Fra Lujo Ivan Zloušić rođen je 8. prosinca 1895. u Varešu, u pobožnoj kovačkoj obitelji. Odrastao je uz dvije sestre i tri brata koji su nastavili očev zanat u majdanu. Odgajan u vjeri redovitom obiteljskom molitvom, pohađanjem obližnje crkve i primjerom vareških franjevaca, dječak je odlučio nakon četiriju razreda pučke škole u Varešu poći u sjemenište u Visoko.
Ondje je završio osam razreda gimnazije (1906. – 1915.), sve odličnim uspjehom i uzornim vladanjem. Gimnazijsko školovanje prekinuo je godinom novicijata u Gučoj Gori (1911. – 1912.), kada je krsno ime Ivan zamijenio redovničkim fra Ljudevit (fra Lujo). Teologiju je studirao u godinama Prvoga svjetskog rata (1915. – 1918.) u samostanu sv. Ante u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1918. i iste godine u rodnom Varešu proslavio mladu misu.
Visočka gimnazija – životna baza
Uprava Provincije poslala je fra Luju 1918. na studij matematike i fizike u Beč. Propašću Austro-Ugarske Monarhije fra Lujo je prešao u Zagreb gdje je diplomirao 1922. godine. Od tada pa sve do smrti – punih 47 godina – dom mu je bila Franjevačka klasična gimnazija u Visokom. Osim što je svih tih godina radio kao gimnazijski profesor, fra Lujo je bio i odgojitelj sjemeništaraca (1924. – 1930.) i bogoslova (1930. – 1937.; 1955. – 1959.), a službu ravnatelja Gimnazije obavljao je u najtežim ratnim godinama (1937. – 1945.). Boraveći sve te godine u Visokom, bio je definitor Provincije (1937. – 1939.) te u tri navrata zamjenik provincijala Bosne Srebrene (1942. – 1945.; 1961. – 1964.; 1964. – 1967.). Umro je na glasu svetosti 25. listopada 1969.
Đaci kojima je predavao sjećaju ga se s najvećim poštovanjem. Plijenio je zauzetošću i strpljenjem u poučavanju matematike i fizike. U godinama prije Drugoga svjetskog rata tjedno je držao između 16 i čak 27 nastavničkih sati, a u sedamdesetim godinama života i po 20 sati. Njegova ljudska veličina posebno dolazi do izražaja u odgojiteljskom radu. Osim lijepe riječi i pristupa osobi, fra Lujo je imao vrlinu s kojom odgojiteljski rad stoji ili pada: svjedočanstvo vlastitim primjerom – u ljudskim vrlinama, redovničkom životu i studijskom radu. Zato ga se njegovi učenici sjećaju kao sveca. Budući da je matematika i tada zadavala više glavobolje od svih drugih predmeta, redovito su mu dolazili na instrukcije, besplatne, đaci iz Visokog i obližnjih gradića. Besplatno je primio, besplatno je dijelio.
O fra Lujinoj izraženoj brižnosti prema đacima svjedoči fra Berislav Kalfić u autobiografiji Dva rata – tri dnevnika. U teškom povijesnom času, u proljeće 1945., kada su bogoslovi i sjemeništarci poslani u zavičajne samostane bojeći se sudbine širokobrijeških fratara, mnogi su se u koloni zaputili prema Austriji. Neki se nikad nisu vratili. Fra Berislav, koji se kao sjemeništarac uspio živ vratiti s Bleiburga, piše kako je fra Lujo svaki dan dolazio na visočku stanicu čekajući hoće li se u vlaku pojaviti netko od đaka. Jednom su stigli Anto (fra Berislav) Kalfić i Anto (fra Vitomir) Slugić. Dvojici mladića, koji su toga ljeta trebali obući franjevački habit i koji su putom čuli lažne vijesti da je gimnazija zapaljena, a teren poravnat valjkom, budućnost je bila neizvjesna. U tom trenutku naišli su na fra Luju koji im je dao dopisnice da se jave roditeljima te da nastave, ako žele, put kojim su krenuli. Fra Lujine oči orosile su se suzama kad su rekli da žele biti fratri.
Olovsko svetište – životni zavjet
Fra Lujin odnos prema svetištu Gospe Olovske posebna je priča. U Olovu je još od srednjega vijeka bila glasovita crkva s franjevačkim samostanom. Iz svih krajeva Balkana, i za vrijeme osmanske vladavine, dolazili bi vjernici na proslavu Velike Gospe. Tu je uostalom djelovao i otac naše književnosti fra Matija Divković. Sve to govori o glasovitosti i važnosti Olova do 1704. godine, kad su crkva i samostan zapaljeni s cjelokupnim kulturnim blagom. Ipak plamičak vjere nije ugašen. Katolici iz obližnjih krajeva sami su dolazili na olovske ruševine više od 150 godina, sve dok nisu započela organizirana hodočašća. Tako je i fra Lujo kao dječak dolazio iz Vareša.
Kad se 1925. počelo ozbiljno razmišljati o obnovi olovskoga svetišta i gradnji crkve, ustanovljen je odbor s tom zadaćom. Međutim, zbog nepovoljnih okolnosti taj se odbor raspao. Godine 1929. organiziran je novi odbor u koji ulazi i fra Lujo. Tada počinje njegova 40-godišnja briga za Olovo. Već u početku vidjelo se da će sav teret gradnje Paržikove crkve pasti na fra Lujina pleća. Uz malo materijalnih sredstava započeta je gradnja. Međutim, uslijed ekonomske krize, zavidovićka drvna industrija Krivaja je 1931. zatvorena, a vareška željezara i lokalne pilane su životarile, pa je crkva ostala nepokrivena. Mnogi su se izrugivali da fratri nisu sposobni pokriti crkvu. Zato fra Lujo, iako po naravi povučen, za vrijeme ljetnih praznika počinje opsežnu akciju prošnje i skupljanja sredstava. Uvjeren u pozitivan ishod akcije, u srpnju 1934. piše Tugomiru Alaupoviću: „Ali ja uz svu dozu bosanskog ponosa i prkosa uložit ću u tu stvar, a nadam se, da Bog neće pustiti bez blagoslova ovoliki trud puka i misnika.”
Godine 1936. crkva je pokrivena i Svetište je, zahvaljujući njegovu trudu i promicanju, zaista oživjelo u narodu. Svake predratne godine bilježen je sve veći broj hodočasnika. Fra Lujo je čak imao zamisao da Olovo bude mjesto pomoći u iskorjenjivanju pošasti alkoholizma koja se sve više širila. Drugi svjetski rat zaustavio je obnovu. Fra Lujo ni u takvoj pometnji ne odustaje od Olova. Odlazi onamo, popravlja oštećen krov, pokušava spasiti što se može. Crkva je ipak ostala. Poslije rata, kad su brojne župe bile bez župnika, fra Lujo je obilazio vjernike da ne ostanu bez svećenika. Dokle se moglo, išao bi vlakom, a dalje pješice. Uz olovsku crkvu posebno mu je na srcu bilo crkvište na Bakićima iznad Olova. Godinu dana prije smrti, pri svršetku arheoloških iskapanja, fra Lujo se, već iscrpljen, popeo na Bakiće i plačući ljubio stari kameni oltar koji je pronađen u ruševinama.
Prigodom proslave zlatne mise u Varešu 1968., fra Lujo je zamolio goste da sve darove koje su namijenili njemu usmjere u dovršetak obnove crkve u Olovu. Na poleđini jedne fotografije s toga događaja zapisano je: „Četiri životne želje: Pokriti crkvu u Olovu. Doživjeti sveć. franj. iz Olova. Otkupiti Bakiće. Otkopati sv. Roka. Doživio sa radošću starog Simeona i otišao Majci u naručaj 25. X. 69!”
Fra Lujin zavjet i naš zavjet
Na Veliku Gospu 1953. fra Lujo je svoju propovijed razradio na temelju retka Putovi sionski tuguju jer nitko ne dolazi na svetkovine (Tuž 1,4) strahujući da ne utrne sjećanje na svetište:
Više od pet stotina godina, više od pola tisućljeća, ovo se Gospino svetište revno i pobožno posjećuje. Kad uzmemo da se u sto godina izmijene oko tri generacije ljudske, to znači da se petnaest naraštaja na ovome mjestu izmijenilo u štovanju Majke Božje, Gospe Olovske. I sve najrazličitije neprilike i teškoće, što su ih preko naše Bosne nanijela burna vremena kroz tih 500 godina, nisu mogle ugasiti ovu vatru vjere i pobožnosti. Pa ipak, ja večeras na ovaj radosni blagdan, na ovome slavnome mjestu, ponavljam riječi Tužaljki, a to činim stoga što nije dovoljno da se osvrćemo na prošlost, nego treba da gledamo i na budućnost. Jer povijest nam kaže da ima slučajeva gdje su zauvijek opustjela sveta i časna mjesta stoljetnih molitava i žrtava. […] Mi ćemo večeras razmotriti tri stvari, zbog kojih bi moglo – i našom krivnjom – opustjeti ovo Gospino Svetište, zbog kojih bi mogli proplakati putevi koji do njega vode.
Olovsko svetište posljednjih se godina opet budi. Pomalo i polagano. Ono je zapravo uvijek bilo odraz povijesnih gibanja u Bosni. Osim redovitih svibanjskih i gospojinskih hodočašća, svakoga 25. listopada, na dan fra Lujine smrti, u Olovu se obilježava Fra Lujin dan, kada se franjevačka Bosna sjeća njegova zavjeta. Stoga se nadamo da neće opustjeti hodočasnički putovi prema Olovu. Neka fra Lujin zavjet bude i naš zavjet.
(fra Fabio Badrov)
