Pogledamo li unazad, u dalju ili bližu u prošlost, opažamo djela čovjekova stvaralačkoga uma ali, nažalost, i tragove razaranja. Starozavjetni biblijski pisac slikovito o tome govori: Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja, vrijeme građenja i vrijeme rušenja, vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog… U takvom je ritmu tekla povijest čovječanstva. Stvarana su čudesna djela graditeljstva, likovne umjetnosti, pisane riječi sve od prastarih vremena do naših dana. U mirno se doba podizalo gradove, gradilo hramove, stvaralo umjetnička djela… a u olovnim se vremenima rušilo. Rušili su osvajači tuđih zemalja, rušili su barjaktari revolucijā s obećanjima boljega svijeta…
U takvim povijesnim prilikama, u mijenama biblijskoga ritma, živjeli su bosanski franjevci tijekom više od sedam stoljeća. Utemeljitelj Reda, Franjo Asiški, jednostavnošću i skromnošću svoga života, u svojim je sljedbenicima rasplamsao pozitivne energije koje su ih usmjeravale prema Bogu, čovjeku i svemu stvorenom. U srednjem vijeku franjevci su na bosanskom tlu podizali samostane i crkve, a u ispunjavanju svojih dušobrižničkih zadaća estetski osmišljavali sakralne prostore, o čemu svjedoče ostaci fresaka na porušenim crkvama nakon zaposjedanja Bosne od strane Osmanlija/Turaka (1463).
Pad Bosanskoga Kraljevstva
Pohodom osmanskih osvajača, od tridesetak franjevačkih samostana na tlu Bosne ostala ih je tek jedna trećina. Možemo slutiti, sudeći po nekim potonjim franjevačkim narudžbama, da je u tim prevratnim prilikama nestalo i nemalo vrijednoga umjetničkog liturgijskog inventara, jer su franjevci tome posvećivali osobitu pozornost. Naručivali su likovna djela kako od sjevernjačkih europskih majstora tako i od primorskih. Imamo podatke o narudžbi triju slika, neposredno pred pad Bosne, od dubrovačkoga slikara Lovre Dobričevića (+1478), od kojih su dvije većih dimenzija s likovima svetaca (350 x 250 cm, 180 x 130 cm). Nisu sačuvane, ali za njih znamo iz detaljnoga ugovora o njihovoj narudžbi (1459). Vjerojatno su nestale u vihoru osmanskoga osvajanja Bosne. Treća slika Uskrsli Krist i kralj Tomaš (1460) čuvana je u sutješkom samostanu više od 400 godina, a onda ju je, s još četiri slike štajerske škole (nastale oko 1400), na čuvanje preuzeo đakovački biskup J. J. Strossmayer (1871) i nikada ih nije vratio, premda je obećao to učiniti kad „Bosna svoja postane”. Danas su u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU-a u Zagrebu.
Sljedeće dramatično razdoblje za bosanske katolike i franjevce zbilo se u vrijeme Bečkoga rata (1683–1699), odnosno nakon poraza Osmanlija pod Bečom, kojom prilikom su oslobođeni Slavonija, Ugarska, Lika i Dalmacija. Brojni bosanski katolici i franjevci iz straha od odmazde krenuli su na put izbjeglištva te su se udomili u Prekosavlju ili pak u Dalmaciji. Preostala su samo tri samostana u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu – ostali su uništeni. O gubitcima umjetnički vrijednoga inventara već je ranije bilo riječi u ovoj reviji, prije svega o uništenju samostana u Olovu kao i o nestanku zavjetnih slika Gospe Olovske i Gospe Gradovrške, dok je slika Gospe Ramske izmještena i udomljena u Sinju. Gubitcima slika i drugih umjetničkih predmeta liturgijske primjene pridonijeli su i požari triju starih samostana u 17. i 18. stoljeću, o čemu svjedoče franjevački ljetopisci. I nakon svih tih neprilika, ipak se Bosna Srebrena u 18. stoljeću izdigla iz pepela: vidljivo se povećao i broj katolika i broj franjevaca. Pojavio se niz franjevačkih pisaca, vrlo obrazovanih, koji su kulturu pisane riječi podigli, za tadašnje prilike, na zavidnu razinu. Sa sobom su sa Zapada donosili, knjige, predmete liturgijske namjene i slike, od kojih su neke umjetnički visoke kvalitete, čiji su autori Baldassare d’Anna, braća Gian Antonio i Francesco Guardi, Paulus A. Senser, Sebastijan Devita – Bašće, te domaći slikar fra Miho Čuić i dr. Osmanske vlasti nisu dopuštale gradnju crkava sve do sredine 19. st., zbog čega franjevci nisu mogli biti u europskim graditeljskim tokovima. Prijelomnica slijedi zaposjedanjem Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske po mandatu europskih sila (1878). Usprkos tada turbulentnom vremenu, ipak nije bilo većega razaranja franjevačke kulturne baštine.
Snažan udar na franjevačko nasljeđe dogodit će koncem Drugoga svjetskog rata u Gučoj Gori kod Travnika. Naime, u veljači 1945. partizani su zapalili samostan i crkvu. Vatra je progutala sve što je bilo vrijednoga. Tamo su najizravnije pokazali svoju zločinačku ćud, jer za tako nešto nije bilo nikakva razloga! Neznanje o ulozi franjevaca samo je dio tog općeg neznanja, pojačano herostratsko-primitivnim odnosom spram katoličko-franjevačko-hrvatske tradicije kao ‘klerikalno neprijateljske’. […] Takav čin ne može se protumačiti, još manje opravdati, nikakvom revolucionarnošću. To je, naprosto, barbarska gesta jednog arhajsko-plemenskog mentaliteta – gesta mržnje i osvete (Ivan Lovrenović, Svjetlo riječi, 1989, br. 88-89).
Sakralni prostori ratnih 90-ih
Umjetnička djela crkvenih prostora napose su stradala u ratu 90-ih godina 20. st. razaranjem obnovljenih posavskih crkava, ali ne samo njih. To se napose odnosi na samostan i crkvu na Plehanu sa stotinama djela suvremene umjetnosti, što u samoj crkvi što u galerijskom prostoru, čiji su autori ugledni slikari i kipari: Frano Kršinić, Valerije Michieli, Zdenko Grgić, Zlatko Keser, Edo Murtić, Zlatko Prica, Ivo Dulčić, Đuro Seder, Josip Biffel, Slavko Šohaj, Ljubo Ivančić, Josip Poljan, Vasilije J. Jordan, Ljubo Lah, Frano Šimunović… Pripadnici srpske vojske minirali su samostan i crkvu 2. srpnja 1992. Veći je dio likovnih djela ranije izmješten u Slav. Brod, a u crkvi su uništene mramorne skulpture, mozaici, brončani i bakarni reljefi, skulpture u drvu. Miniranjem je također razorena i moderno arhitektonski osmišljena crkva na Petrićevcu kod Banje Luke, s vrlo uspjelim umjetničkim uređenjem unutrašnjosti.
Posebnu pozornost svratit ćemo ovdje na Franjevačku teologiju u Sarajevu, visoko učilište Bosne Srebrene, čija je nova zgrada otvorena 1968. godine, a cijeli kompleks, zajedno s crkvom sv. Pavla, dovršen 1975. po projektu arhitekta Zdravka Ćuka. Unutrašnje uređenje crkve povjereno je arhitektu Zlatku Ugljenu i likovnim umjetnicima Šimi Vulasu, Zlatku Prici i Mariji Ujević. Šime Vulas je izradio Križ u bronci (1976) i monumentalni reljef u drvu Spomenik Kristovoj i čovjekovoj patnji (1978). Zlatko Ugljen je oblikovao prostor crkve u dominantno bijeloj boji, a s jedne je strane uzdužni zid nadomjestio staklenom stijenom i povezao crkveni prostor s prirodom (1984). Zlatko Prica je izradio Put križa u mozaiku (1990), a Marija Ujević dva brončana reljefa: Gospa i Sv. Pavao (1991) postavljeni 1997. Za prostorije Teologije kipar Valerije Michieli izradio je Raspeće u bronci (odljev 1988), Ljubo Ivančić je naslikao Ivana Duns Škota (1989), a Vasilije J. Jordan Sv. Augustina (1989). U zajedničkim prostorijama Teologije bila su još djela čitavoga niza suvremenih umjetnika: Đure Sedera, Ljube Laha, Krune Bošnjaka, Ante Kajinića i dr. K tomu, nekoliko je profesora posjedovalo bogate zbirke – sve u svemu bilo je oko 300 likovnih djela na Teologiji.
Pripadnici srpskih (para)vojnih postrojbi, u čijem smo okruženju bili, zaposjeli su zgradu Teologije 8. lipnja 1992, u kojoj su se tada našli profesori i č. sestre (studentima je u vrijeme uskrsnih blagdana preporučeno da se ne vraćaju do daljnjega) koje su istjerali iz radnih prostora, identificirali, a noć su proveli u podrumskim prostorijama. Po dogovoru sa srpskim vlastima napustili smo Teologiju sljedećega dana i otišli prema Hrvatskoj. Ujesen je Teologija započela s radom u Samoboru, u bivšoj zgradi gimnazije franjevaca Sv. Ćirila i Metoda, gdje smo ostali do 1997.
Devastirana zgrada Teologije u Sarajevu, nakon što ju je srpska vojska napustila, obnovljena 1996, te smo se sljedeće godine vratili. Ništa nismo zatekli od onoga što smo ostavili. Sve je odneseno: stolovi, stolice, vrata, prozori, čak i utičnice. Ništa od slika. Kompletna knjižnica je odvezena, najprije na Ilidžu, gdje su na nekim knjigama udarani žigovi s natpisom: „Narodna biblioteka Ilidžaˮ, poslije je premještena u Lukavicu pored Sarajeva. Nekoliko godina potom vraćena je, ali ne cjelovita. Od slika ni traga. Spomenut ćemo vijest koju smo u Samoboru dobili od gvardijana samostana sv. Ante u Beogradu, fra Leopolda Rochmesa (1993), kojemu je došao jedan čovjek i ponudio dio slika i starih knjiga s Teologije u Sarajevu na otkup, zatraživši 100.000 DEM. Po riječima gvardijana slike su, sudeći po zapisima na poleđini, pripadale potpisniku ovoga teksta. Na gvardijanovu primjedbu, da je to naše, franjevačko – kratko je odgovorio: Ah, rat je rat! Naravno, od trgovine nije bilo ništa! Iz naše crkve pri Teologiji odnesen je sav namještaj i brončani Križ (poslije je vraćen), a ostali su nedirnuti monumentalni Vulasov reljef i Put križa u mozaiku Zlatka Price.
