Htjela bih u ovom mjesecu kada slavimo najveći kršćanski blagdan podijeliti s vama misli jednoga od meni ponajboljih živućih kršćanskih pisaca. Njegove knjige plijene jednostavnošću, dubinom i jasnim putokazom kako doći do smisla života. Smisao života nas kršćana je taj da jednoga dana uskrsnemo. Kao što je smisao Isusove patnje i muke na križu njegovo uskrsnuće nakon tri dana, tako će jednoga dana i naše uskrsnuće dati smisao našem životu. Pisac o kojemu je riječ je Jacques Philippe, koji je rođen 1947. u Francuskoj, a 1976. zaređen je za svećenika u zajednici Blaženstava. Vjerujem da je puno njegovih naslova poznato i kod nas jer uistinu lako osvaja svojim iskrenim naviještanjem evanđelja. Krenut ću s njegovom knjigom Unutarnja sloboda,koja se nekako u moje sjećanje najviše urezala. Neke ću misli citirati u cijelosti, ostalo ću parafrazirati, u nadi da ću prenijeti bit ove male, a tako velike knjižice.
Sloboda
Čovjek će postati onoliko slobodan, koliko u njemu budu jačale vjera, ufanje i ljubav. Biti slobodan znači pristati uz ono što nismo izabrali, a to znači prihvatiti svoj križ kako bismo jednoga dana mogli uskrsnuti. Mi ljudi često smo jako razočarani međuljudskim odnosima, ali to razočaranje pomaže nam da prebrodimo „idolatrijsku” ljubav, do koje često znamo više držati nego do Boga. Razočaranje je način da razvijemo slobodnu, realističnu i sretnu ljubav. U romantičnoj ljubavi uvijek strepimo, dok u istinskoj ljubavi nema straha jer nikada ne tražimo svoj interes! Tuđi mi grijeh ništa ne oduzima. Najveći izazov kršćanskoga života je oprost. Mi osjećamo da smo zbog negativnoga ponašanja nekih ljudi iz naše prošlosti ostali zakinuti za nešto što smatramo važnim, čak vitalnim za naš interes i tako u sebi počinjemo hraniti zlopamćenje. Na ljudskom i materijalnom planu ljudi nam mogu oduzeti dosta toga, ali nikad nam ne mogu oduzeti ono što je najvažnije, a to su ljubav Božja prema nama i naša ljubav prema Bogu, te ljepota koja se iz tih ljubavi rađa. Dakle, umjesto da druge optužujemo da nam uskraćuju nešto što nam pripada, stvarajmo svoju duhovnu autonomiju produbljujući svoj odnos s Bogom. Rastimo u vjeri, ufanju i ljubavi koji nisu motivirani nekim interesom. Kad se jednoga dana budemo s Bogom gledali lice u lice, bilo bi glupo optuživati druge zato što mi nismo duhovno napredovali.
Danas ljudi strašno pate od stresa zato što se tjeskobno brinu o budućnosti. Dok se god brinu, ne mogu prihvatiti milost sadašnjega trenutka. Milost se ne može uskladištiti za sutra, to je poruka mane koju su Hebreji jeli u pustinju. Ništa nisu mogli skupiti za sutra. U ovom trenutku trebamo prihvatiti Božju milost, a ne se tjeskobno brinuti hoće li te milosti biti sutra. Oslobodimo se tisuća sitnih strahova koji su znak nepovjerenja u Boga. Toliko se brinemo, domišljamo, a sutra se ništa od toga ne dogodi… Dosta je svakom danu njegova zla. Ako budemo tjeskobne misli sjekli poput korova, pročistit ćemo sve veće proplanke mira u svojoj glavi i jednoga dana naš će se mir prelijevati i na druge. Što mi budemo mirniji, mirniji će biti i ovaj svijet.
Kako bismo dobro živjeli svakodnevni život, imajmo još nešto na umu: Bog od nas u jednom trenutku traži samo jednu stvar. Nikad dvije, bez obzira na to je li u mojim očima ono što moram učiniti nevažno (pomesti kuhinju) ili važno (održati predavanje pred četrdeset tisuća ljudi), tome se trebam potpuno posvetiti jednostavno i mirno, rješavajući probleme jedan po jedan. Čak i kad obavljam neku sitnicu koja mi izgleda kao gubitak vremena, bilo bi pogrješno činiti to na brzinu kako bih što brže prešao na nešto što mi se čini važnijim. Kad je jedna stvar, pa i ona najbanalnija, potrebna i sastavni dio života, ona zaslužuje da je se obavi zbog nje same, što znači da joj se treba potpuno posvetiti. Tako trebamo postupati u susretu s drugim ljudima, kada se s nekim sastanemo toj osobi trebamo dati osjećaj da smo joj sto posto na raspolaganju. Mi tako drugima dajemo svoje vrijeme nad kojim imamo snažno izražen instinkt vlasništva. Damo li ga drugome, da njime upravlja po svojoj volji, platili smo cijenu istinske ljubavi.
Svetost
Ono što nas u životu najviše priječi da zaslužimo uskrsnuće, odnosno da postanemo sveti jesu zabrinutost i obeshrabrenje. Volja da postanemo sveti bit će snažna ako je nošena željom. A želja će biti snažna samo ako je ono što je željeno dostižno. Ako mislimo da je svetost rezervirana za neke druge ljude, nikada je nećemo ni dostići. Ako mislimo da nikad nećemo postati sveti, mi to prestajemo i željeti. Bogu ništa nije nemoguće i zbog toga možemo s pravom i ufanjem nadati se da ćemo jednoga dana postati sveti. Mi ne trebamo vjerovati da Bog može sve, mi trebamo vjerovati da od Boga možemo dobiti sve. Jer on nam uvijek daje onoliko koliko očekujemo. Mi živimo u logici svijeta, koja uvijek govori o pravima i dužnostima po trgovačkoj logici, ali iznad nje se trebamo izdići i ući u logiku ljubavi. Tada dajemo i primamo besplatno.
Philippe kaže da sve dok ne ljubimo potpuno ne ljubimo nikako, a to je ono isto što je govorio i Fromm kada je pisao da ako imamo ljubavi samo za neke ljude, onda zapravo nemamo ljubavi. Potpuno postajemo slobodni, a time i sposobni za ljubav, tek kada shvatimo da se naš odnos s Bogom ne zasniva na našim dobrim djelima i na onome za što smo sposobni, već onda kad temelj toga odnosa postane Božje očinstvo i njegova ljubav prema nama. Neće reći da je svejedno što čovjek čini, već čovjek tada ljubi Boga više no ikada i svakim mu se svojim činom želi svidjeti, na čist, slobodan i nezainteresiran način. Tako shvaćen trud u duhovnim djelima nije cijena koju trebamo platiti za Božju ljubav, nego je to naš odgovor na Njegovu ljubav i Njegovo očinstvo. Jedino uzdanje takvoga zrelog kršćanina je milosrđe Božje. Zreo kršćanin je dijete koje iz časa u čas sve očekuje od svoga Oca.
U knjizi Traži mir i idi za njim Jacques kaže: Razlozi zbog koji gubimo mir, uvijek su loši razlozi. Najveća borba na putu svetosti odvija se na području misli. Mislima koje nas straše, uznemiruju ili obeshrabruju uvijek moramo suprotstaviti misli koje nas ohrabruju i vraćaju nam mir. U toj borbi blago čovjeku koji napuni svoj tobolac strelicama dobrih misli. Nema većega izvora solidnih uvjerenja koja učvršćuju srce od Svetoga pisma, zato ga redovito čitajmo i ne dajmo sotoni da nam oduzima radost i bezbrižnost koja nam pripada zbog toga što smo djeca Božja.
Poniznost
U njegovoj knjizi Vrijeme za Boga piše ovako: Ponizan je čovjek koji se ne čudi svojim poteškoćama, slabostima i opetovanim padovima, nego ih mirno podnosi. On ni od čega ne pravi dramu, jer svu svoju nadu polaže u Boga. Budući da se ne pouzdaje u sebe, nego u Boga, ponizan čovjek nikada nije malodušan, i to je zapravo najvažnije. Bez unutarnje molitve teško ćemo postići slobodu srca, pravo pouzdanje i istinsku poniznost. Molitva je škola slobode. Unutarnja molitva je život u stalnoj prisutnosti Božjoj. I ako nam se čini ova unutarnja molitva teška i nedostižna, evo jedne utješne misli za kraj: Dnevni je ritam temeljni životni ritam. Koliko je god moguće, naša unutarnja molitva treba biti svakodnevna. Ako i cijeli sat molitve prođe u tome da smo u mislima neprestano lutali i vraćali se Gospodinu (bili rastreseni), možemo biti sigurni da je ta siromašna molitva bila Bogu draga… Bog je Otac, On zna od čega smo sazdani i od nas ne traži uspjeh, nego dobru volju. Nadam se da će ove misli barem nekima biti poticaj da uzmu jednu od ovih knjiga i pročitaju je od korica do korica, kao pripremu za ovaj Uskrs. Uistinu su toga vrijedne.
