Mnogo je tekstova o Božiću, i mnogo je razmišljanja o Božiću. U kršćanskoj tradiciji uobičajeno, božićne poruke se odnose na otajstvo utjelovljenja: vječni je Bog s neba došao u naše vrijeme i prostor. Razlog je da nas – ljude – uputi u nebo, u raj izgubljen istočnim grijehom. U svjetlu slavlja Božića u suvremeno doba, kada Božić nadilazi samu Crkvu, pa i kršćanstvo, kada je i na sociološkom planu povod za proslave, ovome se još dodaju i poruke mira, koje opet izviru iz osnovne kršćanske poruka Božića: došao nam je knez mironosni. Razmišljati o Božiću iz izvorne kršćanske perspektive možemo, a i moramo, i na način da razmatramo liturgijska čitanja i molitve koje nam Crkva i Tradicija donose za svetkovinu Božića. Tradicionalno liturgija na Božić poznaje četiri mise u razne dijelove dana: misa bdijenja, misa polnoćka, misa zornica te danja misa. Misa zornica u novije je vrijeme popularnija tijekom došašća, tako da su u pastoralnoj praksi Crkve uobičajenije ostale tri mise: misa bdijenja, misa polnoćka i danja misa. Dotaknut ćemo se nekih poruka Božića koje izviru iz kršćanske Tradicije, a utemeljene su na liturgijskim tekstovima i evanđeoskim odlomcima iz spomenutih triju misa.
Misa bdijenja
Evanđeoski odlomak mise bdijenja donosi rodoslovlje Isusovo iz Evanđelja po Mateju. Ne donosi uobičajenu sliku rođenja Isusova (jaslice, pastiri…), već nešto što na prvu našem uhu izgleda i zamorno: nabrajaju se nama neobična imena. Riječ je o uobičajenim hebrejskim, židovskim imenima. Kako evanđelisti u svojim izvještajima koriste usporedbe i alegorije, koje su jasne njihovim suvremenicima, a nama danas ipak manje, evanđelist Matej želi naglasiti da su praktično svi naraštaji prije Krista iščekivali taj dolazak koji je naviješten od početka svijeta. Pripravljali su se osluškujući Božju riječ. Zanimljivo je da svi oni koji se spominju nisu ni savršeni ni sveti. Naprotiv, tu su i ljudi vrlo nezgodne prošlosti i vrlo nezgodnih naravi. U popisu se nalaze i četiri ženska imena: Tamara, Rahaba, Ruta i Blažena Djevica Marija, a tu je i peta, kojoj se izravno ne spominje ime već opisna označnica: bivša žena Urijina. Misli se na Bat Šebu, s kojom je kralj David imao među inima sina Salomona koji će postati kralj nakon svoga oca Davida. Pet žena iz različitih vremena i potpuno različitoga podrijetla i života. Okolnosti u kojima su Tamara, Rahaba i Bat Šeba donijele djecu na svijet u najmanju ruku bismo nazvali čudnima i neobičnima – rodile su prema izvještaju Svetoga pisma izvanbračnu djecu. K tomu Rahaba i Ruta su strankinje, Kanaanka i Moapka. I na taj se način želi naglasiti milost i sveobuhvatnost Božjega plana spasenja. Krist je došao za sve ljude, i pravedne i grešne – pogotovo za grešne. Na toj liniji možemo promatrati i Zbornu molitvu božićne mise bdijenja, u kojoj se Gospodina Isusa čijem se rođendanu Crkva veseli,naziva i prepoznaje Otkupiteljem. Naime, i mi koji slavimo Božić danas, možemo simbolički upisati i svoja imena u redoslijed Isusova rodoslovlja, jer svi su otkupljeni smrću njegovom. Unatoč grešnosti i nesavršenosti otvorena su nam vrata spasenja. Molitva dalje razvija i napetost između sadašnjosti i kraja vremena, što se u teologiji naziva eshaton: daj da ga bez straha ugledamo kao Suca. U toj napetosti živimo, odnosno umirujemo ju slavljem Otkupljenja, kojemu je rođenje Gospodnje jedna od najvažnijih proslava.
Misa polnoćka
Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj… Evo vam znaka naći ćete novorođenče, gdje povijeno leži u jaslama. Ovo su riječi koje je anđeo uputio pastirima. Opis Gospodinova rođenja iz pera sv. Luke vjerojatno je najpoznatiji i najpopularniji. Po njemu obično i oblikujemo naše aktualne prikaze jaslica i uopće likovne prikaze rođenja Gospodinova (uz dodatak Mudraca koje spominje sv. Matej!).
U ovome evanđeoskom odlomku anđeo pastirima govori o znaku. Najveći pa i najjasniji znak jest jednostavnost, malo Dijete. Božji znak u Božiću, rođenju Isusovu jest taj da se za nas učinio malenim i poniznim. To je način objave i njegova odnosa s ljudima. Ljudi su Boga ili bogove držali dalekima i nepristupačnima, gnjevnima, i željnima osvete svima onima koji ne ispune zakon koji Bog (ili bogovi) zapovjediše. Ipak Bog, Abrahamov i Mojsijev, pravi Bog, jest velik i dostojan strahopoštovanja. Ali se On ne predstavlja kao velik, doslovno nam kao dijete oduzima strah od svoje veličine. Doslovno traži samo da mu ljudi uzvrate ljubav. Ničim ne prijeti. Zato se i utjelovio i došao u liku Djeteta, da bismo tu Ljubav mogli što radosnije i jednostavnije prihvatiti. Jednostavnošću svoga dolaska, Bog nas poziva da preispitujemo svoje odnose, jedni s drugima. Zapravo da jedni u drugima otkrijemo pravo blago i istinske božićne poklone. Jer materijalno je u suvremeno doba često zagušilo jednostavnost naših međuljudskih odnosa, a tako i nas same. Zborna molitva ove mise naglašava Krista kao svjetlo, pravo svjetlo koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, što će i u danjoj misi u evanđelju izreći i sv. Ivan. Ali ovdje u Zbornoj molitvi imamo i stanovitu igru, jer ova se misa slavi u ponoć kada je najgušća tama. Ali tamu rasvjetljuje Krist, Svjetlo od svjetla: Bože, ti si ovu presvetu noć obasjao pravim svjetlom Isusom Kristom. Mi smo na zemlji upoznali otajstvo svjetla: daj nam u nebu uživati njegovu radost. Novorođeni Krist raspršuje svaku tamu, i doslovnu i simboličnu!
Naposljetku, sv. Luka opisuje da je novorođenče, Krist Gospodin položen u jasle. Sveti oci su u tome znaku vidjeli znak i sliku kasnijega euharistijskoga stola, oltara oko kojega se skupljaju i Židovi i pogani, okupljaju se svi ljudi, svi su pozvani! Oltar oko kojega se i mi skupljamo, ujedinjeni u Kristovoj vjeri, slaveći euharistiju postaju naše „jaslice”. Odatle i crpimo snagu i radost koju nam Bog nudi svojim rođenjem!
Danja misa
U početku bijaše Riječ…
Sv. Ivan u Prologu svojega evanđelja donosi duboke vjerske istine. Riječ je inače o sažetom izlaganju kršćanske istine otajstva Utjelovljenja Gospodinova koje upućuje na ono najvažnije, na otajstvo Uskrsnuća. Svaki dan Crkva nam je to omogućila sjetiti se u lijepoj molitvi Anđeo Gospodnji: I Riječ je tijelom postala, i prebivala među nama. Svojim rođenjem Bog se pokušao potpuno približiti čovjeku, postati jedan od njih, ne bismo li ga po/slušali, jer koliko god mi bili oholi i odbijali Boga, on ne odbija nas! Nikada se neće umoriti govoriti nam svoju Riječ spasenja. Nikada se neće umoriti podsjećati nas da je radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se. Također, Riječ je tijelom postala i postaje na svakoj svetoj misi: osim rečene euharistijske prisutnosti i postajanja Riječi, koliko puta čujemo pa i prečujemo: Riječ Gospodnja! Čitanja i navještaji su Božji govor. I čitanja su Riječ tijelom postala. Bog nam stoga govori uvijek.
A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Tko posluša Božju riječ, kao što slušamo ljude koji su nam dragi, postaje pravo dijete Božje, kršćanin u punom smislu te riječi! Stoga odgovor na usklik pri kraju čitanja: Riječ Gospodnja – Bogu hvala ili Slava tebi, Kriste, morao bi biti Božić u našem srcu na svakom euharistijskom slavlju kada ga slušamo. Morao bi nam biti poticaj da tu Riječ, novorođenoga Boga uvijek pustimo da se rađa u našim srcima i obiteljima, među našim bližnjima. Dužnost nam je navješćivati Riječ Gospodnju, jer doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Bog nam je rođenjem a kasnije i euharistijom dao sebe. Stoga bi poziv i usklik Riječ Gospodnja morao roditi Boga u našem srcu da činimo dobra djela, sebi i bližnjima. Jer time onda potvrđujemo i provodimo u djelo ono što mnogi svakodnevno mole: I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama. Riječ je tijelom postala kada novorođeni Bog nije samo danas, nego kako rekosmo, uvijek iznova se rađa u našem srcu i obitelji.
Stoga možemo zaključiti i Bogu hvala! Bogu hvala da mogu postati dijete Božje! Bogu hvala što se rodio za mene! Kada primamo poklone jedni od drugih, kažemo hvala! A od Boga primamo poklon, Njega samoga. Od Betlehema i rođenja Gospodnjega ništa više na svijetu ne bi trebalo biti isto: dapače i u povijesti brojanje godina počinje od njega! Isti je Bog sam, mi se trebamo truditi uvijek biti bolji ljudi, bolji kršćani. Dakle, poruka je obnavljati sebe i bližnje. Na tom je tragu i Zborna molitva danje mise koja kaže da je Bog divno sazdao ljudsko dostojanstvo, a još divnije ga obnovio. Obnovio je uskrsnućem. Ali početak uskrsnuća i vazmenoga otajstva je Božić, kada je, kako se još dalje u molitvi razvija misao, Krist Gospodin rođenjem uzeo našu ljudsku narav.
Usmjerenje proslave Božića
Kada svoj pogled u Božić proširimo na prikazani način, tada naša misao, a i molitva odlaze dalje od jaslica. Upućuju nas na ono što je središte i temelj kršćanstva, vazmeno otajstvo. Ipak, u božićnom okružju sve je usmjereno na novorođenoga Krista Gospodina. Jaslice i njihovo otajstvo nadilaze emotivni zanos koji u ljudima oblikuje božićno vrijeme svake godine. Promatrajući jaslice otvorena srca i uma, kroz prizmu Riječi Božje i molitvu Crkve, sve više možemo razumjeti dubinu i snagu riječi koju nam Riječ, novorođena Riječ govori. Za našu stvarnost: da trajno prihvaćamo jedni druge u zajednici okupljeni oko euharistijskoga Krista, gdje svake nedjelje i svake svete mise imamo uvijek mogućnost prepoznati odjek jaslica ili Onoga tko je bio u jaslicama, ili ako hoćete, same jaslice i u njima nalaziti snagu za život. S tom snagom i anđeoska pjesma može trajno ostati na našim ustima, a i važnije u našim srcima: Slava Bogu na visini, i na zemlji mir ljudima dobre volje.
(fra Domagoj Volarević)
