Gertruda von le Fort (1876. – 1971.) potječe iz hugenotskoga plemićkog roda le Fort. Hugenotima su se nazivali protestanti u Francuskoj koji su bili kalvini (prema učenju Jeana Calvina). Oni su u katoličkoj Francuskoj bili veliki kamen spoticanja, što je dovelo do religioznih ratova poznatih kao Hugenotski ratovi, a odnose se na razdoblje građanskih ratova i vojnih sukoba od 1562. do 1598. godine između dvije kršćanske denominacije – katolicizma i hugenotstva. Zbog ratova su mnogi hugenoti morali pobjeći iz Francuske u susjedne zemlje, pa tako i predci Gertrude von le Fort u sjevernu Njemačku. Tim više iznenađuje njezin prelazak na katolicizam 1926. godine u Rimu, kao uostalom i njezin književni opus koji je tako snažno katolički obojen.
Von le Fort se ubrzo nakon svoje konverzije na katolicizam priključila pokretu Renouveau catholique. Ovaj pokret, nastao početkom 19. stoljeća u Francuskoj pod utjecajem Françoisa-Renéa de Chateaubrianda, jednoga od utemeljitelja književne romantike, predstavljao je snažnu reakciju na prosvjetiteljski pokret i laicizam. Protestnom pokretu Renouveau catholique priključili su se književnici mnogih zemalja od kojih u Njemačkoj među najpoznatije svakako spada Gertruda von le Fort. Jedan od književnih ciljeva toga pokreta bio je obnova književnosti na vrednotama izvornoga katolicizma.
Književni opus von le Fort, osobito njezino pjesništvo, neprestance kruži oko tri glavna motiva: Crkva (Kirche), carstvo (Reich) i žena (Frau). U svome malom filozofskom eseju Dieewige Frau von le Fort nastoji pružiti sveobuhvatan pogled na položaj i poslanje žene u društvu, Crkvi te u ljudskome životu općenito pri čemu neumorno ističe kako je jedno od temeljnih učenja kršćanstva, napose katolicizma, jednakovrijednost svakoga ljudskog bića, svake osobe, bila ona muško ili žensko. Pri pokušaju približavanja tajni žene von le Fort se koristi teologijom, filozofijom, mistikom, egzistencijalnom filozofijom pa čak i dubinskom psihologijom dajući svim tim pristupima nevjerojatno vrijedan književni oblik. U središtu njezine lirike, njezinih romana, novela i pripovijetki nalaze se najdublja pitanja o ženi, njezinoj biti, ulozi i poslanju. Gotovo sva njezina djela uronjena su u povijesnu tematiku, a protagonisti su uvijek žene. Njezin psihološki obojen stil plijeni prikazom duševnih stanja osoba, osobito žena. Sav njezin književni opus je neka vrsta portala u dušu žene.
Spisateljica radnju svojih djela obično smješta u neko povijesno daleko razdoblje. Tako s određene vremenske distance opisuje i kritizira političke, etičke i vjerske probleme svoga vremena i istovremeno izmiče svakoj odgovornosti i zabrani pisanja tijekom nacionalsocijalističke ere.
Virgo – Sponsa – Mater
Von le Fort živi u vrijeme tzv. emancipacijskih pokreta žene. Karakteristika većine tih pokreta bilo je dokidanje svake vrste vezanja, ovisnosti ili prisile, oslobođenje od svih društvenih konvencija, zakonskih normi, tradicionalnih vrednota pa čak i od same prirode, što otkriva jedan vrlo negativan pojam slobode koji iza toga stoji. Iz toga kuta gledanja razumijeva se ženu kao onu koja apsolutno raspolaže sama sobom. Nasuprot tomu stoje junakinje romana Gertrude von le Fort iz kojih se može iščitati jedan sasvim drukčiji pojam emancipacije žene kao i same slobode. Upravo u tome leži aktualnost njezina književnoga djela za danas.
Na pragu jednoga prijeloma vremena u jednoj raskorijenjenoj epohi likovi žena autorice von le Fort su svjesno i slobodno ukorijenjeni u metafizičku dimenziju. Simone Weil u svojoj knjizi Verwurzelung piše: „Ukorijenjenost je po svoj prilici najvažnija i najzanemarenija potreba ljudske duše.” Na početku svakoga ljudskog života stoji žena, naime majka. Judeokršćanska objava upravo ženi dodjeljuje posebnu ulogu stavljajući je na početak ljudske povijesti kao „majku svih živih” (Post 3,20), u puninu vremena kao početak novoga saveza u liku Marije, djevice i majke te na konac vremena u konačnu eshatološku borbu između zla i dobra u liku mistificiranoga lika žene – Crkve. Tri su, prema mišljenju von le Fort, moguća oblika egzistencije žene: kao virgo (djevica), kao sponsa (zaručnica) i kao mater (majka).
Vijenac anđela
Dvosveščani roman Veronikin rubac, njegov prvi dio Rimski zdenac ugledao je svjetlo dana 1928. godine iako ga je autorica počela pisati još 1909. Već sljedeće godine nastavlja pisati drugi dio koji dovršava tek 1943. Minhenski časopis „Corona” trebao je objavljivati dijelove romana u nastavcima. Međutim rukopis je uništen tijekom bombardiranja 1944. godine. Napokon, dvije godine poslije iz tiska izlazi cjelovit roman s njegovim II. sv. Vijenac anđela nakon čega je autorica morala pretrpjeti vrlo bolno iskustvo nepovjerenja i oštrih kritika iz katoličkih krugova. Bilo je čak zahtjeva da se roman stavi na „Index librorum prohibitorum” – popis zabranjenih knjiga za katolike zbog njegova sadržaja za koji su katolici držali da je protestantska teološka čitanka.
Nakon smrti svojih rođaka, Veronika se seli kod očeva skrbnika, sveučilišnoga profesora u Heidelbergu, te nakon rata ondje započinje studij. Međutim želi se vratiti u Rim i stupiti u samostan. Na tome putu stoji mladić Enzio, nadareni student koji upravo završava svoju disertaciju. U početku samo prijateljstvo, ubrzo je preraslo u ljubav. Uskoro Veronika spoznaje kako su njezina pobožnost i njegova bezbožnost nespojivi za uspjeh te veze. Enzio je razočarani mladić koji je pun mržnje prema kršćanstvu i opsjednut idejom nacionalsocijalističkoga velikonjemačkog carstva.
Veronika se ipak želi udati za njega, tim više što je otac Angelo, njezin ispovjednik, smatrao da se nevjeri može suprotstaviti samo kršćanska ljubav i spremnost na žrtvu. Pouzdajući se u božansku ljubav i milost, Veronika želi stupiti u bračnu zajednicu s Enziom bez primanja sakramenta ženidbe i tako odlučuje svjesno živjeti u teškome grijehu. U nastalome sukobu Enziova ateizma s jedne strane i njezine udaljenosti od Crkve koja joj je dotad pružala duhovnu i duševnu potporu s druge strane, Veronika dolazi na rub ludila. Tek dirnut takvim razvojem događaja, Enzio, iako još uvijek ateist, nevoljko pristaje na crkveni brak.
Oko ovoga se romana u katoličkim krugovima razvila oštra polemika pri čemu njegova književna vrijednost nije dovedena u pitanje nego teologija milosti na kojoj autorica temelji radnju. Junakinja romana smatra da mora biti na strani čovjeka kojega voli, iako je on neprijateljski raspoložen prema kršćanstvu, kako bi na taj način spasila njegovu dušu. Ona vidi njegov spas u žrtvi vlastite sigurnosti i u najvećem riziku ljubavi, tj. braku bez blagoslova Crkve. Katolički kritičari su autorici von le Fort spočitavali dogmatske zablude u romanu, između ostalih protestantsko tumačenje nauka o kenozi. Alois Hudal (1885. – 1963.), profesor Staroga zavjeta i biblijskih orijentalnih jezika u Grazu, biskup i savjetnik Svetoga oficija poznavao je autoricu još iz studentskih dana. Zamoljen za komentar i službeni stav Crkve, odgovorio je kako Sveta Stolica iako se ne bavi lijepom književnosti ima potpuno povjerenje u autoricu i visoko mišljenje o njoj, što je svakako prinijelo razrješenju te konfliktne situacije.
Ovaj roman koji je u svoje vrijeme izazvao toliko pozornosti zbog svoga kazuističkog problema – naime, koliko je vjera moguća neovisno o Crkvi – ima i drugu poruku. U povodu 100. autoričina rođendana prof. Wolfgang Frühwald rekao je kako roman zapravo zrcali unutarnji razvitak Njemačke od otprilike 1914. do 1945. godine, intervenira u sukob između kršćanstva i sekulariziranoga svjetonazora fašizma te konačno budi nadu u obnovu kršćanskoga čovječanstva i obraćanje njemačke inteligencije Kristu. Djelo Gertrude von le Fort temelji se na povijesnoj građi: reflektirajući sadašnje probleme i likove u prošlost, uspjela ih je ukloniti iz sveprisutne blizine i oblikovati ih čišće i smirenije. Za nju, međutim, okretanje u prošlost nije značilo eskapizam, već stjecanje spoznaje kroz vremensku distancu.
