Svijet umjetnosti plijeni pažnju svakoga društva ostavljajući prostor za nadogradnju i stvaranje Novoga. Nije slučajno da je upravo umjetnost ta koja prethodi promjenama i koja naviješta nove epohe i razdoblja u povijesti. Umjetnost je oduvijek bila ne samo estetski fenomen već i temeljna ljudska potreba, sredstvo istraživanja najdubljih istina i unutarnjih konflikata. Mitovima, slikama, kipovima, arhitekturom i književnosti, ljudska civilizacija nije samo izražavala svoje ideje već ih je oblikovala, stvarajući kulturne i psihološke strukture koje omogućuju razvoj pojedinca i društva. No, u suvremenom svijetu, pod pritiskom ideoloških promjena, tehnoloških inovacija i postmodernih tendencija dekonstrukcije, umjetnost se nalazi u neviđenom izazovu. S jedne strane, suočavamo se s neograničenim mogućnostima digitalne tehnologije i globalne povezanosti, dok se s druge strane nalazimo pred pitanjem je li umjetnost izgubila svoju izvornu svrhu – potragu za istinom, ljepotom i univerzalnim vrijednostima.
Umjetnost kao izraz ljudskoga duha
Da bismo razumjeli ovaj trenutak, moramo se vratiti na temelje umjetnosti kao ljudske djelatnosti. Antropološki gledano, umjetnost je započela kao sredstvo razumijevanja i interpretacije svijeta – pećinske slike u Lascauxu i Altamiri nisu bile samo dekoracija već pokušaj hvatanja suštine života, organiziranja kaotične stvarnosti simbolima. Kasnije civilizacije izgradile su ogromne spomenike, katedrale, književne epopeje, uvijek u potrazi za nečim što nadilazi pojedinca i daje strukturu ljudskoj egzistenciji. Ova potreba za transcendentnim izražena je u svakom velikom umjetničkom djelu, od grčkih tragedija do renesansnih remek-djela. No, dolaskom modernizma i postmodernizma, umjetnost se počela pomicati s narativa istine i smisla prema relativizmu i subjektivnosti, što je izazvalo i duboku krizu percepcije onoga što umjetnost jest.
Jedan od ključnih problema suvremene umjetnosti jest gubitak hijerarhije vrijednosti. Tijekom povijesti, postojala je implicitna, a često i eksplicitna hijerarhija umjetničkih djela – neka su bila prepoznata kao velika jer su uspijevala dublje zahvatiti istine ljudske egzistencije. Danas, pod utjecajem postmodernizma i kulturnoga relativizma, svaka ideja, svaki izraz i svaki čin mogu se nazvati umjetnošću, što dovodi do erozije same ideje kvalitete.
Umjetnost koja to i nije
Kada je Marcel Duchamp postavio pisoar u galeriju i nazvao ga „Fontana”, to je bio provokativan čin koji je imao svrhu i izazvao veliku pozornost javnosti. Ali što ako se svaki objekt proglasi umjetnošću, onda umjetnost prestaje biti sredstvo razlikovanja i postaje kaotično polje bez ikakve strukture i značenja. Pitamo se s pravom koji su kriteriji za određivanje je li nešto umjetnički vrijedno ili nije i tko je taj autoritet koji to može odrediti?
Još dublji problem leži u političkoj instrumentalizaciji umjetnosti. U prošlim vremenima umjetnost je često služila ideološkim narativima od religijskih slika srednjega vijeka do socijalističkoga realizma u Sovjetskom Savezu. No, unatoč tome, umjetnost je uvijek sadržavala nešto univerzalno, što je moglo nadilaziti propagandu. Danas se sve više umjetnosti reducira na političku poruku, često bez dublje estetske ili duhovne vrijednosti. Kada se umjetnost koristi samo kao alat za signaliziranje ideoloških stavova, gubi svoju sposobnost istraživanja višeslojnih istina ljudske prirode.
Ovdje dolazimo do ključnoga pitanja: može li umjetnost danas ponovno pronaći svoju svrhu? Da bi umjetnost ostala relevantna, mora se vratiti svojoj izvornoj funkciji – istraživanju istine. To ne znači povratak rigidnim pravilima prošlih stilova, već povratak konceptu istine kao takve. Velika umjetnost nije nužno ona koja je vizualno najprivlačnija ili tehnički najsofisticiranija, već ona koja uspijeva artikulirati dublje slojeve ljudskoga iskustva. Ako suvremena umjetnost želi preživjeti, mora pronaći način da balansira između kaosa kreativnosti i reda strukture – jer umjetnost koja se sastoji samo od kaosa ne znači ništa, dok umjetnost koja je isključivo rigidna postaje sterilna.
Čovjek voli priče – one su nužne za ljudski duh
Jedan od ključnih aspekata ovoga balansa može se pronaći u povratku Istini kao objektu koji promatramo. Istinom dolazimo do narativa koji je nužan čovjeku današnjice. Ljudi razumiju svijet kroz priče – mitovi, bajke, epovi, religijski tekstovi – sve su to primjeri narativne strukture koja nam pomaže razumjeti kompleksnost stvarnosti. Veliki književnici, od Dostojevskoga do Solženjicina, koristili su narativ kako bi istražili moralne dileme, društvene sukobe i ljudsku slabost. Danas postoji tendencija odvajanja umjetnosti od narativa, no bez njega ostajemo s fragmentiranim izražajima koji nemaju dublju povezanost s ljudskim iskustvom.
S druge strane, tehnologija otvara nove horizonte umjetničkoga izraza. Digitalna umjetnost, videoigre, virtualna stvarnost – sve su to novi mediji koji imaju potencijal nositi narative i simbole koji su nekada bili rezervirani za tradicionalne forme umjetnosti. No, upravo tu leži i opasnost: ako tehnologija postane sama sebi svrhom, ako se umjetnost reducira samo na tehničke inovacije bez dubljega sadržaja, tada ona gubi svoju funkciju. Već sada vidimo kako mnogi filmski i književni proizvodi nastaju kao algoritamski izrađeni proizvodi, prilagođeni tržištu, lišeni istinske autentičnosti.
Važno je razumjeti da umjetnost nije samo refleksija kulture već je ona je i njezin aktivni oblikovatelj. Ako kultura izgubi umjetnost koja odražava ljudske dileme, istinu i ljepotu, izgubit će i vezu sa samim sobom. Stoga, umjetnici danas imaju odgovornost ne samo eksperimentirati formom već i pronaći sadržaj koji ima univerzalnu vrijednost.
Crkva koja (ne) potiče umjetnost
Zanimljiv je odnos Crkve i umjetnosti tijekom povijesti do danas. Iako crkve čuvaju brojna umjetnička djela i tijekom povijesti su bile naručiteljice i mecene umjetnika, pitamo se kakvo je stanje danas. Je li Crkva pokroviteljica umjetnosti i koliko ulaže truda i novca da oplemeni pojedini prostor i obogati ga umjetničkim djelom? Teško je napraviti cjelovitu analizu, ali se može površnim pregledom vidjeti kako postoje pozitivni primjeri koji se trude i koji potiču. Ono što zasigurno nedostaje je odgoj za lijepo. Teološka učilišta premalo vremena posvećuju odgoju za lijepu umjetnost i kulturu općenito. Frontalni pristup izučavanja teoloških materija, dogmatskih i pravnih paragrafa ostavlja dojam statičnosti teologije koja ne propušta svjetlo duha u suvremeni svijet. Stječe se dojam kako je teologija repetitivna znanost koju određuje forma. Baš naprotiv, kada bi se više vremena posvetilo kulturi duha, umjetnosti, evangelizacija i katehizacija bi dobili novu boju i život.
