Braćo i sestre, sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Galaćanima, koju smo čuli u drugom čitanju (Gal 12, 10-11; 13, 1) – govori nam o jednoj vjerskoj istini, za koju ni mi danas, skoro 2000 godina nakon sv. Pavla, nismo svjesni da je ostvarena u nama i da smo mi, po sakramentu Krštenja, postali nova stvorenja, da smo postali djeca Božja.
S obzirom na teoriju, toga smo svjesni, jer na vjeronauku često ponavljamo tu istinu, ali u praksi se ne vidi da smo je dobro shvatili. Naprotiv, vidi se da to uopće nismo shvatili. Zato nam sv. Pavao objašnjava da više nema razlika među ljudima, koji su krštenjem u Isusu Kristu postali djeca Božja.
Svi smo ravnopravni: Grci i Židovi, robovi i slobodni, stari i mladi, muškarci i žene… Svi smo jednako posvojena djeca Božja, baštinici njegova Kraljevstva i subaštinici s Isusom Kristom, jedinim Božjim Sinom po naravi.
Uistinu, ako mi i danas gledamo tko je Hrvat, a tko Srbin; tko Talijan, a tko Nijemac; tko je muško, a tko žensko; tko je građanin, a tko seljak; tko je bogataš, a tko siromah – to nam jasno pokazuje da nismo svjesni da smo ravnopravna djeca jednog nebeskog Oca. Jer više nas zanimaju male vanjske ljudske razlike, nego nutarnja ravnopravnost i neizreciva vrijednost Božjeg posinaštva, koje nam je Bog darovao svima gratis, bez naših zasluga, tako da više nemamo zašto gledati ni na jednu malu razliku naše ljudske naravi, jer te male razlike niti povećavaju, niti umanjuju vrijednost krštenika u Božjim očima.
Kako se je ostvarila ta jednakost, to posinjenje djece Božje?
Ostvarila se po križu Gospodina našega Isusa Krista!
U današnjem Evanđelju (Lk 9, 18-24) Isus upita svoje učenike: što misle ljudi tko je on. Odgovori su bili raznoliki, ali nijedan nije bio točan. Potom upita i njih: što misle oni, kao njegovi apostoli, tko je on?
Sveti Petar u ime svih odgovori: „Ti si Krist, Pomazanik Božji!“
Taj odgovor je bio točan, ali Isus im naredi da to nikome ne kazuju, je narod još nije shvaćao Mesijinu (Kristovu) ulogu. Narod je mislio, kao i izraelski veliki svećenici i teolozi, da će Mesija biti veliki vojskovođa, koji će ratovati i osloboditi svoj narod od rimske vlasti, ali to nije bilo ispravno mišljenje. Stoga Isus reče svojim učenicima posve otvoreno da „treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne“. – Tako nešto narod nije mogao ni zamisliti, a pogotovo ne prihvatiti kao činjenicu. Zato je to za narod ostalo tajna.
No Isus je svojim učenicima objašnjavao da: tko želi ići za njim, on „neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj“ i neka ide za njim. Jer, tko se bude borio da spasi svoj život, on će ga izgubiti, a onaj tko ga izgubi iz ljubavi prema Kristu, on će ga spasiti.
Svi znamo kako je zatim sve završilo: Isus je ostvario svoje poslanje Mesije, misiju Spasitelja svoga naroda, upravo svojom smrću na križu i svojim uskrsnućem od mrtvih trećeg dana nakon smrti.
Sve je to Bog bio unaprijed najavio po svojim prorocima stoljećima prije nego što će se dogoditi, kao što smo čuli u prvom čitanju (Zah 12, 10-11; 13, 1). – Prorok Zaharija je najavio da će Bog u vrijeme Mesijina dolaska izliti na svoj narod „duh milosni i molitveni“– i oni će se obratiti Gospodinu i „gledat će onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca“. – Prorok najavljuje također: „U onaj dan otvorit će se izvor domu Davidovu i Jeruzalemcima da se operu od grijeha i nečistoće“.
Duh milosni i molitveni jest Duh Sveti, što ga je Isus Krist poslao svojim vjernicima na dan Duhova, da nastavi u njegovoj Crkvi djelo spašavanja svijeta.
A izvor, koji će se otvoriti, za očišćenje od grijeha, jest sakrament Krštenja, zajedno sa sakramentom Pomirenja (Ispovijedi). Po njima nam se opraštaju svi naši grijesi i po njima se mi pomirujemo s Bogom: postajemo njegova ljubljena djeca, a ne više njegovi neprijatelji. To je Bog bio najavio više puta, ali njegov narod nije bio razumio njegova proroštva.
Sad, nakon što su se ta proroštva ostvarila, mi znamo što nam je Bog htio reći i kako je želio da živimo: kao draga braća i sestre, kao sveci u Božjim očima. Takvi treba da budemo i jedni prema drugima.
Kako bih ja smio gledati kao neprijatelja svoga brata, kojega naš zajednički Otac, Bog, gleda kao svoje drago dijete? Zar ne bih ušao u rat protiv Boga, ako bih se ponašao prema svome bližnjemu u suprotnosti s Božjim odnosom prema njemu?
Dakle, mrzeći svoje bližnje, mi ulazimo u rat s Bogom, vrlo opasan za naše osobno spasenje, jer čovjek ne može ratovati protiv Boga i izići kao pobjednik.
Dao Bog da uvijek živimo kao njegova draga djeca, ljubeći svoga bližnjega kao same sebe, štujući svoga Boga u svojoj braći i sestrama! Amen.
