Nakon teškoga poraza kršćanske vojske kod Varne 1444. godine, Ugarsko-hrvatska Kraljevina suočila se s političkim vakuumom zbog smrti kralja Vladislava. Glavni pretendent bio je Ladislav Postum, sin kralja Albrechta. Međutim, za krunom je težio i aragonski i napuljski kralj Alfons, pozivajući se na nasljedstvo napuljskih Anžuvina. Alfons je uspostavio trgovačke veze s Dubrovčanima i pridobio moćnoga vojvodu Stjepana Vukčića, a potom je nastojao privući i bosanskoga kralja Stjepana Tomaša.
U ožujku 1446. godine kralj Tomaš je mletačkoj vladi javio da mu je kralj Alfons poslao franjevce tražeći ustupanje Neretve radi „pristupa u kraljevstvo ugarsko, za kojim teži”, te slobodan prolaz za poslanike koji idu u Ugarsku, tvrdeći da se sporazumio s nekim barunima. Kralj Stjepan Tomaš je odlučno odbio sve Alfonsove zahtjeve, čuvajući svoju neovisnost. U međuvremenu, u Ugarskoj je Ladislav izabran za kralja, a Ivan Hunjad je 5. lipnja 1446. imenovan upraviteljem kraljevstva za nedorasloga kralja.
Diplomatske aktivnosti, savezi i sukobi Stjepana Tomaša
Kralj Stjepan Tomaš je, unatoč diplomatskim uspjesima s Ugarskom, Rimom, Mlecima i Dubrovnikom, imao opasne neprijatelje u kući i susjedstvu: vojvodu Stjepana Vukčića i despota Đurđa Brankovića. Njih dvojica su u listopadu 1444. sklopili savez uperen protiv bosanskoga kralja. Tomaš je o tome izvijestio mletačku vladu. Mletačka Republika je 4. ožujka 1445. zahvalila kralju na vijesti da je „knez” Stjepan dao despotu grad Međun u Albaniji, sporazumjevši se na štetu Mletačke Republike. Iako je kralj predlagao rat protiv vojvode i zajedničku izgradnju tvrđave kod Neretve, Mleci to nisu prihvatili. Obećali su mu utočište u dalmatinskim gradovima u slučaju nevolje, ali nisu mogli poslati plemića u Bosnu.
Despot Đurađ, primivši Gornju Zetu od vojvode Stjepana, zatražio je od Mlečana povrat Drivasta, Bara i Budve, no oni su odgovorili da su ih uzeli od vojvode, a ne od despota. Vojvoda Stjepan je u Mletke poslao poslanike s izjavom da „hoće biti dobar sin”. Mlečani su mu 27. lipnja 1445. oprostili sve i primili ga za dobroga sina, no 19. kolovoza odgovorili su mu da ga smatraju prijateljem, ali neće vratiti Bar i Omiš, nego će mu pokloniti kuću u Kotoru, Zadru i Mlecima. Vojvoda je popustio, odrekao se zahtjeva na Omiš i Bar, pa je 23. kolovoza sklopljen mir između Mletačke Republike i „gospodina Stjepana od Sokola, velikoga vojvode Bosanskoga Kraljevstva i hercega Humske zemlje”.
Kraljevsko vjenčanje
Nove prilike dovele su do pomirenja kralja Stjepana Tomaša i velikoga vojvode Stjepana Vukčića. Kralj se riješio priležnice Vojače i tražio dostojnu ženu. U najuglednijoj bosanskoj velikaškoj obitelji, Kosačama, bila je vojvodina kći Katarina. Brakom kralja Tomaša s Katarinom združile su se i izmirile kuće Kotromanića i Kosača.[1] Katarina, vjerojatno prva kći Stjepana i Jelene, kćeri Balše III., imala je 22 godine. Iako se ne zna je li odgojena u patarenskoj vjeri, vjenčala se bez prigovora Pape ili Bosanske crkve i cijeli je život bila gorljiva katolkinja.
Velike pripreme za vjenčanje uključivale su darove Dubrovčana kralju (800 perpera) i kraljici (400 perpera), uz pratnju svirača. Vjenčanje je obavljeno u svibnju u Milodražu. Dubrovčani su izvijestili svoju vladu o događaju i o vojvodinom dolasku. Razgovaralo se i o krunidbi. Zlatna kruna, ukrašena biserjem i dragim kamenjem, bila je pripremljena 1446. i pohranjena u splitskoj crkvi, namijenjena bosanskom kralju preko apostolskoga legata biskupa Tome. Međutim, nema spomena da je kruna predana ili da su kralj i kraljica njome okrunjeni, što sugerira da nisu. Kralj se u to vrijeme kitio starim naslovom bosanskih kraljeva, navodeći u poveljama iz 1446. titulu „kralj Srbom, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Dalmaciji, Hrvatom, Donjem Krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli, Podrinju i k tomu”.
Brak kralja Stjepana Tomaša potaknuo je katoličku obnovu u Bosni. Kralj je sagradio crkvu sv. Tome u Vranduku, a kraljica Katarina crkvu Presvetoga Trojstva u Vrilima, kojima je papa Nikola V. udijelio proštenje 18. lipnja 1447. godine. Bosanski velikaši, poput Petra Vojsalića, vojvode Donjih Kraja (kojega je papa Eugen IV. nazvao „jedinim katoličkim knezomˮ), također su pokazivali gorljivost. Papa Nikola V. uzeo je pod zaštitu Petra Vojsalića te preporučio ugarskim velikašima da pomažu bosanskoga kralja i katoličke podanike.
Ipak, kraljev položaj bio je složen zbog prisutnosti Bosanske crkve (patarena). U povelji iz 1446. sinovima Ivaniša Dragišića, kralj – iako katolik – potvrđuje darovnicu uz „gospodina dida i crkvom bosanskom i dobrimi Bošnjaniˮ, dajući je u „ruke crkovne” didu Miloju kao jamcu. Ovo nije značilo priznanje hereze, već je bila „nužno zlo” i državna nužda da ne izazove moćnu Bosansku crkvu, kao i obzir prema tastu Stjepanu Vukčiću, poznatom patarenu. Franjevci, međutim, nisu odobravali kraljev postupak i prijavili su ga papi kao zaštitnika heretika. Tomaš se opravdavao papi, tvrdeći odanost katoličkoj vjeri i da s patarenima surađuje samo iz nužde, čekajući priliku da ih prisili na obraćenje ili progonstvo. Papa je uvažio njegove razloge, ali se tužio svom legatu Tomi da kraljev tast Stjepan i vojvoda Ivaniš Pavlović (koji se vratio herezi) i dalje ostaju heretici.
„Drugi Kosovski boj”
Predmet spora između bosanskoga kralja Tomaša i srpskoga despota Đurđa bila je Srebrenica. Despot je tražio saveznike, a Dubrovčani su ga 18. listopada 1447. godine upozorili na Vukčića kao „sebičnog i prevrtljivog” saveznika. Usprkos tome, u proljeće 1448. sklopljen je savez protiv kralja Tomaša i Srebrenice. Kralj Tomaš se pokušao izmiriti s despotom, ali bez uspjeha. Obratio se i Alfonsu, koji mu je 8. svibnja 1448. obećao potporu. Ipak, došlo je do rata, a bosanska vojska je poražena 6. rujna.
U međuvremenu, Ivan Hunjad pripremao se za osvetu poraza kod Varne. Zatražio pomoć od pape, Alfonsa i Mletačke Republike, ali je dobio samo prazna obećanja. Ipak se odlučio na rat, pa je početkom rujna 1448., prolazeći kroz Srbiju s vojskom, otišao despotu po pomoć, no ovaj se držao Segedinskog mira i nije se odazvao. Hunjadova vojska je počela pljačkati despotovu zemlju. Sultan Murat II. krenuo mu je u susret, a vojske su se sukobile na Kosovu polju 17. listopada. Kršćanska vojska (oko 30 000 ljudi) bila je mnogo manja od osmanske (oko 150 000). Odlučna bitka trajala je tri dana i završila potpunim porazom kršćana. Poginulo je 17 000 kršćana, uključujući Hunjadova sestrića Ivana Sekelja i bana Franka Talovca. Ivan Hunjad je pobjegao, ali je zarobljen u despotovoj zemlji i bačen u tamnicu. Despot ga je pustio tek za Božić, uz teške uvjete dobivši za taoca Hunjadova sina Ladislava, koji se trebao oženiti despotovom unukom.
Nastanak Hercegovine
Oko 1448. godine, veliki vojvoda Stjepan Vukčić počeo se nazivati „hercegom sv. Save” (dux Sancti Sabbe), po čemu se njegova zemlja počela zvati „Hercegovinom”. Dubrovčani su mu 17. listopada požurili čestitati i poslati darove. Najvjerojatnije je da je vojvoda ovaj naslov uzeo samostalno, ali uz sporazum s Portom, kako su Dubrovčani kasnije pisali kralju Ladislavu Postumu, navodeći da ga je dobio od Turaka. Stjepan se potpisivao kao „milostiju Božjom i gospodara velikoga gospodina mi cara amitara sultan Mehmeta bega mi gospodin Stipan, herceg od svetoga Save, gospodar humski i primorski, veliki vojvoda rusaga bosanskoga, knez drinski i vedče”. Uzimanjem herceškog naslova, Stjepan Vukčić je želio pokazati neovisnost od bosanskoga kralja i da je njegova zemlja, Hercegovina, odcijepljena od Bosanskog Kraljevstva.
[1] U knjizi Kalendar sv. Ante 2025. objavljen je članak „Vjenčanje koje je promijenilo karakter srednjovjekovne Bosneˮ autora Dražena Janka koji na poseban način govori o ovom događaju.
