Rijetko proživim dan, a da se ne osjećam umornim od zahtjeva i sveprisutnih negativnih utjecaja svijeta. Teško je pronaći mir i blokirati buku. U svojoj slabosti više se prepuštam svojoj snazi, a ne u Krista. Ovo su trenutci u kojima se osjećam najdalje od neba. Događa li vam se to ikad?
U onim tihim trenucima samorefleksije kada nikoga nema, pitam se priznajemo li sebi (i Bogu) svoju čestu tendenciju da slijepo slijedimo svjetovni kompas koji nudi svijet umjesto puta koji vodi do neba.
Samo odvojite trenutak i razmislite koliko puta dnevno zbog reklame poželimo kupiti ili kupimo nešto što nam nije potrebno. Koliko često dopuštamo da nas rad i naše traganje za iluzornim „boljim životom”, koji nudi moderna kultura, odvraća od vremena provedenog u molitvi i od provođenja vremena s našom obitelji. Pokušavamo li ponekad prazninu koju osjećamo popuniti alkoholom, drogom, kupnjom, kockanjem, ili mnoštvom drugih grešnih flastera, umjesto da tražimo dobre i zadovoljavajuće stvari koje nam Isus sprema?
Ponovno me privlači simbolika svjetovnog kompasa kako nas odvodi od nebeskog doma koji Bog želi za nas. Ako smo iskreni, vjerojatno ćemo priznati da to dopuštamo svojim ponosom, strahom, neznanjem i mlakošću. Kako se vratiti na pravi put?
Prvo, podsvijestimo si stvarnost i razjasnimo probleme:
Svijet nudi slavne osobe za idole. – Crkva nudi svece koje treba slijediti.
Svijet nudi buku. – Crkva nudi mir.
Svijet nudi lažne snove. – Crkva nudi istinu .
Svijet nudi i slavi poroke. – Crkva nudi život kreposti.
Svijet nudi zemaljske užitke. – Crkva nudi vječno nebo.
Drugo, moramo se usredotočiti na poduzimanje jasnih i djelotvornih koraka za preusmjeravanje našeg hoda. Evo pet prijedloga:
Vježbajte distancu. Zapitajmo se trebamo li doista „to”, što god „to” bilo. Pustite materijalne stvari koje su na putu vašem molitvenom životu, odlasku u crkvu, sebedarju, volontiranju i svakako vašem odnosu s Kristom.
Sjetite se da je središte mise pričest. Jesmo li se molili da budemo dostojni primiti Isusa? Jesmo li zahvalili Bogu na ovom daru? Jesmo li se molili kako bi drugi mogli vidjeti Krista u nama? Štovanje, zahvalnost, poniznost, poštovanje – ključne su riječi kojih se treba sjetiti na misi.
Idite na ispovijed što je češće moguće. Grijeh ima težinu. Svaki grijeh koji počinimo mišlju, riječju ili djelom pretvara se u tešku težinu koju nosimo sa sobom. Napravite temeljit i iskren ispit savjesti. Gdje smo promašili? Ispovijedi sve grijehe svećeniku i iskreno se obveži ne činiti isto.
Budite hrabri, kršćani se trebaju isticati. Živimo u teškim vremenima, ali imamo priliku biti nositelji svjetlosti i dobri primjeri Kristove otkupiteljske ljubavi. Jednog dana sudit će nam plodovima našega apostolata i nadamo se da ćemo čuti Isusa kako govori: „Bravo, dobri i vjerni slugo”.
Prepoznajte potrebu za svakodnevnom predajom i trajnim obraćenjem. Rano sam naučio na svom duhovnom putu da moje predavanje Božjoj volji i naknadno obraćenje nisu bili jednokratni događaj. Moramo uvijek staviti njegovu volju ispred svoje i svakodnevno proživljavati „umiranje sebe” kako bi Krist živio u nama.
Teži nebu, odbaci svijet. Nebo je naše konačno odredište, a ne ovo mjesto zvano Zemlja. Hoće li nam kritičari pomoći da dođemo do neba? Hoće li se zauzeti za nas u teškim vremenima? Ne, oni će nas povući u sekularni način života koji ima malo mjesta za Boga i gdje su materijalizam i popularnost moderni idoli dana. Učiniti ono što je ispravno nije uvijek lako, ali dugoročno je očito najkorisnije. Zašto ne bismo odabrali nebo?
U današnjem užurbanom svijetu gotovo se uvijek krećemo i idemo nekamo, ali idemo li u dobrom smjeru? Naići ćemo na prepreke da živimo svoju vjeru, ali moramo biti jaki i prevladati ove izazove. Ako smo se obvezali slijediti šest gore navedenih primjera, dobro je razmotriti opciju da u molitvi potražimo pomoć pouzdanih prijatelja koji će nas smatrati odgovornima i govoriti istinu o životu.
