Početna stranica » Živiš dok voliš

Živiš dok voliš

17 min

Samo smo zajedno jači i samo tako možemo širiti Radosnu vijest tradicijom, baštinom i običajima, ali i humanitarnim aktivnostima. Kako je to moguće, otkrivamo vam na sljedećim stranicama ovoga puta malo drukčije reportaže u kojoj vam donosimo priču Hrvatske folklorne skupine Bobovac iz Čatića kod Kraljeve Sutjeske, etno muzeja na Pogari kod Vareša, Humanitarne organizacije Marijni obroci čiji je dom cijeli svijet i Hajdučke družine Mijata Tomića iz Tomislavgrada.

Stara izreka glasi: „Dok je običaja bit će i sela. Kad ne bude običaja, neće više biti ni sela”, a drugi pak tvrde: „Bolje da nestane sela, nego običaja.” Nisu ove rečenice nastale tek tako jer u njima se zapravo jasno oslikava snaga narodnoga duha vezana uz tradiciju i kulturno-povijesnu baštinu, a napose za zemlju i dom. Raseljeni diljem svijeta, Hrvati čine živom uspomenu na minula vremena i običaje nastale u njima. Jer, kako reče Erich Fromm, dijete u prvim, presudnim godinama života majku doživljava kao sveobuhvatnu, snagu koja štiti i hrani, a domovina jest majka – ona koja je hrana, ljubav i toplina. Kad te ona voli i kad ti voliš nju, znači da si živ, ukorijenjen i da si kući ma gdje se nalazio.

A kući smo pak svi potrebni jedni drugih jer drukčije živjeti ne možemo, a to pak znači da smo potrebni Boga čija se slika zrcali u našim bližnjima. Samo smo zajedno jači i samo tako možemo širiti Radosnu vijest tradicijom, baštinom i običajima, ali i humanitarnim aktivnostima. Kako je to moguće, otkrivamo vam na sljedećim stranicama ovoga puta malo drukčije reportaže u kojoj vam donosimo priču Hrvatske folklorne skupine Bobovac iz Čatića kod Kraljeve Sutjeske, etno muzeja na Pogari kod Vareša, Humanitarne organizacije Marijni obroci čiji je dom cijeli svijet i Hajdučke družine Mijata Tomića iz Tomislavgrada.

Autentična, izvorna i kulturna vrijednost

Uspomenu na posljednju bosansku kraljicu Katarinu Kosaču Kotromanić još i danas čuvaju žene sutješkoga kraja koje, prema predaji, nose crne marame kao znak žalosti za svojom kraljicom koja je umrla i sahranjena u franjevačkoj crkvi Aracoeli u Rimu 25. listopada 1478. godine. Umrla je u tuđini, ali nije ostala zaboravljena što svjedoči postojanje i djelovanje kulturno-umjetničkoga društva poznatoga kao Hrvatska folklorna skupina Bobovac, a koje je s radom započelo prije 24 godine.

Veliko su blago ovoga društva njegovi stariji članovi koji iz bogate riznice sjećanja pripovijedaju o životnim običajima, nošnji i njezinim dijelovima, pjesmama i prilikama u kojima se ona nosila te u kojima su se pjesme pjevale. Od osnutka do danas kulturno-umjetničko društvo može se pohvaliti brojnim nastupima kako u BiH tako i u inozemstvu, a neki najznačajniji su: Međunarodna smotra folklora u Zagrebu i Vinkovačke jeseni u Vinkovcima. Osim na smotrama folklora djevojke su sudjelovale na revijama tradicijskih frizura u Vinkovcima; Brodsko kolo u Slavonskom Brodu, a na ovoj manifestaciji pored nastupa folklora djevojke su sudjelovale na reviji za izbor najljepše djevojke u narodnoj nošnji, a taj je izbor pao upravo na članicu ovoga društva – Ana-Mariju Tomić koja je osvojila prvu nagradu.

HFS Bobovac dobitnik je i brojnih zahvalnica za aktivan rad i njegovanje tradicijskih i kulturnih vrijednosti, pa tako za svojih 24 godine djelovanja ima evidentirano preko 80 javnih nastupa u BiH i šire.

Članovi organiziranjem manifestacije Dani Kraljice Katarine već dugi niz godina posjetiteljima predstavljaju nošnju, pjesme i igre ovoga kraja ističući autentične, izvorne i kulturne vrijednosti naroda. Članovi prezentiraju  autentičnu, izvornu nošnju, nakit, pjesme i igre sutješkoga kraja, posebnu pažnju posvećujući načinu oblačenja narodne nošnje, vezivanju pregače, povezivanju marame (okruge) s drugim autentičnim detaljima (bobani pas, priglavci, tkani peškirić, opanci i slično). Bogata nošnja sutješkoga kraja, izvorna svirka i pjesme za koje često znaju reći da samo Sutješke znaju pjevati, predstavljaju svo bogatstvo i raskoš istinskih kulturnih vrijednosti sutješkoga kraja. Manifestacija Dani Kraljice Katarine idealna je prilika mladima, novim generacijama na originalan način približiti možda danas zaboravljene običaje iz cijele Bosne i Hercegovine, ali i inozemstva. Kako mladima tako i onim starijim koji su se možda zaželjeli tradicijskih pjesama i igara. Iako danas mali broj mlađih članova čini društvo, stariji članovi, stupovi i nosači ne daju da se običaji sutješkoga kraja zaborave. I sve dok postoje ovi ljudi koji vole i žele njegovati tradiciju, dobro je, pamtit će se.

U srpnju ove godine u 62. godini života preminula je Ana Dojčinov, osnivačica i predsjednica HFS Bobovac. Ana je prije 24 godine zajedno s članovima osnivačima osnovala kulturno-umjetničko društvo i zasadila sjeme koje se danas razgranalo u veliko stablo. To sjeme, smotra folklora koja se već 21. put organizira u sutješkoj župi ove je godine bila osiromašena zbog Anina odsustva. Cijeli sutješki kraj zasigurno će ju pamtiti po osmijehu, vedrom duhu, lavovskoj borbi za širenje tradicijskih vrijednosti sutješkoga kraja. Ne možemo napisati da vjerujemo, jer mi članovi HFS Bobovac znamo da Ana sjedi na nekom nebeskom proplanku, da s ponosom i jednom suzom radosnicom promatra ovogodišnje održavanje smotre folklora Dani Kraljice Katarine. „Draga Ana, žene sutješkoga kraja, članice HFS Bobovac nosit će i dalje crne marame na glavi, u spomen na posljednju bosansku kraljicu Katarinu, ali i u tvoje ime. Ove godine binom na platou ispred župne crkve posjetiteljima je nedostajao i glas Stjepana Miloša – Cincije, dugogodišnjega člana društva. Stjepan je ostavio neizbrisiv trag njegujući naše tradicijske pjesme i običaje. Hvala Vam za sve. Počivajte u miru Božjem”, poručila je Ana-Marija Tomić ispred svih članova HFS Bobovac.

Sloga maloga društva

Selo Pogar kod Vareša, kao i mnoga druga mjesta diljem države, susreće se s nizom problema i nedaća, ali nekako je svojstveno da u našim ljudima snaga volje uvijek pobijedi, a sve to prekrivenom neizmjernom ljubavlju prema onome što se voli. A budućnost je osigurana onomu što se voli. Unatoč svim poteškoćama s kojima se mještani Pogari susreću, daleko je više onih pozitivnih događanja i trenutaka koji uspiju oduševiti i jednostavno ostaviti bez daha.

Da su Pogarke vrijedne žene, oduvijek znalo, a to su i potvrdile. Naime, zahvaljujući njihovoj upornosti i angažmanu tijekom cijele godine, a uz pomoć dobrih ljudi, uspjele su urediti i za javnost otvoriti etno muzej. Neki to zovu i etno soba, potom muzej starina i slično, ali to nije ni važno jer one su uspjele u svojoj namjeri. Kako je sve počelo?

Najprije su se udružile u Forum žena Pogar na čelu s predsjednicom Rankom Miletović, a onda su krenule u akciju. Prostor namijenjen za muzej bio je u vrlo lošem stanju, no nakon predstavljenoga projekta, ove nepokolebljive Pogarke naišle su na svesrdnu potporu općine i župnoga ureda u Varešu koji su im pomogli u osiguravanju sredstava potrebnih za popravak i preuređenje. Malo pomalo, na radost svih Pogarana, otvoren je etno muzej. Ne, nije to običan muzej. On je poseban. On je odraz života jednoga mjesta – baš onakvoga kakav se živio na Pogari u minulim vremenima.

Tako danas u Domu kulture na Pogari pri kojemu je smještena i osnovna škola, posjetitelji mogu istinski uživati u muzeju starina koji donosi dah nekadašnjega zavičaja. Smještena je tu kuhinja sa starinskim predmetima poput sinije, kredenca ukrašenoga štrajfnicama, sećije, umivaonika, kao i spavaće sobe sa starim krevetom prekrivenim boščom, zatim je tu bešika, sanduk koji se nekada nosio na seksenu i dubak. Pored toga, stari kućni ambijent upotpunjuju izložene vunene ponjave, heklani i pleteni radovi kao i drevni željezni predmeti izrađeni vrijednim rukama žitelja Pogari.

Improviziran je i vanjski prostor u kojemu se peče rakija i pripremaju tri peke, odnosno slikovito je prikazano kako se u prošlosti spremalo i dočekivalo goste na zajedničkim druženjima kojih je tada, u daleko skromnijim uvjetima, bilo puno više nego je to slučaj danas. Vani je također izložena žaga za trenicu, plug i zubača čime se pokazuje kako su ljudi nekoć orali i frezali njivu.

Postavkom muzeja nije priča zaključena, nego je živa i još uvijek aktualna, a sve to zahvaljujući onoj snazi volje s početka priče koja uvijek pobjeđuje jer namjera muzeja nije samo urediti ga i ostaviti da tako stoji i jednoga dana pripadne prošlosti kao i priča prošloga života koja je u njemu prikazana. Štoviše, cilj je ovoga muzeja učiniti živim ono što je u prošlosti bilo neodjeljiv segment ljudskoga življenja i radovanja, a kojim se očitovala volja prema životu, susjedu bližnjemu, djeci… Onda kada su dobri susjedski odnosi bili načelo suživota, a slavlja simbol zajedničke radosti. Sa željom da se takav duh oživi i prenese na sljedeće generacije mladih ljudi, pokrenuti su i sati folklora koje je predvodila Ana Šurkić, a tijekom kojih se mlade i sve zainteresirane učilo igri starih izvornih plesova i pjesama kao što su Bećarac i Pošla cura na sijelo. Greta Lovrenović, mještanka sela bez koje ova dva kola ne bi ni danas oživjela, otkriva nam kako su se ona na našim prostorima igrala davnih pedesetih godina, a vjeruje se da su još i ranije zaživjela, no službenih podataka o tome nema. Ova kola za različite prigode izvode djeca Pogari uz violinu i harmoniku koju obično zasviraju braća Ivan i Tomo Lovrenović, a nerijetko su se u program uključivale Mara Barnjak i sada pokojna Monika Dodik oduševljavajući publiku svojim lijepim glasovima dok su pjevale pjesme poput Sa planine vjetar duva te Vrani se konji sedlaju.

A kako bi se pokazalo da mladi ljudi zaista vole svoje selo, napisani su stihovi o Pogari iz pera vrijednih pogarskih učenika i učenica te su izloženi u ovom muzeju. Iako mnogi posjetitelji ne znaju naš jezik, ipak u napisanim i izgovorenim riječima zasigurno mogu osjetiti ljubav prema svome zavičaju koja je pjesmom opisana. Osim toga, u muzeju se čuvaju i mnoge pjesme naših predaka, kao i njihove knjige, bukvari, note i sve ono što im je bilo potrebno za ispunjavanje društvenoga, kulturnoga i vjerskoga polja djelovanja svakodnevnoga života.

Kako su sve ovo skromne, ali vrijedne Pogarke uspjele? Vrlo jednostavno – bile su složne u zajedničkom cilju da naprave nešto lijepo i nešto što se neće nikada zaboraviti, nego baš naprotiv, nešto što će se oteti zaboravu, a to je dom koji prikazuje autentičan izgled prošlosti. Poslale su poruku koja bi suvremenom dobu itekako potrebna, a ta je: „Sloga maloga društva čini velike stvari.” Bez ove inicijative mnogi zasigurno ne bi nikada otkrili silno bogatstvo skriveno u ovom životom ispisanom selu. Selu koje je bilo raskrižje karavanskih putova. Blago je to koje se ocrtava u seoskoj idili i čistom zraku koji su tek jedan od razloga zbog kojih se ljudi odlučuju ostati na zemlji svojih predaka.

No priča ovoga sela ide daleko dublje, u nju su uključeni svi ljudi dobre volje i oni prošli, kao i sadašnji, a nada ponajviše leži u budućim naraštajima kojima će biti prepuštena briga o čuvanju ovoga blaga neprocjenjive vrijednosti, ove priče koja govori više od riječi, a koja se smjestila u samo nekoliko kvadrata etno muzeja u srcu Pogari.

Vojska predanih volontera

Humanitarnu organizaciju Mary’s Meals (Marijini obroci) osnovao je Magnus MacFarlane-Barrow koji je svoj život posvetio ovoj vrlo posebnoj misiji, a počeci organizacije vezani su izravno za Bosnu i Hercegovinu, kada je organizacija (tada pod imenom Scottish International relief) dostavljala pomoć u ratom zahvaćenu Bosnu i Hercegovinu.

Projekt je nastao kad je 2002. godine Magnus MacFarlane-Barrow posjetio Malavi i upoznao majku koja je umirala od AIDS-a. Kada je upitao njezina najstarijega sina Edwarda koji su njegovi snovi u životu, on je jednostavno odgovorio: „Želim imati dovoljno hrane i jednoga dana ići u školu.”

Marijini obroci dobili su ime po Mariji, Isusovoj majci, koja je rodila svoje dijete u siromaštvu, a organizacija je poznata po tome što pomaže djeci diljem Afrike i Azije bez obzira na vjersku, etničku i nacionalnu pripadnost, dok donatore i volontere diljem svijeta, čine ljudi svih vjera i nacija.

Ideja Marijinih obroka je vrlo jednostavna i učinkovita i podrazumijeva pružanje jednoga obroka dnevno na mjestu obrazovanja kako bi privukli siromašnu djecu da dolaze u školu gdje onda stječu potrebno obrazovanje koje im u budućnosti može poslužiti kao „karta” za izlaz iz siromaštva. Prvi program prehrane imao je samo 200 djece u Malaviju, a tijekom godina ta brojka narasla je do čak 1,6 milijuna u 19 zemalja svijeta: Malaviju, Liberiji, Zambiji, Zimbabveu, Haitiju, Keniji, Indiji, Južnom Sudanu, Ugandi, Etiopiji, Beninu, Libanonu, Siriji, Mjanmaru, Tajlandu , Ekvadoru, Nigeru, Madagaskaru i Rumunjskoj.

Marijinim obrocima upravljaju lokalne zajednice u svojim programskim zemljama. Gdje god je to moguće, obroci se pripremaju uz pomoć hrane koja se uzgaja lokalno čime se podupiru obitelji i jača lokalno gospodarstvo.

Organizacija se obvezuje potrošiti najmanje 93 % od svake donacije izravno za humanitarne aktivnosti, a to je moguće zato što većinu posla u organizaciji obavlja vojska predanih volontera – uključujući njih više od 80 tisuća samo u Malaviju.

Prije situacije s koronavirusom čak 66 milijuna djece nije išlo u školu zbog gladi jer su radili u poljima, prosili, kopali po smeću i činili sve što mogu kako bi se domogli hrane, a školovanje im je bilo jedini način da izađu iz siromaštva.

Marijini obroci imaju cilj ugasiti  izravnu potrebu djeteta kojemu treba hrana, a u isto vrijeme uhvatiti se u koštac s korijenima siromaštva omogućujući djeci da idu u školu i steknu obrazovanje koje ih može osloboditi siromaštva i gladi. U većini najsiromašnijih zemalja svijeta postoji velika želja za školovanjem i roditelji shvaćaju da to može preobraziti budućnost njihove djece, ali isto tako postoji i ta užasna stvarnost svakodnevne borbe protiv gladi te su ti isti roditelji jako sretni da mogu poslati djecu u školu jer postoji obećanje da će ih tamo čekati i  hrana. Prosječan trošak prehrane jednoga djeteta Marijinim obrocima tijekom cijele školske godine iznosi 35 KM.

U uvjetima panedmije koronavirusa, međunarodna humanitarna organizacija koja provodi programe prehrane u školama, Marijini obroci, dopire do više od milijun kronično gladne djece s dnevnim obrocima unatoč zatvaranjima škola zbog čega su se Marijini obroci morali brzo prilagoditi kako bi osigurali da se oni koji ovise o njihovim programima nastave hraniti.

Izrađeni planovi za dostavljanja hrane prvobitno su se pokazali uspješnima u Keniji, Haitiju i Indiji gdje su se radnici Marijinih obroka i dugogodišnji partneri trudili osigurati da siromašne obitelji mogu pružati svakodnevni obrok svojoj djeci, dok su škole zatvorene. Na isti način uspjeli su doprijeti do više od milijun djece širom Malavija i Zambije pozivanjem roditelja da preuzmu porcije hrane koju će kuhati kod kuće, na njihovu novom mjestu obrazovanja. Sve je to postalo moguće zahvaljujući predanosti, marljivom radu, vjeri i upornosti volontera koji neumorno rade na pronalaženju sigurnih načina da dođu do djece koja se oslanjaju na njih od trenutka kada su najavljena zatvaranja škole.

Izvještaj koji je objavio UN upozorio je kako se predviđa da će oko 265 milijuna ljudi biti suočeno s akutnom gladi do kraja ove godine, što je dvostruko više od 130 milijuna ljudi koji su patili od nestašice hrane u 2019. Od 10 zemalja za koje se predviđa da će biti najteže pogođene, Marijini obroci djeluju u njih četiri – Haiti, Zimbabve, Etiopija i Južni Sudan.

Magnus MacFarlane-Barrow, osnivač Marijinih obroka, kaže: „Naš je rad hraniti djecu na mjestu njihova obrazovanja, a sada, kad su škole diljem svijeta zatvorene, domovi su postali nova mjesta obrazovanja. Djeca koja se oslanjaju na Marijine obroke i dalje trebaju jesti i mi smo se našli u samom srcu borbe protiv globalnoga utjecaja ove pandemije: u zajednicama gdje žive najranjiviji ljudi i s mogućnošću da pružimo najosnovniju stvar – svakodnevni obrok za djecu.”

„Nije jednostavno pronaći nove načine za dostavljanje hrane za više od milijun djece tijekom globalne pandemije koja ograničava kretanje i fizički kontakt, no u izuzetno teškim uvjetima pronalazimo nove načine kako održati naše obećanje. Naše dugogodišnje iskustvo rada s najsiromašnijim zajednicama na svijetu i u izazovnim okruženjima pomaže nam osmisliti planove i aktivnosti koje će nam omogućiti da sve ovo činimo, a naš čvrsti odnos povjerenja koji smo izgradili sa zajednicom kojoj služimo bit će najbitniji tijekom ovoga razdoblja jer se, kao i dosada, naša nastojanja temelje na lokalnim rješenjima koja često ovise o volonterima iz zajednice”, poručuje osnivač naglašavajući kako je dostava hrane zajednicama samo jedan dio ove misije i to ne bi bilo moguće bez potpore velikodušnih ljudi diljem svijeta koji se slažu kako nijedno dijete ne bi smjelo provesti dan bez ijednoga obroka: „Dok nastavljamo raditi na načinima da dopremo do djece koja ovise o našoj pomoći, uvjeren sam da će ljudi diljem svijeta odgovoriti s dobrotom u ovom vremenu velikih potreba i zahvaljujem svima koji ostaju vjerni ovom radu i djeci kojoj služimo.”

Počasna povijesna postrojba

Hajdučka družina Mijata Tomića iz Tomislavgrada hrvatska je počasna povijesna postrojba, osnovana i djeluje od 1997. godine. Čuva i njeguje uspomenu na hrvatskoga hajduka Mijata Tomića, zaštitnika raje od Turaka. Njeguje slobodarsku tradiciju, kulturu i običaje hrvatskoga naroda, posebice u Bosni i Hercegovini i duvanjskom kraju. Mijat Tomić povijesna je osoba, kao hajduk i hajdučki harambaša djelovao je na širem prostoru od Save do Jadrana u prvoj polovici 17. stoljeća.

Hajdučku družinu čine 33 hajduka (druga), na čelu im je harambaša (hajdučki vođa). Obučeni su u nošnju koju su po epskom kazivanju i sačuvanim zapisima nosili hajduci. Družina nastupa na manifestacijama nacionalnoga karaktera. No, kako je sve počelo?

Kada se 1463. godine nakon pustošenja i osvajanja Bosne, sultan Muhamed II. vraćao iz Jajca kući, kod Fojnice je fra Anđelu Zvizdoviću predao carsko pismo Ahdnamu kojom se kršćanima jamči sloboda vjere, a franjevcima nesmetani rad u njihovu poslanju. Ipak, osmanlijski se upravitelji nisu držali obećanoga u pismu zbog čega su za one koji su ostali vjerni katoličkoj vjeri nastupila zaista teška vremena. Osmanlijske nepravde, zulumi i nasilje izazvali su pobunu u narodu što ih je nagnalo da se odmetnu u šume i planine tražeći pravdu. Nastupiše tada vremena hajduka među kojima istaknut bijaše Mijat Tomić. Zašto se on odmetnuo u planinu?

Naime, Osmanlije su u to vrijeme cijelo Duvanjsko polje prisvojili i pretvorili u svoj begluk čime je u njihove ruke dospjela i livada zvana Jabuka, a čiji je vlasnik bio Mijat Tomić. Jednoga dana kadija skupi oko 200 kosaca da kose Mijatovu livadu Jabuku, a za vođu im odredi samoga Mijata Tomića. Svi se kosci skupili, a Mijata nema. Ne bi dugo, kad eto i njega. Ne bi to nimalo pravo poljaru Muratu pa mu reče: „Bre, đidijo Vlašće neoprano! Turski begluk u tebe je šala?” Trže potom sablju, htjede Mijatu odsjeći glavu, ali Mijat skoči i dohvati pušku. Puška puče i pogodi Murata posred srca. Tada Mijat reče: „Stan’te kosci, ne kos’te livade! Jabuka je moja djedovina, dok mene u životu bude, da vidimo ‘ko smije kosit? ‘Ko je junak neka za mnom ide: evo njima haran harambaša!” I tako se Mijat Tomić odmetnu u hajduke, a za njim je u Vran planinu krenula družina koja je brojila između 20 i 40 ljudi. Iz Vran planine su poduzimali svoje haračke pohode diljem Bosne i Hercegovine.

U blizini Vran planine smještena su mjesta Pomen i Doljani, a preko Makljena, Prozora i Pomena vodio je jedan od glavnih turskih putova za Hercegovinu i Dalmaciju dok je drugi put vodio dolinom Neretve do ušća Rame te preko Tovarnice. Oba su se puta sastajala u Doljanima odakle je put dalje vodio preko Risovca prema Blidinjem jezeru, a odatle se ponovno granao na više strana. Budući da su na Pomenu živjele hrvatske obitelji, Mijat na putu koji je išao preko Pomena nije dočekivao Osmanlije i njihove trgovce, nego je na osmanlijskom drumu koji je išao preko Tovarnice imao prostrte kabanice i od turskih je trgovaca naplaćivao prolaz. Ako bi se netko suprotstavio i nije htio platiti ili posegnuo za oružjem da puca u Mijata, ne bi uspio u namjeri jer bi već zapucali hajduci raspoređeni oko puta.

U takvim slučajevima bi ponekad uspjeli zarobiti kakvoga bogatog osmanlijskog trgovca ili nekog dostojanstvenika za kojega bi tražili otkupninu ili zamjenu za svoga zarobljenoga druga, a veći dio plijena hajduci su dijelili sirotinji. Nakon takvih situacija na tom mjestu hajduci više nisu čuvali stražu nego su išli dalje Bosnom i Hercegovinom postavljajući zasjede na osmanlijskim putovima.

Kako je doljanski kraj inače brdovit i šumovit te su njima prolazili važni osmanlijski putovi tako je bio pogodan i za hajdukovanje. Ovdje se nalazilo i Mijatovo glavno gnijezdo okupljanja i djelovanja gdje je na kraju i poginuo, a po svom junaštvu poznat je cijeloj Bosni i Hercegovini, ali i šire jer je Osmanlijama „natjerao” strah u kosti, a jednako tako i po svojoj dobroti jer je štitio i pomagao siromašne i potlačene. Vjeruje se kako ga je izdao njegov kum Ilija Bobovac oko 1656. godine, a Mijatov je sestrić Marijan ranjenoga Mijata pokušao odnijeti u Vran, no izdahnuo je pod Sovićkim vratima. Njegov se grob danas nalazi u groblju sv. Ilije u Doljanima.

Mijat je najomiljeniji junak hrvatskih epskih pjesama – osim pjesama, o njemu govore i mnogi sačuvani povijesni dokumenti i zapisi. Zašto se Mijat Tomić odmetnuo u hajduke, smisao njegove pobune i otpora, najsažetije izražavaju stihovi narodne pjesme:

Stan’te, kosci, ne kos’te livade

Jabuka je moja djedovina

i

A ja odoh potražiti pravde

Uz bogaze i tijesne klance