Među glavnim težnjama prosvijetljenoga modernog čovjeka je želja za neovisnošću. No, Sveto pismo nam kazuje da je ta, često pogrešno shvaćena čežnja, utkana u bit čovjekova bića. Neovisnost može biti spasonosna ako se odnosi na pravi „objekt” i isto tako pogubna ako promaši objekt od kojega se kani biti neovisan.
Grijeh prvih ljudi sastojao se u paradoksalnom odbacivanju Boga. Paradoksalnost se sastoji u njihovoj želji da sami postanu kao Bog kojega upravo odbacuju. Takav samodostatni stav prema Bogu može se izreći na način da su prvi ljudi željeli biti neovisni o Bogu. Držali su da ih Bog sputava i da je najbolje osloboditi se te sputanosti i to na način, po mogućnosti, da postanu kao Bog, tako da više ni u čemu, pa ni u onim najtemeljnijim odlukama i izborima ne ovise o njemu, nego da u svemu budu kao Bog. Time bi se dokinula, mislili su, Božja hegemonija nad njima. Postali bi neovisni o Bogu. Otvorile bi im se oči pa bi sve znali i ne bi imali potrebe za Bogom. No, baš kad su im se otvorile oči, spoznali su bolnu istinu o sebi – da su goli, tj. da su nezaštićeni, te da sada svatko ima vlast nad njima, da više nisu ovisni samo o Bogu, nego i o drugima, Bogu i njima protivnim silama. Došli su do bolne istine da sada ovise o svemu i svakome, a najviše o sebi i svojoj prevrtljivoj, ranjenoj, krhkoj naravi. Vjerojatno su se, možemo zamišljati, odmah poželjeli vrati u stanje apsolutne ovisnosti o Bogu. Oni su kao nitko od nas iskusili što znači biti zaista ovisan o Bogu i koliko je neovisnost o Bogu bolna, tragična (Kajin i Abel) i mukotrpna (usp. Post 3,15). Raskid s tom ovisnošću, što je u temelju istočnoga grijeha, doveo je do njegovih posljedica koje danas svi podnosimo.
Dakako da je najveća posljedica takva raskida smrt. No u niz posljedica izazvanih željom za neovisnošću o Bogu pojavila se čovjekova „kopernikanska” potreba da sve bude ovisno o njemu: i priroda i društvo. Eto, kamo vodi želja za neovisnošću o Bogu. Čovjek je biće velikoga paradoksa, a ponekad i velikih kontradikcija. Najprije odbacuje Boga jer ne želi ovisiti o njemu, a želi biti kao Bog, a potom kada je svojom slobodnom voljom prestao ovisiti o Bogu (ukoliko je to uopće moguće u apsolutnom smislu), u svojoj edenskoj samodostatnosti želi da svi drugi ovise o njemu.
Ovisiti o Bogu donosi spas. To nije nikakva novost. Neovisnost o Bogu je teški grijeh jer se tom neovisnošću čovjek stavlja na mjesto Boga. Taj je neovisni čovjek tijekom svoje povijesti toliko narastao u svojoj ovozemaljskoj moći da sada želi da mu svi robuju, da svi drugi budu ovisni o njemu. Ne radi se tek o Übermenschu, nego je to skrivena tendencija položena u svakom krhkom Adamovu sinu, koja se u svakom času može aktivirati, pa čak i u onom koji stanovitom ovisnošću želi nekakvo dobro drugima. No, to dobro provodi na način ovisnosti, odnosno tako da druge učini ovisnima o sebi i svojoj moći. Dovoljno je u tom smislu pogledati samo oko sebe, ne predaleko. Dovoljno je vidjeti kako je strukturiran hipermoderni svijet. U njemu je sve načinjeno na temelju mehanizma ovisnosti, na temelju toga da što veći broj ljudi ovisi o što manjem broju pojedinaca koji vladaju svijetom upravo zahvaljujući mehanizmu ovisnosti. Oni žele na perfidan način sve podčiniti sebi, sve uglaviti u sebi. Zbog toga kontinuirano kreiraju i strukturiraju svijet koji će funkcionirati na temelju raznih vrsta ovisnosti. Najmanje ovdje mislimo na ovisnost o drogi, alkoholu i kocki. Mislimo na rekreiranje čovjekove naravi kao one kojoj bi vlastito bilo ovisiti o sebi sličnima, ali da se pri tome ni u jednom scenariju ne dogodi da te kreacije postanu neovisne. Mislimo na suptilne oblike ropstva i podčinjavanja koji nisu posebnost samo nekih bogatih i moćnih, nego u nju često padaju oni koji bi trebali služiti, a koji su svoje služenje shvatili kao moć podčinjavanja drugih i vezivanja uza se, čineći ih ovisnima o sebi, često i u ime samoga Boga. Da, nažalost postoje oni, pa i među duhovnim ljudima, kojima je prva i najveća želja pokazati drugima da su ovisni o njima. Njima, do mjere iritacije, najviše smetaju, neovisni ljudi; još konkretnije, oni koji ni u čemu ne ovise o njima, a svaki ih dan moraju gledati.
Od ovakvih zaista trebamo biti neovisni. Takva neovisnost je spas. Ona je spas najprije za njih same. Takvom svojom neovisnošću ipak im pokušavamo ostaviti male pukotine kako bi uvidjeli svoje bijede, zablude i svoju prolaznost, te svoju moć počeli shvaćati ne kao silu, nego kao služenje. Zaista, pokazati im u lice da smo neovisni o njima može biti izrazito ljekovito za njih same, za njihov spas. Ovakva vrsta neovisnosti je spas i za nas, jer učiniti se ovisnim o maničnim osobama koje trenutno imaju neku vlast može nas koštati ne samo tjelesnoga nego još više duhovnoga zdravlja. U ovakvim okolnostima neovisnost postaje lijek za zdraviji duhovni život. Hvatati se u kolo s onima koji nam žele pokazati da smo ovisni o njima i da bez njih ne možemo ništa učiniti ni postići bio bi znak pristajanja na dijabolički odnos. Prema Gospodinu trebamo pokazati apsolutnu ovisnost, a prema onima koji ne žele biti ovisni o Gospodinu, a htjeli bi da svi drugi ovise o njima, treba pokazati jasnu i nedvosmislenu neovisnost. Ta Gospodinovi smo.
