U Africi čovjek brzo shvati da se prave stvari ne grade samo rukama nego srcem. Tako je već više od trideset godina, otkako živim među afričkim ljudima, a posljednje tri godine u Mwakapanduli, malom zabačenom selu u Zambiji, još snažnije osjećam kako Bog djeluje u malim koracima, kroz svakodnevne susrete i preko jednostavnih ljudi.
U selu do kojega vodi duga prašnjava cesta, gdje su ljudi živjeli bez osnovne infrastrukture, danas polako raste zajednica koja diše kao jedna obitelj. Ovdje polako raste nešto što mogu nazvati domom. I nije to samo naš novi samostan, ni vrtić koji svakoga jutra ispuni dvorište smijehom 150 mališana, ni škola šivanja, crkva, bunari, mlinovi, ni struja koju smo nedavno doveli. To je prije svega zajedništvo – ono koje živimo s ljudima.
Sve to ne bismo uspjeli bez ruku i srca Humanitarne udruge Srce za Afriku i svih dobrih ljudi iz BiH, Hrvatske i cijeloga svijeta koji godinama pomažu naše projekte, najprije u Ruandi, gdje smo zajedno izgradili cijeli školski kampus, a sada i u Zambiji. I svaka učionica, svaka klupa, svaki obrok koji djeca ovdje prime nosi trag njihove ljubavi. U Mwakapanduli je, uz donacije i zahvaljujući zajedničkom radu, od ljeta 2022. do danas izgrađeno i pokrenuto:
– samostan svetoga Franje
– crkva pod krovom (čeka unutarnje uređenje)
– vrtić i škola krojenja i šivanja
– škola opismenjavanja
– tri bunara
– zgrada s mlinovima
– dovedena struja
– podijeljeno više od 150 tona hrane tijekom teških suša.
Sve to nije tek projekt – to je odgovor na molitve, na potrebe i na živote ovih ljudi.
Glasovi budućnosti
Ovdje svako jutro započne jednako – radosnim dječjim glasovima koji trče prema vrtiću, mladih koji dolaze u školu šivanja, topotom nogu koje nose život, nadu i budućnost. I dok gledam tu djecu i mlade kako s radošću dolaze po nova znanja, znam da sve što radimo ima smisla.
U svim ovim godinama, prvo u Ruandi, a sada i u Zambiji, naučio sam da je ključ u obrazovanju. Do današnjega dana kroz naše škole prošlo je nekoliko tisuća mladih, a svaki od njih nosi svoju priču nade. U Ruandi je više od 95 posto naših učenika pronašlo posao odmah nakon završetka školovanja. Krojači, zidari, električari, vodoinstalateri, zavarivači, stolari, informatičari… mladi ljudi koji su, zahvaljujući stručnom obrazovanju, dobili priliku koju njihovi roditelji nikada nisu imali. Danas žive dostojnije, pomažu svojim obiteljima, školuju mlađu braću i sestre, i tako lanac dobra nastavlja dalje. To je najbolji dokaz da ulaganje u čovjeka nikada ne ostaje samo na jednoj osobi – ono se širi, raste i vraća višestruko.
U studenome su nas posjetila moja subraća: fra Janko Ćuro, vikar Provincije Bosne Srebrene, mons. Luka Tunjić, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u BiH i fra Stipan Radić, gvardijan Franjevačkoga samostana svetog Ante, Sarajevo te ravnatelj PMD-a za Vrhbosansku nadbiskupiju. Njihov dolazak našoj je maloj zajednici bio pravi blagoslov. Vidjeti njih trojicu kako razgovaraju s djecom, ulaze u svaku kuću u kojoj su ih ljudi poželjeli primiti – bio je to prizor koji me podsjetio koliko Crkva uistinu postaje dom gdje god dođeš, ako dođeš otvorena srca. Njihov posjet nije bio samo simboličan; bio je to znak da nismo sami, da nas Crkva prati, nosi i blagoslivlja.
Prvi franjevački samostan
Ove godine Bog nas je obdario posebnim darom: blagoslovili smo naš samostan svetoga Franje – prvi franjevački samostan u povijesti Zambije. Blagoslov je predvodio nadbiskup Bosene, mons. Gian Luca Perici, apostolski nuncij u Zambiji i Malawiju, a nakon blagoslova započela je procesija prema našoj višenamjenskoj dvorani, gdje smo slavili svetu misu. Uz mještane, došli su i mnogi gosti: uz spomenute fra Janka, fra Stipana i vlč. Luku, došli su i počasni konzul Republike Hrvatske u Zambiji, Milan Trbović; Dario Paviša, tajnik apostolskoga nuncija u Zambiji i Malawiju; Matthias Kule, provincijal istočnoafričke Provincije svetoga Franje; fra Džoni Dragić, župni vikar samostana u Širokom Brijegu, stručnjakinja za kurikul u školi krojenja, Valerie Kae Ken iz Kanade; predsjednica Humanitarne udruge Srce za Afriku, Maja Sajler Garmaz; naša fotografkinja Emica Elveđi te brojni drugi uzvanici i mještani Mwakapandule.
Crkveni zbor učinio je misu pravom afričkom radošću – pjesmom, plesom i bubnjevima koji kao da su udarali zajedno sa srcima svih prisutnih.
Nuncij je iskreno rekao koliko ga se dojmio trud uložen u samostan u mjestu koje je donedavno bilo tek točkica na karti. Počasni konzul Trbović nadodao je da ovaj samostan stoji kao svjedočanstvo predanosti i ustrajnosti, dok je fra Janko lijepo podsjetio da franjevci „ne biraju utabane putove – nego stvaraju nove, često tamo gdje ih nije bilo”.
Bilo je pjesme, plesa, molitve… sve ono što Afrika nosi u sebi i što ju čini tako jedinstvenom. Osjetio sam koliko je važno što smo ovdje – ne da bismo donosili naš svijet, nego da bismo primili njihov. I zajedno s njima gradili novi.
Rađanje Crkve
A onda, početkom prosinca, još jedan veliki dar – inauguracija nove župe Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Mwakapanduli. Do sada smo pripadali župi Liteta, a sada smo, uz dopuštenje Crkve i podršku biskupa, započeli živjeti kao samostalna župna zajednica. Svečanu misu predvodio je biskup mons. Clement Mulenga, a među uzvanicima bio je i fra Matthias Kule, provincijal istočnoafričke Provincije svetoga Franje. Crkva je bila prepuna iako još uvijek nije dovršena. Zidovi su goli, pod je betonski, ali u toj jednostavnosti osjećala se svetost prostora. Žene su pjevale iz svega glasa, djeca plesala, muškarci udarali u bubnjeve – sve je bilo prožeto radošću što napokon imamo svoj duhovni dom. Za prvoga župnika imenovan je fra Amos Daniele Mwale iz Malawija, moj subrat koji je tek nekoliko mjeseci s nama, ali se lijepo uklopio.
Toga dana mislio sam na sve vas koji godinama pratite i podupirete naš rad. Na svaku ruku koja je donirala, svaku molitvu koju ste izrekli, svaku riječ podrške koju ste poslali. Jer bez vas bi mnoge od ovih priča ostale samo na papiru. Ovdje ljudi nemaju puno, ali imaju srce koje se zna radovati i zahvaljivati, i to svaki dan iznova potvrđuje koliko je dobro ulagati u čovjeka.
Sve ovo što gradimo nije djelo pojedinca. To je djelo zajedništva. Jer koliko god mislili da mi donosimo njima, vjerujte, oni nama daju još i više. Daju nam vjeru, poniznost, radost i jednostavnost koja vraća mjerilo onome što je zaista važno. Molim Gospodina da blagoslovi sve vas koji nas pratite. A mi ćemo ovdje nastaviti živjeti, raditi, graditi i vjerovati – jer u Mwakapanduli se danas rađa Crkva, malo-pomalo, čovjek po čovjek, srce po srce.
Pred nama je još puno posla – najveći izazov tek je pred nama: izgradnja osnovne škole, ali o tome ću vam opširnije pisati u sljedećem broju Svjetla riječi.
* * * * *
Svi iz Hrvatske i Europe koji nam žele pomoći, donaciju mogu uplatiti na naš IBAN u Addiko Bank: HR77 2500 0091 1013 6645 3
PRIMATELJ: Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek
OPIS PLAĆANJA: donacija
Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, onda u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza.
Ukoliko uplaćujete iz inozemstva, morate dodati i SWIFT adresu / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22
Svi iz BiH koji nam žele pomoći, donaciju mogu uplatiti na naš račun u ASA bank:
1340011130054150
U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza.
PRIMATELJ: Srce za Afriku, Školska 2, Orašje
OPIS PLAĆANJA: donacija
Hvala vam od srca na svakoj vašoj pomoći!
