Braćo i sestre, Bog je sva stvorenja stvorio za čovjeka, a čovjeka je stvorio za sebe. Stoga čovjek – kao najsavršenije Božje stvorenje – ima veliku vrijednost u Božjim očima. Zaista, Bog ljubi čovjeka više od svih drugih stvorenja.
Čak je i sam čovjek od početka bio svjestan da ima posebno mjesto u Božjem planu i da ga je Bog uzvisio iznad svih ostalih stvorenja – i zbog toga je bio sretan. I sve je bilo u redu, sve dok je čovjek sebe vidio objektivno, realno: kao najvećeg među stvorenjima, ali kao podređenog Stvoritelju.
Ali, nažalost, čovjek – pod utjecajem đavla – počeo je sebe gledati ne u stvarnom kontekstu, kao posrednika između Boga i njegovih drugih stvorenja, već se (poput samog đavla) htio uzdići još više, na mjesto Boga – kako bi on sam, a ne Bog, mogao odlučivati što je za njega dobro, a što loše, bez podvrgavanja Božjoj volji.
U tom trenutku, čovjek je izgubio onu veliku vrijednost i čast koju je imao od Boga, kao i sreću koju je uživao poštujući svoj pravi položaj: položaj služenja i podložnosti svom Stvoritelju. Stoga se čovjek, još od Adama i Eve, na sve načine trudio uzdići. Ali, budući da se ne može uzvisiti iznad svog Stvoritelja, pokušava se barem uzvisiti iznad drugih ljudi i podrediti druge da mu služe.
Isus u današnjem Evanđelju (Lk 14, 1. 7-14) uči nas da se pametan čovjek, mudrac, nikada neće uzvisivati, jer je prirodna posljedica uzvisivanja sebe poniženje, sram, sramota. Mudar čovjek je ponizan, tako da ga prijatelji uzvisuju – i konačno ga i sam Bog uzvisuje, kao što je uzvisio tisuće poniznih i jednostavnih svetaca, koji su služili ne samo Bogu, već i svojim bližnjima, iz ljubavi prema Bogu.
Sjetimo se samo blažene Djevice Marije, ponizne službenice Gospodnje; Mojsija, za kojeg Sveto pismo kaže da je bio najponizniji čovjek na svijetu; svetog Franje, koji je više od ikoga drugoga nalikovao Isusu Kristu u siromaštvu, poniznosti i u vjernom služenju nebeskom Ocu; svete Majke Terezije, koja je cijeli svoj život posvetila služenju Kristu koji pati u siromasima i bolesnima, kao i tisućâ i tisućâ drugih.
Isus nas potom uči da se čast, veličina i sreća ne mogu kupiti bogatstvom niti se mogu steći darovima. Stoga, tko god želi steći čast i uzvišenje družeći se s bogatima i velikašima ovoga svijeta, ostaje razočaran, jer ostaje bez Božje nagrade. Ali onaj tko bilo kojem čovjeku iskazuje poštovanje i čast zato što je čovjek, a ne zato što je bogat, moćan, utjecajan ili poštovan od ljudi – on zaslužuje nagradu od Boga, koji voli čovjeka, a ne njezino bogatstvo.
Zato nas Krist uči da na gozbu pozovemo siromašne, potrebite, hrome, bolesne, slijepe, marginalizirane, isključene iz ljudskog društva – jednom riječju: one koji nam ne mogu uzvratiti milo za drago. Na taj ćemo način zaslužiti nagradu od Boga, jer smo na taj način dali Bogu prvo mjesto u svojim životima i služili smo Mu u ljudima u potrebi. Nismo se uzvisili, nego smo se ponizili pred Bogom i pred drugim ljudima, Božjom djecom. Zbog toga će nas Bog nagraditi.
Inače, ako poštujemo samo one koji nam mogu uzvratiti čast i nagraditi nas, ne zaslužujemo nikakvu nagradu od Boga, koji nas želi nagraditi i usrećiti, ali traži da ga poštujemo kao našeg Gospodina i služimo mu služeći njegovoj djeci u potrebi.
Među najvećim nevoljnicima našeg vremena danas su stari roditelji, koji su zanemareni. Cijela obitelj se razišla, a roditelji su ostali sami kod kuće! A Bog nas kori u Starom zavjetu, kako smo čuli u prvom čitanju (Sir 3, 17-18. 20. 28-29): „Što si veći, to se više ponizi, da nađeš milost u Gospodina!”
Previše je prokletstva u našem vremenu i među nama, jer se ne uzimaju u obzir potrebe starijih i usamljenih roditelja, a uzima se u obzir samo osobni interes. Iskren i dobar čovjek treba biti ponizan i priskočiti u pomoć svom starom roditelju, poštovati ga i podržavati čak i kad je on malo potežak, loše naravi i dosadan. Treba ga podnositi i kad je to teško – i Bog će takva nagraditi. Jer, poštujući starije ljude, posebno naše roditelje, bake i djedove – mi štujemo Boga, koji nam je po njima dao život. I Bog će nas za to nagraditi obilno, štoviše stostruko!
Dao nam Bog da znadnemo ostati maleni pred Njim i služiti Mu u svojoj braći i sestrama u nevolji i potrebi – da i nas On zaštiti i pomogne nam u našim potrebama, te nas konačno uzvisi u sreći svoga Kraljevstva, gdje On živi i kraljuje u sve vijeke vjekova! Amen.
