O tome svjedoči i nedavno crkveno vjenčanje dvaju civilno već vjenčanih bračnih drugova, koje je u zrakoplovu obavio sam papa Franjo na svome misijskom putovanju u Čile i Peru (18. siječnja 2018.). Oni su svoju privolu javno očitovali pred jednim svjedokom, a u ime Crkve njihovu privolu primio je sam Rimski prvosvećenik i sve to zabilježio na običnom papiru A4 formata. Znači, izvanjsko očitovanje privole traži se za valjanost ženidbe. Bez izvanjskoga očitovanja pravni čin ne može postojati, a još manje može postojati sakrament koji je, po svojoj naravi, vidljivi znak milosti.
(Ne)dostatno znanje
Nije nužno za valjanost ženidbe da osobe o ženidbi posjeduju potpuno znanje, ali se svakako od stranaka traži jedno određeno dostatno ili minimalno znanje da bi mogle dati ženidbenu privolu. Da bi se mogla imati ženidbena privola, potrebno je da ugovornim strankama barem nije nepoznato da je ženidba trajna zajednica između muške i ženske osobe usmjerena na rađanje djece stanovitom spolnom suradnjom. Ne može se obećati nešto ako i sami ne poznajemo ono što obećajemo, a još manje ispuniti to obećanje. Neznanje se ne pretpostavlja poslije doraslosti (kan. 1096).
Kako ispravno razumjeti ovo minimalno znanje? Odnosno, kako napraviti granicu između dostatnoga i nedostatnoga znanja (dovoljnoga i nedovoljnoga) jer o tome ovisi i valjanost sakramentalne ženidbe? Naročito danas kada ljudi sve više traže da im se crkveni brak proglasi ništavim, pravdajući se da uopće nisu znali u što se upuštaju, nisu ozbiljno shvatili sakramentalnost braka. Da bi ova odredba o minimalnom znanju bila jasnija, potrebno je odmah reći što bi bilo dostatno, a što nedostatno znanje.
Kanon 1096 ZKP–1983 navodi nužne uvjete: 1) da je ženidba kao takva trajna zajednica. Nije nužno da to znanje o trajnosti uključuje i znanje o doživotnosti i nerazrješivosti ženidbe. Nedostatno znanje koje bi ujedno vodilo nevaljanoj ženidbi bilo bi da jedna stranka ili obje u trenutku izricanja privole misle da je ženidba prolazna i privremena zajednica koja traje samo neko kraće vrijeme i onda prestane kao što obično prestaje neka druga životna aktivnost, recimo ugovor o privremenoj suradnji ili radu, ili ugovor s mogućnosti klauzule o sporazumnom prekidu u svako vrijeme (civilni razvod); 2) nužno je znati da ženidba kao životna sakramentalna zajednica može postojati samo između muške i ženske osobe, a da pri tome ne moraju znati da je to odredba pozitivnoga božanskog zakona (kan. 1055). U ovom slučaju nedostatno znanje o ženidbi, a samim time nedostatno znanje koje straži za valjanost ženidbene privole imale bi stranke koje bi valjanom ženidbenom zajednicom smatrale između osoba istoga spola, tj. između dva muškarca ili dvije žene; 3) treba znati da je ženidba usmjerena na rađanje djece stanovitom spolnom suradnjom. Primjerice, tako bi imao potrebnoga znanja za valjanu ženidbenu privolu tko bi držao da je ženidbena zajednica samo za zadovoljavanje spolnih nagona ili požuda, ili kao što neki komentari navode neka otvorena prijateljska zajednica, ili interesna ekonomska zajednica ili zajednica uzajamne pomoći, a ne rađanje i odgajanje potomstva. Kada se kaže da se rađanje djece postiže stanovitom spolnom suradnjom, onda se misli na nužnu seksualnu aktivnost između muške i ženske osobe o kojoj je već u prošlim brojevima bilo govora. Tako npr. tko misli da se djeca rađaju nekim drugim činima kod kojih spolni organi nikako ne dolaze u obzir, kao što su poljupci, intimni dodiri i sl. ne bi mogao imati valjane ženidbene privole i sklopiti valjanu ženidbu. No ipak, neznanje se ne pretpostavlja poslije doraslosti, odnosno poslije određene dobi kada djeca ulaze u pubertet i postanu svjesni svoje seksualnosti i tjelesnosti, kada iz obitelji i odgojno-obrazovanih ustanova steknu dostatno znanje o čovjekovoj spolnosti, o svrsi spolnih organa, načinu začeća i rađanju djece. Prema tome, tko tvrdi da je poslije doraslosti bio u neznanju, tj. da nije imao dostatno znanje o ženidbi, mora to i dokazati. Ovaj minimum znanja o ženidbi doista je takav da se može zahtijevati ne samo od kršćanskih supruga nego i od svih drugih ljudi koji ulaze u brak. Naime, ispod toga minimuma ne bismo više mogli govoriti o ženidbi.
Zabluda u osobi
Kanon 1097 navodi da zabluda u osobi čini ženidbu nevaljanom. A što je zabluda? Zabluda je prema općoj definiciji pogrešan sud ili mišljenje o nečemu, tj. mišljenje koje ne odgovara objektivnoj istini. Tako se zabluda u osobi može dogoditi samo u izuzetnim i rijetkim okolnostima koje će činiti ženidbu nevaljanom jer se radi o bitnoj zabludi koja se odnosi na sam identitet druge stranke.
Ne čini ženidbu nevaljanom svaka zabluda o osobini druge osobe koju smo otkrili nakon sklapanja ženidbe jer se na tu osobinu osobe nije smjeralo izravno i prvenstveno u trenutku izricanja privole
Uzmimo primjer da Marko želi sklopiti ženidbu s Marijom, a u stvarnosti pred oltar je s njim došla njezina jednojajčana sestra blizanka Marta. Budući da su skoro identične, ukrašene velom i pod šminkom, teško je uvidjeti u trenutku vjenčanja da se ne radi o istoj osobi. U ovom slučaju ženidbena privola je nevaljana jer se za Martu misli da je u stvarnosti Marija i privola se voljno daje Mariji, a ne Marti (privola je usmjerena na osobu različitu od one s kojom je obavljen čin sklapanja ženidbe). Kao klasičan primjer bismo mogli navesti i onaj događaj iz Biblije, iz Knjige Postanka, kada Jakov ne znajući da umjesto željene i obećane Rahele, ženi zapravo stariju sestru Leu jer njihov otac Laban nije dopuštao da se mlađa kći uda prije starije unatoč dogovoru i obećanju koje je dao Jakovu (Post 29,16-30).
Zabluda u osobini osobe
U drugom dijelu kanona 1097 se kaže da zabluda u osobini osobe, makar bila uzrok ugovora, ne čini ženidbu valjanom, osim ako se izravno i prvenstveno smjera na tu osobinu. Te osobine osobe mogu biti različite naravi: fizičke, moralne, vjerske, društvene i sl. Da bi ženidba zbog neke osobine bila nevaljana, zabluda mora biti voljni uzrok ženidbenoga ugovora. To znači da ne čini ženidbu nevaljanom svaka zabluda o osobini druge osobe koju smo otkrili nakon sklapanja ženidbe jer se na tu osobinu osobe nije smjeralo izravno i prvenstveno u trenutku izricanja privole, onda prevladava osoba u nakani ugovorne stranke, a osobina osobe ima samo sporednu važnost jer nije bila nezaobilazni uvjet (conditio sine qua non) davanja valjane privole.
Ovdje se može navesti klasični primjer s djevičanstvom koji navode mnogi komentatori ovog kanona L. Chiappetta, V. Blažević, N. Škalabrin i dr. Primjerice Marko sklapa ženidbu s Marijom, a i pri tom misli da je ona djevica, što ona u stvarnosti nije. Ženidba je u tom slučaju valjana jer on prvenstveno želi imati Mariju za ženu, a ne njezino djevičanstvo. No, ako bi Marko rekao da želi oženiti djevicu te misli da je Marija s kojom se ženi djevica i to njezino djevičanstvo bio bi nezaobilazni uvjet jer on izravno i prvenstveno izričitom voljom želi za ženu djevicu, a ne pretpostavljenom. A to znači da je Marko prije davanja privole znao da Marija nije djevica, ne bi nikada stupio u brak s njom.
