Toma Čelanski tako piše: U šestoj godini svog obraćenja, plamteći silnom željom za mučeništvom, htio je otploviti u Siriju da ondje Saracenima i ostalim nevjernicima propovijeda kršćansku vjeru i pokoru. Da bi otplovio onamo, ukrcao se na neki brod. Ali duvali su protivni vjetrovi i on se s ostalim putnicima nađe na obalama Slavonije. Kad je vidio da mu se tolika želja izjalovila, zamoli nakon kraćeg zadržavanja neke mornare, koji su putovali u Ankonu, da ga sa sobom povezu (1 Č 55).
Ovu činjenicu potvrđuju i drugi Franjini srednjovjekovni životopisci. Bio je to mjesec listopad i studeni 1212. kad je sv. Franjo boravio u Hrvatskoj (Slavoniji). Da su sv. Franju primili i ugostili ponose se stanovnici mnogih mjesta na istočnoj obali Jadrana: Dubrovnik, Split, Zadar, Rijeka… Međutim, do danas je ostala nepoznanica iz koje je luke u Italiji Franjo isplovio i u koju je luku na istočnoj obali Jadrana uplovio. Slavonijom se nazivala cijela istočna obala Jadrana od Istre do albanskih gora. Neki noviji franjevački povjesničari tvrde da je sv. Franjo bio u Hrvatskoj i 1219. kad je putovao prema Palestini i 1220. kada se vraćao u domovinu.
Prvi vjerodostojni izvor koji govori o nastambi franjevaca u hrvatskim krajevima jest oporuka trogirskoga plemića Dese Lukina iz 1234. godine. Taj plemić sav svoj imetak ostavlja franjevcima. U oporuci piše: Ja Desa Lukin… pristankom svoje žene Stane… svojim duhovnim sinovima, dapače ocima, naime manjoj braći, za koje sam stan i prikladnu crkvu na čast slavne djevice Marije sa zidovima i kućama sagradio blizu grada Trogira, još za života blaženog Osnivatelja i prvog starješine Reda manje braće, koju je posvetio trogirski biskup Tregvan. U oporuci se ne navodi koje je godine trogirski plemić sagradio franjevcima kuću i crkvu, ali opće je uvjerenje dobrih poznavatelja povijesti Reda da je to bilo 1214.
Toma Čelanski donosi podatak da se i neka grofica u Slavoniji u teškim porođajnim bolovima obratila Svecu riječima: Sveti Franjo, cijelim svojim srcem ponizno se utječem tvojoj samilosti. Srcem zavjetujem ono što ne mogu izreći. Čim je to izrekla, prestadoše boli…, zdrava je porodila dijete. Svoj zavjet nije zaboravila, vjerna osta svojoj odluci. Dala je sagraditi veoma lijepu crkvu. A kada bijaše dovršena, posvetila ju je na čast ovome svecu i predala je braći (3 Č 95). Bilo je to, prema uglednom franjevačkom kroničaru Waddingu, 1228. godine.
U povijesnim vrelima spominju se franjevački samostani u Puli 1227., Zadru i Dubrovniku 1228., Splitu i Šibeniku 1229. Franjevci se navode kao svjedoci u ispravama, izmiritelji zavađenih, ugledni propovjednici i slično. Upućuje to na činjenicu da su već godinama boravili u tim mjestima i stekli ugled.
Osnutak provincije
Brojni samostani koji se spominju u Hrvatskoj (Slavoniji) u prvim desetljećima postojanja Reda manje braće govore o tome da je na tim prostorima morala postojati i zasebna provincija. Provincije kao teritorijalne upravne jedinice u Redu manje braće osnovane su prvi put na generalnom kapitulu 1217. (po nekima 1219.) godine. Tada je osnovano šest provincija u Italiji i šest izvan Italije. To su prve provincije koje se nazivaju provincije majke. Izvan Italije osnivane su po principu: za jedno kraljevstvo jedna provincija. Hrvatska je bila u personalnoj uniji s Ugarskom (Mađarskom), ali je imala svoj posebni teritorij, sabor, vojsku, novac, kralja krunjena hrvatskom krunom, a i crkveno je bila sasvim neovisna od Ugarske pa se mogla smatrati i posebnom kraljevinom.
Postavlja se pitanje je li za Hrvatsku osnovana posebna provincija ili je bila jedna za Ugarsku i Hrvatsku. Najpoznatiji hrvatski franciskanolozi na to pitanje daju različit odgovor. Jedni (uglavnom konventualci) zastupaju mišljenje da je dvanaesta majka provincija bila Ugarska provincija (Provincia Hungariae), zajednička za Hrvatsku i Ugarsku. Franjevci određeni na kapitulu 1217. za tu provinciju „prešli su preko moraˮ, kako stoji u povijesnim izvorima, i zadržali se na hrvatskom teritoriju. Svi pokušaji da krenu prema Ugarskoj ostali su neuspješni. Franjevci su kasnije u Ugarsku došli sa sjevera i osnovali provinciju sa sjedištem u Strigonu. Na generalnom kapitulu 1239. napravljena je nova raspodjela provincija. Zajednička Provincia Hungariae podijeljena je na dvije. Jedna je obuhvaćala ugarski teritorij i zvala se Provincia regni Hungariae, a hrvatski teritorij obuhvaćala je provincija pod imenom Provincia Sclavoniae. Dotada zajednički provincijal nastavio je upravljati hrvatskom provincijom, a ugarska će provincija birati novoga provincijala. Prema tome, hrvatska provincija (Slavonije) nasljednica je stare zajedničke provincije majke osnovane 1217.
Zastupnici druge teorije (uglavnom opservanti) misle da je osnovana zasebna hrvatska provincija na jednom od kapitula poslije 1217. godine. Dokazuju to činjenicom da u povijesnim izvorima nema nikakva traga da bi Ugarska provincija osnivala samostane po kraljevini Hrvatskoj i Dalmaciji. Koje je godine osnovana Provicia Sclavoniae, tj. hrvatska provincija, zastupnici te teorije ne daju točan odgovor. Analizirajući neke činjenice, zaključuju da bi to moglo biti 1230. ili ranije, a svakako prije 1232. godine. Prvotno sijelo provincije bilo je u Splitu.
Povijesni izvori
Poznati povijesni izvori svjedoče o ranom postojanju franjevačke provincije u hrvatskim krajevima. Tako Zapisnik Dubrovačkoga vijeća od 13. travnja 1235. spominje fra Siksta u ono vrijeme ministra Manje braće u Dalmaciji. Papa Grgur IX. u pismu od 22. studenoga 1235. predbacuje zadarskom biskupu Veneriju nekorektne postupke prema franjevcima. Posebno mu zamjeri što je naredio da se zatvore vrata franjevačke crkve u Zadru da se narod ne bi mogao sakupiti na propovijed ministra provincijala Manje braće. Wadding 1241. godine spominje provinciju Slavonije. Papa Inocent IV. uputio je pismo 27. ožujka 1248. senjskom biskupu Filipu i provincijalu Manje braće u Splitu u kojem naređuje neka pođu u Bosnu ispitati pravovjerje bosanskoga bana Ninoslava. Izvještaji za kapitul 1239. o broju provincija nisu sačuvani, ali svi popisi provincija, koji su dostavljani generalnim kapitulima u 13. st. poslije 1262. godine navode i provinciju Slavonije. Sve te navedene činjenice ukazuju na postojanje franjevačke provincije na hrvatskom teritoriju među starijim provincijama Reda.
Hrvatska je prva zemlja izvan Italije u kojoj je neko vrijeme poslije obraćenja boravio sv. Franjo i u koju su se sljedbenici sv. Franje – franjevci, još za života sv. Franje, naselili i u njoj neprekidno ostali sve do danas. U hrvatskom narodu i danas postoji osam franjevačkih provincija, četiri samostana Drugoga franjevačkog reda, brojni samostani sestara franjevki te velik broj pripadnika Svjetovnoga franjevačkog reda. Hrvatska je zaista i franjevačka zemlja.