Kada je, međutim, naslikao svoj križni put i dao ga postaviti, župljani su gunđali. „Više su im se sviđale reprodukcije”, rekao je fra Ambroz bez ljutnje. Doista je teško naslikati svetu sliku. Suvremeni slikari i kipari često koriste u prikazu svetih prizora iskrivljenja kakva primjenjuje moderna umjetnost, pa nastanu djela s kojima se vjernici ne mogu poistovjetiti – blaženici bez lica, neprepoznatljivi sveci, križni putovi u neobičnim i agresivnim materijalima, neprepoznatljivi biblijski prizori. Ali još je gore kad umjetnici podilaze neukusu publike, pa rade kičaste slikovnice, bezlične portrete, infantilna raspela. Neiskrena djela ne mogu izraziti vjeru, a serijske umjetnine mogu privući samo serijske ljude – pa dakle ne ispunjavaju svrhu, a to je da zapale iskru vjere u onome tko ih gleda.
Duša u ljušturi
Španjolac Salvador Dalí znameniti je nadrealistički slikar i jedan od najpoznatijih svjetskih umjetnika. Njegova je vještina bila zapanjujuća, a na slikama je prikazivao snovite i maštovite prizore. Slikao je i vjerske teme – Posljednju večeru, Kristovo uzašašće i Iskušenja sv. Antuna – a naslikao je i neobičan prikaz raspeća u kojem Isusa promatramo odozgo, očima Oca. Dalí nije bio praktični vjernik, ali vjerovao je u uskrsnuće tijela i žudio za vječnim životom. Jednom je rekao: „Nebesa se nalaze u grudima čovjeka koji ima vjeru. Ja za sada još nemam vjeru, i bojim se da ću umrijeti bez nebesa.”
Dalí je 1960., na vrhuncu popularnosti, bio posjetio New York. Ondje su mu pristupili čelnici američke katoličke udruge koja promiče pobožnost Gospi Fatimskoj. Narudžba je bila neobična: trebao je naslikati viziju pakla kako su je prenijela djeca iz Fatime – Franjo, Hijacinta i Lucija. Troje djece vidjelo je 1917. vatreno more, a u tu su vatru bili uronjeni vragovi i duše. Izgledali su kao prozirna crna ili smeđa žeravica, ugljen u ljudskom obliku. U žeravici su i plivali, a uvis su ih podizali plamenovi. Padali su na sve strane, dok su se čuli strašni krikovi i bolni uzdasi puni očaja što su tjerali strah u kosti. Vragovi su djeci izgledali kao stravične nepoznate životinje.
Suvremeni slikari i kipari često koriste u prikazu svetih prizora iskrivljenja kakva primjenjuje moderna umjetnost, pa nastanu djela s kojima se vjernici ne mogu poistovjetiti – blaženici bez lica, neprepoznatljivi sveci, križni putovi u neobičnim i agresivnim materijalima, neprepoznatljivi biblijski prizori
Dalíju su to viđenje pročitali u restoranu hotela gdje je odsjeo. Nakon što je poslušao jezivu viziju, naručio je porciju puževa. Kad su stigli, počeo ih je vaditi iz kućica posebnim vilicama, dvozubim. Rekao je da umjetnici đavle uvijek prikazuju s ostima, ali da bi on upotrijebio dvozube vilice. „Duša grešnika je poput puža”, rekao je, „zavlači se i zavija u ljušturu i možete je izvaditi samo posebnom vilicom za puževe.”
Prikaz pakla
Dalí je dobio odriješene ruke, ali ni nakon godinu dana sliku nije dovršio. Stoga su ga odveli u Fatimu, točno ondje gdje su djeca ugledala pakao. Domaćin mu je bio o. Jose Galamba de Oliveira, predstojnik dijecezanskoga odbora za proglašenje svetima Hijacinte i Franje. Otac Jose rekao je Dalíju da je viđenje pakla bilo poziv na obraćenje – a da je Bezgrešno Marijino Srce znak nade za sve koji se obrate. Svećenik je pomogao Dalíju da se susretne sa s. Lucijom u karmelićanskom samostanu u Coimbri, nakon čega mu se španjolski slikar ispovjedio. Otac Jose Galamba de Oliveira posvjedočio je da je to bila „najdirljivija, najiskrenija i najdublja ispovijest” koju je saslušao u mnogim svojim desetljećima služenja.
Dalí je svoju viziju pakla dovršio na proljeće 1962. i predao naručiteljima koji su bili šokirani te sliku nisu nikad izložili. Slika je prvi put bila javno pokazana tek 1997. u Fatimi, kada ju je vidjela i sestra Lucija. Pozorno ju je promotrila i potom rekla ove riječi: „Pakao je duhovni, a ne materijalni, i nikome nije moguće načiniti sliku pakla. Ali ova je slika najtočniji prikaz pakla koliko to čovjek može zamisliti.”
Ono što je natipičnije za grijeh – a to je njegova navika – upravo je kućica sigurnosti, kobna poznatost koja duši ne dopušta da iziđe u slobodu
Na slici prevladavaju jarki narančasti i crveni tonovi, a čini se daje Dalí na slici prikazao sebe i svoje obraćenje. Pokazuje osobu na samrti, probadanu dvozubim vilicama, iz koje izlazi duša. Pod samrtnikom se prostire pusta raspucala zemlja iz koje izlaze pakleni plamenovi, a usred pustinje nalazi se usamljen čovjek s raspelom. Ponad svega stoji Gospa, čije Bezgrešno Srce sjaji poput bisera – fatimska djeca rekla su da bi umrla od straha da Gospa nije bila s njima. A ona im je bila objasnila kako su vidjeli pakao kamo odlaze duše jadnih grešnika te da ih Bog želi spasiti. Također ih je pozvala da puno mole i žrtvuju se za grešnike.
Božanski šiljci
Dalíjeva predožba grešnika kao puža – odnosno svakoga čovjeka, jer svaki je čovjek grešnik, kako kaže Sveto pismo – veoma je duboka. Povlačenje u sebe, u svoju sigurnost, upravo je ono na što čovjeka nagoni grijeh. Duša ne želi na Kristovo svjetlo, nego se povlači u mračne predjele, daleko od božanske utjehe, kako bi ondje umirala u grizodušju. Ono što je natipičnije za grijeh – a to je njegova navika – upravo je kućica sigurnosti, kobna poznatost koja duši ne dopušta da iziđe u slobodu. Dalíjeva vizija oštrih i šiljatih vilica koje izvlače grešnu dušu iz ropstva nije bez biblijskoga temelja: uskrsli Isus obraća se svojem progonitelju Savlu opominjući ga da se ne može protiv božanskoga ostana – a ostan nije ništa drugo nego štap sa željeznim šiljkom na vrhu.
Dalí je imao 55 godina kada je dobio narudžbu za sliku, a umro je 1989. u dobi od 84 godine. O svojoj vjeri nije nikad javno govorio. O susretu sa sestrom Lucijom rekao je da se uz nju osjećao kao na nebesima: „Udisao sam isti zrak kao i buduća svetica”, rekao je Dalí. Nebesa su ušla u njegove grudi.
