Kad su moji sinovi bili mali i igrali se s bakom, promatrala sam kako se nitko od njih nije obazirao na to da ona ne može potpuno ispružiti lijevu ruku kad bi lovila loptu ili pokušavala doseći frizbi zapetljan u nekoj krošnji. Ni jedan od njih se nije ustručavao izazvati je na test jakosti zbog toga što su njezini mišići na desnoj ruci prekriveni ožiljcima od opeklina. Tek su iz mojih priča počeli obraćati pažnju na ožiljke koji su im svjedočili o boli, iscjeljenju, životnoj snazi i nepresušnoj radosti moje majke.
Ovoga ljeta gledala sam je kako dugo, sasvim mirna, sjedi kraj moga supruga, s rukama položenim na njegova leđa, prsa, rebra, pluća – mjesta gdje mu je karcinom izazivao bol. On bi je često pozvao da mu svojom toplinom i svojim rukama ublaži patnju. Tko bi rekao da slomljene i napaćene ruke moje majke mogu biti tako jak, neiscrpan i ljekovit izvor ljubavi koja liječi.
Svakoga jutra moja majka bi obišla cvijeće i naš mali vrt u kojemu smo posadile rajčicu, krastavce, salatu, rotkvice i luk. Kao da je i vrtu godio dodir njezinih ruku. Susjedi su u čudu pitali kakve preparate stavljamo u zemlju da nam daje obilje plodova i prekrasne cvjetnice, i još se više čudili kad bi im odgovorila da su to jednostavno ruke moje majke.
„Što se dogodilo Štefici?” pitala me je prijateljica nakon što smo s mamom bile na kavi. Ispričala sam joj kako je kao sedmogodišnja djevojčica pala u lonac u kojemu je njezina majka pripremala hranu za praščiće. Bio je Badnjak i u njihovoj maloj zagorskoj hiži najtoplije mjesto bio je pretinac iznad krušne peći. Tu je sjedila sa svojom sestrom sve dok…
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
