Jedna od najvažnijih osoba hrvatskoga kulturnog i povijesnog razvoja 17. i 18. stoljeća je povjesničar, geograf, književnik, kartograf, leksikograf, utemeljitelj hrvatske heraldike kao znanstvene discipline Pavao Ritter Vitezović (Senj, 1652. – Beč, 1713.). Rođen je od majke Doroteje rođ. Lučkinić, plemkinje i oca Antuna Rittera. Svoje će prezime kasnije kroatizirati u Vitezović (njem. Ritter – vitez).
Osnovnu naobrazbu stječe u rodnome Senju, a u Zagrebu pohađa isusovačku gimnaziju koju je tada vodio Juraj Habdelić. Nakon završetka gimnazije odlazi u Rim, a poslije i na dvor kranjskoga baruna Janeza Vajkarda Valvasora u Bogenšpergu pri Litiji. Upravo je ondje stekao određeno znanje iz povijesti i geografije te različite vještine iz tiskarstva i bakrorezbarstva koje će mu poslije biti od velike pomoći.
U Zagrebu mu Sabor povjerava vođenje Zemaljske tiskare u kojoj tiska vrijedna hrvatska i latinska djela. No, tiskarski posao nije bio osobito unosan, a stekao je i priličan broj neprijatelja. Godine 1706. požar mu je progutao kuću i teško oštetio tiskaru pa se našao u teškoj materijalnoj situaciji. Tiskara mu je zatim oduzeta, a on prognan s imanja u Šćitarjevu koje je uzeo u zakup s mogućnošću nasljedstva. Tih godina snašle su ga i obiteljske tragedije – smrt supruge i sina. Slomljen, materijalno upropašten i uvrijeđen u svome ljudskom i nacionalnom ponosu, napušta Hrvatsku i odlazi u Beč gdje živi u krajnjoj oskudici, dnevno se boreći za preživljavanje obijajući tuđe pragove. Shrvan tugom i neimaštinom, ubrzo umire.
Uz povijesne i jezikoslovne rasprave pisao je pjesme i poslanice, latinskim i hrvatskim jezikom, isprva samo rodnom čakavštinom, ali kasnije i kajkavštinom i štokavštinom. Zalagao se da osnova hrvatskoga pravopisa bude fonetska, predlagao je uporabu dijakritičkih znakova u hrvatskome pravopisu i tako bio ispred svoga vremena.
„Navik on živi ki zgine pošteno”
Vitezovićevo političko opredjeljenje bilo je nedvojbeno. Zastupao je ideju o etničkoj i jezičnoj povezanosti svih Južnih Slavena, tj. da su svi oni zapravo Hrvati. Taj je koncept opisao u nedovršenu djelu O ilirskim žrtvenicima i ognjištima objavivši pritom i 56 grbova zemalja za koje je smatrao da pripadaju Iliriku.
Kao iskusni kartograf, Vitezović je imenovan i članom Povjerenstva za razgraničavanje između Habsburške Monarhije, Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike, nakon mira u Srijemskim Karlovcima, 1699. godine. Silno ga je ljutilo i žalostilo što su granice utvrđene na štetu Hrvatske. Njegova ljubljena Hrvatska bila je politički raskomadana i krvarila je na svim svojim granicama koje su okupatori neprestano pomicali prema unutrašnjosti. Iako je imala samostalnost, politička situacija bila je teška, a obrana nacionalnoga identiteta postajala je sve upitnijom.
Kako bi barem perom stao u obranu Domovine, Vitezović piše Odiljenje sigetsko kao žestoku reakciju na mučko pogubljenje Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana u Bečkome Novom Mjestu, 30. travnja 1671. godine. Zrinski i Frankopan, hrvatski borci protiv habsburške tiranije, pogubljeni su odlukom Leopolda I., hrvatsko-ugarskoga kralja i rimsko-njemačkoga cara. I spjev o slavnome sigetskom junaku Nikoli Šubiću Zrinskom objavljuje za vladanja istoga vladara. Trebao je imati lude hrabrosti da o Zrinskima – imenu omraženomu u Beču koji je sve činio da ga okalja – objavi spjev samo trinaest godina nakon njihova smaknuća jer „da ima sve stvari i svega zadosti, ki za glas ne mari, vik žive v tamnosti”. Vitezović prikazuje Sigetsku bitku kao nesreću koja je bolno odjeknula u hrvatskome narodu, vodeći se pritom i osjećajima tuge koje je izazvala mučenička smrt Zrinskoga i Frankopana.
Ove se godine hrvatski narod spominje važnih nacionalnih obljetnica, između ostalih i one blajburške, od prije 80 godina. Junaštvo Zrinskoga, Frankopana i Šubića nekoć je zadivilo gluhu Europu, a bitka kraj Sigeta označila zalaz osmanske sile. U novim hrvatskim naraštajima još živi nada da će krv tolikih nevinih hrvatskih žrtava biti zalog sloma njezinih prijetvornih saveznika i iskrenih neprijatelja te da će se njihovo ime časnim očuvati.
„Pohvale moje nikad neće imati konac”
Prije više od tri stoljeća, 1703. godine, u svojoj tiskari u Zagrebu Vitezović objavljuje do danas široj javnosti nepoznato djelo Plorantis Croatiae saecula duo (Dva stoljeća uplakane Hrvatske). Djelo sadrži gotovo tri tisuće latinskih heksametara koje je zahtjevno prevesti na hrvatski jezik, a da se pritom ne naruši njihova metrička struktura. To je ipak pošlo za rukom ritterologinji Zrinki Blažević i filologu Bojanu Marottiju koji su prije šest godina izdali kritičko izdanje djela na hrvatskome jeziku.
Iako je ovo lirsko-epsko djelo u historiografiji često spominjano, sve dotad je bilo neproučeno. Novo, kritičko izdanje priređeno je na temelju dvaju djelomično različitih otisaka. Po svojim kompozicijskim obilježjima spjev je srodan epskim oblicima, a prema kronološkome načelu podijeljen je na dva jednaka pjevanja. Događaji kronološki opisuju dva stoljeća hrvatske povijesti i povijesno su autentični. Godine su naznačene sa strane s time da su nerijetko uvrštene samo one u konstitutivnome smislu bitne za nacionalnu pripovijest, kao što su bitke, glad, pošasti, elementarne nepogode, smjena vladara. Simboličko središte radnje smješteno je u autorov rodni Senj. „Pripovjedna matrica spjeva počiva na suprostavljanju ‘Nas’ i ‘Njih’, tj. Nas – neustrašivih, hrabrih i pravovjernih Hrvata i Njih – oholih, gramzivih i prijetvornih Turakaˮ, ističe Blažević.
Uplakana Hrvatska nije samo nacionalna nego i svojevrsna zagrebačka kronika jer opisuje pošasti i zaraze koje su u to vrijeme harale Zagrebom. Bilježi i veliki potres iz 1502. godine kada se srušio zvonik crkve svetoga Marka. Marta Jurković tvrdi kako Vitezovićev odabir epa kao forme nije slučajan, a priređivačica Blažević ga prepoznaje kao književni oblik neupitnoga naciotvornog i mobilizacijskog potencijala te ga ističe kao reprezentativan i prepoznatljiv model povijesnoga pamćenja, jasne političke funkcije i praktične namjere.
Spjev je neobične narativne strukture – personificirana Hrvatska, majka, u prvome licu opisuje vlastitu povijest tijekom dvaju stoljeća obilježenih osmanskim osvajanjima i tuži nad udesom svoje djece. „Ta činjenica da prikazuje nacionalnu povijest kao osobnu povijest patnje i da ukida svakoga tekstualnog posrednika, na određen način znači da Vitezović na metaforički način oživljava Hrvatsku. Asocijacijama na poznati topos Kristove Majke koja tuguje pod križem, dodatno je osnažio značenjski i afektivni potencijal svoga spjeva” (Blažević). Istraživači će istaknuti i spolnu podvojenost autora i subjekta – Hrvatske, domovine metaforički izjednačene sa ženom-majkom.
Čitav spjev ima formu autobiografije, a iznimnoga je povijesnoga i kulturnoga značaja, izrazitih estetskih kvaliteta te povijesno-moralističkoga sadržaja po čemu se može svrstati među najznačajnija poetska djela hrvatske latinističke književnosti. Zanimljivo je i po hibridnoj strukturi s elementima antičke epike, srednjovjekovnih plačeva i humanističkih političkih lamentacija. Možda je i to jedan od razloga zašto nije našlo zasluženo mjesto u povijesti hrvatske književnosti, ali i to što je pisano latinskim jezikom. Ipak, ondašnji europski književni krugovi prepoznali su ga kao reprezentativni nacionalni ep. Osim Vitezovićeve fascinacije poviješću, zanimljiva je i njegova fascinacija jezikom. Tako će neki njegovi jezični prijedlozi zaživjeti kasnije, tijekom ilirskoga pokreta.
Objavljivanje Uplakane Hrvatske uz financijsku potporu hrvatskih velikaša može se tumačiti i kao svojevrsna vizija novoga političkog poretka u Hrvatskome Kraljevstvu nakon odlaska Osmanlija čije će temeljno načelo postati bezuvjetna odanost Domovini, a ne više primarno vladaru. Čitatelj jasna nacionalnoga identiteta razumjet će vapaj majke Hrvatske: „Dajte da dođu mirna vremena, i meni sudbu učinite boljom; moj pretvorite jauk u vječitu radost!”
