspektivama, nadamo se i želimo sebi i svojoj obitelji najbolje. Vođeni time, ne biramo zvanje koje će nam poslije zadati puno briga, već ono koje će nam donijeti profit, ali tako se često dogodi da promašimo svoj unutarnji poziv koji je Bog za nas odredio još od početka vremena i onda nam je posao mrzak i ne čini nas ispunjenima i sretnima. Da su se logikom profita vodili svi ljudi svijeta, mnoga predivna umjetnička ostvarenja nikada ne bi nastala. Možda bi među njima bila i iznimna knjiga Skrivena snaga dobrote i blagosti,da se Lawrence Lovasik odlučio za neki profitabilniji put, a ne za to da bude sluga Božji i književnik.Ukratko ću prenijeti misli koje je iznio u toj knjizi, a koja nas kao i svaka dobra knjiga uči da profit, zarada i materijalizam nikada ne mogu nadmašiti zadovoljstvo i sreću koje nam donosi humano i etično ponašanje.
Snaga davanja i moć blagosti
Evo jednoga istinitog i korisnog savjeta kako da dajemo i da se što više odmaknemo od ispraznoga sakupljačkog mentaliteta: Dar koji se udjeljuje nakon izrečene zamolbe gotovo uvijek gubi nešto od svoje pune vrijednosti, a time i nešto od svoje sposobnosti da nam pruži zadovoljstvo; dok sve što činimo iz susretljive ljubavi zadržava nesmanjenu sposobnost da ljude učini zadovoljnima. (…) Što više dajete, više primate. Nema ništa korisnije od davanja u borbi protiv duha materijalizma i pohlepe. Ako dajemo redovno i sustavno, postajemo slobodni, neopterećeni propadljivim blagom. Davati treba čak i kad sami nemamo puno i onda kada nas nitko ne pita, tako ćemo osjetiti zadovoljstvo jer san je sretnih ljudi usrećiti druge ljude. Što više budemo činili dobra djela, sve će nam lakše biti činiti nova dobra djela. Ako samo gledamo na vlastito dobro, život postaje dosadan i prazan. Kad se živo zainteresiramo za druge, mi biramo samozataju, ali Bog to bogato nagrađuje. Davati velikodušno od svojih prijaznih misli, svojih ohrabrujućih riječi, svojih ljubaznosti, znači biti kristolik.
Biti blag znači vježbati se u samokontroli, to je vježbanje u uzdržavanju da prigovaramo bližnjima, kako mišlju tako i riječju. Blag čovjek ne osuđuje mane drugih, on radije gleda na dobro u drugima. Vrlo lako znamo nabrojiti mane drugih ili im naći slabu stranu, a kad bi trebali reći svoje vlastite ružne strane, zašutimo. Pa zar je moguće da svi drugi imaju mane, a mi jedini ne? Nedostaje nam vlastite objektivne percepcije u kojoj bismo sebe vidjeli u pravom svjetlu jer mnogima od nas savjest odavno šuti, vidjevši da je nitko ne sluša. Ako smo milošću Božjom sposobni vidjeti neki svoj nedostatak, nikada s njim ne trebamo praviti kompromis. Svaki put kad padnemo, trebamo odlučiti da ćemo ustati i uz pomoć Božju riješiti taj nedostatak. Oni nedostaci koji bitno utječu na naš karakter i čine ga lošim, najčešće su oni nedostaci koje najviše volimo i branimo.
Jasno nam je da ono kako sudimo o drugima puno više govori o nama nego o tim drugim ljudima. Ono što nam najviše smeta kod drugih upravo su mane koje imamo i mi sami jer ih prepoznajemo, jer dubina naše duše iz prve ruke zna koliko su loše i različite od Božjih kreposti. Čovjekov unutarnji i vanjski život nastaje i oblikuje se u skladu s nijemim svijetom njegovih misli. Vaša zemaljska budućnost imat će uporište u načinu na koji razmišljate, ali o tome će ovisiti i vaša vječna sudbina. Vaše nijeme misli nalik su korijenu biljke. Korijenje ostaje skriveno u tamnim predjelima zemlje, ali iz njega niče cijela biljka – njezin život i oblik, njezina snaga i ljepota. Iz njega i po njemu biljka živi i umire. Isto tako vaše misli, premda skrivene, vaša su stvarna, životna snaga. Želite li ugoditi Bogu i rasti u svetosti, trebate nastojati da vam misli budu dobrohotne. Ako su vaše misli ispravne, duša će vam biti zdrava i cijeli vaš pristup životu bit će ispravan.
U odnosu s drugima ne bismo trebali biti sumnjičavi. Ako vjerujemo bližnjima, to znači da mi cijenimo njihovu moralnu vrijednost. Znači da je mi uviđamo i cijenimo njihove dobre strane. Tako im uistinu dajemo priliku da budu dobri. Ako umjesto sumnjičavosti biramo povjerenje, to pokazuje da mi vjerujemo u druge. Ako drugima pristupamo tako da ih provjeravamo, to može biti vrlo bolno i podcjenjivački. To je pristup koji nema puno veze sa sebedarnom ljubavi. Ono što također nema veze s tom ljubavlju je pretjerana osjetljivost. Trebamo učiniti sve što možemo kako se ne bismo prepuštali mračnim razmišljanjima zbog stvarnoga ili izmišljenoga omalovažavanja drugih. Nekad se trebamo umjesto vlastite sklonosti introspekciji, prisiliti na aktivno, zdravo druženje s drugima. Tako se vježbamo opraštati i biti manje osjetljivi. Blag i dobar čovjek brzo i lako prelazi preko uvreda. Brzo opraštanje i suzbijanje ogorčenosti prema drugima odraz je jakoga karaktera. Sveta Margareta Marija Alacoque kaže: Kada se ogorčeno prisjećate uvrede koju vam je netko nanio, tjerate Gospodina da se sjeti vaših grijeha koje vam je već milostivo oprostio.
Dobrohotne misli i milosrđe
Svaku našu dobrohotnu misao Bog blagoslivlja, jer to su misli koje nalikuju na njegove misli. Ako možete kontrolirati svoje misli, onda možete kontrolirati i same sebe u potpunosti. Ako su naše misli dobre, bit će i naše riječi i naša djela. Njegujemo li dobrohotne misli, naš će život obilovati dobrim djelima. One su dodir s Bogom, a sebedarna ljubav je najdublji pogled na život jer tako na život gleda i sam Bog. Lawrence kaže da ako vam dobrohotne misli prijeđu u naviku, na pravom ste putu da postanete sveti. Na tom putu ne treba izražavati svaku svoju odbojnost koju osjetimo prema drugima. Biti prijazan uvijek, čak i kada tako ne osjećamo, nije licemjerje već izraz naše najdublje dobre volje, milosrđa i praštanja. Pored toga, pozvani smo da poštujemo odsutne. Oni nisu tu da bi se mogli obraniti i iznijeti argumente u svoju obranu. Ako netko priča loše o drugima, a mi ga nismo spremni upozoriti, možemo barem rječito šutjeti. Nikada o nikome ne govorimo loše jer Bog će na kraju vremena suditi nama onako kako smo mi sudili drugima. Budemo li milosrdni, sasvim sigurno možemo računati na Božje milosrđe s nama.
Stoga, kada na dan suda dođete pred Krista, on vas neće pitati ni jeste li proveli život u pokori i postu, ni koliko ste sati proveli u molitvi, nego jeste li ljubili i priskočili u pomoć bližnjemu. Ne treba dakako zanemariti i ostale zapovijedi, ali čuvanje tih zapovijedi ne bi služilo ničemu ako niste u prvom redu čuvali ovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu koja je toliko draga Gospodinovu Presvetom Srcu. (…) Naš Gospodin ne dopušta da ga tko natkrili u velikodušnosti i on će vam za djela milosrđa koja ste mu iskazali u liku najmanje braće uzvratiti mnogim milostima. Tako je i Isus mislio kada je rekao ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati. Zato, mislimo dobro i bit će dobro!
