Na poziv misionara fra Ivice Perića, misiju u Mwakapanduli (Zambija) posjetili su fra Janko Ćuro, vikar Provincije Bosne Srebrene, fra Stipan Radić, gvardijan Franjevačkog samostana svetoga Ante u Sarajevu i ravnatelj Papinskih misijskih djela za Vrhbosansku nadbiskupiju, te mons. Luka Tunjić, Nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u BiH. Povod njihova dolaska bio je blagoslov novoizgrađenog samostana sv. Franje – prvog OFM samostana i prve franjevačke zajednice u povijesti Zambije.
Fra Ivica, koji je nakon služenja u Ugandi i Ruandi u Zambiju došao u lipnju 2022. godine, započeo je svoj rad u Mwakapanduli na potpuno obraslom zemljištu, dvadesetak kilometara od prve asfaltirane ceste. Prvo je trebalo raskrčiti teren, a zatim izgraditi samostan kako bi zajednica franjevaca mogla zaživjeti. No njegov rad tu nije stao. Zahvaljujući donacijama dobrih ljudi iz Hrvatske, BiH i cijelog svijeta, fra Ivica je izgradio i crkvu (koja čeka unutarnje uređenje), višenamjensku dvoranu u kojoj već djeluju vrtić, škola krojenja i šivanja te škola opismenjavanja za mještane. Prokopana su tri bunara, izgrađena je zgrada s mlinovima, uvedena je struja, a zbog velike suše posljednje dvije godine podijeljeno je više od 150 tona hrane najugroženijim obiteljima.
“Fra Ivice, rekao si da si izgradio samostan… i još nešto iza. A to ‘iza’ je pravo čudo.”
Fra Janko Ćuro nije krio svoje oduševljenje viđenim:
“Iznenađen sam koliko je toga napravljeno u tako kratkom vremenu i kako je ova zajednica dobila priliku za dostojanstveniji život. Zahvaljujem Bogu što im je poslao našega fra Ivicu – čovjeka koji se nesebično odaziva pozivu brige i ljubavi, posebno prema onima u najvećoj potrebi. Fra Ivičini talenti, iskustvo i neumorno animiranje dobročinitelja učinili su doslovno čudo u siromašnoj Mwakapanduli. Bila je to u početku kap koja je načinila široke krugove vjere i radosti. Kad nas je pozivao, rekao je da je ‘izgrađen samostan i još nešto iza’ — a to ‘nešto iza’ pokazalo se kao čudesan rad, nezamisliv za ovo područje.”
“Moje znanje o misijama nije ni blizu stvarnosti koju sam ovdje vidio.”
Mons. Luka Tunjić je istaknuo važnost iskustva posjete Mwakapanduli:
“Iako se godinama bavim misijskim djelovanjem i surađujem s našim misionarima, posjet fra Ivici otvorio mi je oči. Ovdje sam shvatio da ono što znam o misijama nije ni blizu stvarnosti. U kratkom vremenu napravio je pravo građevinsko čudo, ali nadasve čudo nade, vjere i ljubavi. Ovo iskustvo me vraća na bitno — da molim Duha Božjega da omekša srca nas, zapadnjaka, koji smo opterećeni stvarima koje nam u biti ne trebaju. U ovim uvjetima osjete se tuga i nepravda, ali i ponos što pripadamo Crkvi koja je rodila toliko divnih misionara – hodočasnika nade, kakav je i fra Ivica.”
“Ne daj mu ribu — nauči ga pecati.”
Fra Stipan Radić naglasio je fra Ivičinu jasnu životnu vodilju:
“Ne daj mu ribu – nauči ga pecati. Fra Ivica neumorno ulaže u obrazovanje mladih i izgradnju vrtića i škola jer zna da jedino tako zajednica može ojačati svoj život i stvoriti si bolju budućnost. Ne zanemarujući evangelizatorski učinak Božje riječi i u tu svrhu gradeći crkve i kapelice, fra Ivica svoju pozornost usmjerava na odgoj i obrazovanje djece i mladih. U svemu nastoji uskladiti različitosti kulture i običaja, a njegov rad pokazuje da je to moguće. Hvala mu na tome.”
Terenski obilazak sela — susreti koji se ne zaboravljaju
Tijekom višednevnog boravka naši gosti obišli su selo, ambulantu, bunare, posjetili nekoliko obitelji u njihovim domovima i s mještanima dijelili jednostavne, svakodnevne trenutke života u Mwakapanduli. Posebno su im se urezali susreti s našim vrtićarcima — dijelili su obroke, jeli zajedno, družili se i igrali.
Upravo u tim trenucima, kažu, najdublje se razumije smisao misije.
“Neke stvari se ne mogu prenijeti. Moraš doći i osjetiti.”
Iako se trudimo prenijeti sve što se u misiji događa, bilo kroz tekst, bilo kroz fotografije i društvene mreže — tek dolaskom u Mwakapandulu postane jasan razmjer siromaštva, realnost života i dubina onoga što je ovdje u tako kratkom vremenu učinjeno. A ondje, usred prašine i skromnih kuća, najjasnije se vidi i ono što je najvažnije — koliko dobro može promijeniti svijet.
Nakon Mwakapandule — srce više nije isto
Zato se iz Mwakapandule ne vraća samo s uspomenama — nego s promijenjenim srcem.
