U zimskim večerima uz vatru, ili u ljetnim pod zvijezdama sjediti i slušati što to odrasli razgovaraju, stvarati slike njihovih zgoda, njihova djetinjstva ili sadašnjih aktualnih događaja itekako raspiruje maštu djece. I to nije samo „priča” to je odgoj, stvaranje ljestvice vrijednosti, unutarnja izgradnja, razlučivanje između poželjnoga i nepoželjnog ponašanja, dobra i zla.
Moć osobnih priča
Koliko danas roditelji uopće pričaju djeci svoja sjećanja iz djetinjstva? Koliko im pričaju sjećanja o pričama koje su oni slušali od svojih roditelja, djedova, baka? Usmena predaja kao metoda modeliranja svijesti danas je jako zanemarena. Na to mjesto uskočili su razni drugi mediji koji se vrlo rado upuštaju u odgoj sustava vrijednosti naše djece. I, što je najtužnije, često sve to s blagoslovom roditelja. Sjećam se jedne obiteljske seanse kada su mi na razgovoru bili roditelji sa svojim sinom u pubertetu. Nakon što je dijete iznijelo svoje razmišljanje o aktualnom problemu, majka me u čudu pogledala i izjavila kako ona nema pojma otkud njezinu djetetu takav način razmišljanja i tko je njega uopće odgajao.
Nažalost, za djecu u pubertetu kada pođu pokazivati sustav razmišljanja značajno različit od onoga unutar svoje obitelji, već je kasno za značajne preinake. Nekako sve više imam osjećaj kako odrasli smatraju da je nepotrebno ili gubljenje vremena prenositi iskustva i sjećanja i prepričavati ih mladima. Razmišljaju kako je danas svakako djeci sve dostupno na društvenim mrežama pa kako nema ni potrebe da im i sami dijele svoja iskustva. To je ogromna zamka. Ne postoji dijeljenje informacija bez subjektivne obojenosti sadržaja jer, kako često možemo čuti, sve je u očima promatrača koji informaciji daje „vrijednost”. Konkretno, promatrajući bilo koji događaj, pa bio on i najbanalniji, npr. kupnja kruha u pekari, svaki promatrač će imati svoju „priču” o tome što i kako se „zapravo” dogodilo. Naravno, svatko priča onako kako je vidio. I svatko je vidio različito i, priča mu je drukčija tako da se vrlo lako mogu pojaviti osvrti na događaj uz vrednovanja „lijepo ga je uslužila, drsko je upitao, prodavačica ga je ignorirala itd.”. Koliko očiju, toliko verzija priče. Dobro je jedna klijentica napravila usporedbu između svoga muža i sebe nakon što su bili u gostima te na putu kući prokomentiraju ono o čemu se razgovaralo tijekom zajedničkoga druženja. Klijentica u čudu navodi: „Draga moja gospođo, moj suprug i ja kao da nismo bili na istom druženju, ono što je on čuo i što sam ja čula nije niti slično!” Koliko li samo nesporazuma i trzavica nastane uslijed uvjeravanja čija verzija priče je istinita. No, to je i manje važno. Ono što je ključno jest da se dijeljenjem naših životnih iskustava povezujemo s drugim ljudima. Mi ne dijelimo samo priču, dijelimo dio sebe, svoj sustav vrijednosti, svoja razmišljanja. Razgoljujemo se. Pomažemo drugome da nas upozna. Zbog svega toga jako je važno pričati priče svojoj djeci i nuditi im svoje viđenje svijeta i problema u međuljudskim odnosima te mogućih rješenja. I sve to u jednoj blagosti i otvorenosti za naš trud da uistinu pokušamo proniknuti u svijet drugoga i razumjeti njegovo viđenje.
Iluzija lakih rješenja
Već ima skoro i deset godina, a sve s napredovanjem tehnologije, primijetila sam jedan novi trend kod mladih majki. Kada žele dijete uspavati, upale na mobitelu tzv. bijeli šum. Naime, kako na reklamama navode, taj zvuk značajno ubrzava mogućnost da dijete zaspi. San svake majke. Upališ mu zvuk, i mirna si. Dijete spava a da nisi nikakav napor u to uložio. I sama se sjećam na početku svoga majčinstva kako sam sumnjičavo gledala reklame na TV-u u kojima dijete stave u krevetić, ugase svjetlo, zatvore vrata i dijete spava. Budući da u mojoj situaciji slika uspavljivanja djeteta nije ni slično izgledala navedenom, pitala sam se što nije u redu. Naravno, nerealno bi bilo očekivati da se takvo što s TV-a u životu i događa, no nakon nekoga vremena kada se pojavio ovaj tzv. bijeli šum, već sam se počela pitati je li možda to „lako” rješenje o kojem sve mi majke sanjamo. Uspavljivanje na „klik”.
U čemu je kvaka? Komunikacija nije samo prenošenje određenoga sadržaja poruke, točnije poruka nije samo „suha” informacija. Poruka je sve: boja glasa, visina tona, pogled. Sada možemo samo zamisliti za koliko je toga oštećeno dijete u najranijoj dobi kada mu se upali tzv. bijeli šum za uspavljivanje. U majčinoj utrobi dijete je naviknuto na majčin glas. I ne samo na majčin, po rođenju prepoznaje i glas oca jer je po prirodi stvari upravo to zvuk koji je najčešće slušao uz majku. Koja radost i osjećaj sigurnosti kada po rođenju prepoznaje svoje okruženje. Upravo zbog toga majka i otac uspijevaju dijete posebno smiriti, utješiti. Nekada, naravno, to iziskuje puno žrtve, pogotovo kada je riječ o noćnim buđenjima. Plakanja bez kraja, nosanja djeteta po cijeloj kući. No, uz sve to ide i pjevušenje, pričanje djetetu. Dijete čuje glas, osjeti miris kože zbog držanja u naramku roditelja. To nijedan tzv. bijeli šum ne može zamijeniti. Ili može?
Što se događa kada „odgurnemo” svoje dijete, svoga bližnjega od sebe? Prirodno, druga strana ponovno nam se vraća i pokušava od nas dobiti ono što joj treba od nas: pažnju, ljubav, naše vrijeme. No, ako ga mi i dalje odgurujemo od sebe, sve rjeđe i rjeđe nam se vraća i u konačnici kao da „odustane” od nas, odustane od nade da se uz nas može usrećiti. Tada slijedi razdoblje potištenosti i tuge, no kako život ide dalje velika je vjerojatnost da će taj drugi kojega smo mi odgurali od sebe, najčešće da bismo zadržali neku svoju zonu komfora, ili konkretno jer nam je bilo mrsko žrtvovati se i sebi iskvariti da bismo drugom udovoljili, uz nekoga drugog pronaći ono što uz nas nije mogao.
Borba za bliskost
Kako to u praksi izgleda? Dijete koje je uspavljivano uz tzv. bijeli šum, kako odrasta neće na jednak način doživljavati majčin glas kao ono koje je majka uspavljivala pjevušeći mu i pričajući dok bi ga nosala u naručju. Osjećaj topline i utjehe u majčinu glasu izblijedi i u pubertetu takvo dijete će se radije uz slušalice i različite tzv. bijele šumove uspavljivati i smirivati nego što će potražiti razgovor s majkom i njezinu toplinu. Nije znanstveno potvrđeno, al’ moja klinička praksa mi je to potvrdila. Jednostavno, odnos bliskosti je nešto što se ne podrazumijeva. Za to se treba žrtvovati. Sebi iskvariti „sada”, za nešto značajno bolje i veće „sutra”. Na to vas nitko ne može natjerati. To je jednostavno stvar odluke koju svatko donosi za sebe.
Koliko samo brakova biva uništeno jer umjesto da razgovaraju, dijele sitne događaje iz dana, svoja iskustva, promišljanja… kada dođu kući umorni od posla, jedu i zagledaju se svatko u svoj mobitel i sati, dani, mjeseci pa čak i godine prođu u takvoj rutini bez razgovora. U kući tišina koja razdvaja. S vremenom, kako kažu moji klijenti na bračnom savjetovanju: „čovjek se ohladi”. Potisnu potrebu za bliskosti. Jednostavno, tako se čini „lakše”. Do kada? Do potpunoga raskola kada se više i ne poznaju i brak se pretvori u formalnu tehničko-administrativnu zajednicu. Tko što treba platiti i odraditi. Bez dijeljenja sebe i svoje duše.
Vratimo se pričanju, prepričavanju. Vratimo se dijeljenju sebe bez straha da ćemo time biti „oštećeni”. Sa svojim bliskim ljudima odvažimo se na avanturu svakodnevnoga upoznavanja. Kako sami sebe svaki dan upoznajemo i uvijek nešto novo otkrijemo, budimo otvoreni i znatiželjni i za upoznavanje drugoga kako bismo ga mogli bolje razumjeti. Ne dopustimo da mjesto našega glasa u srcima naše djece, naših voljenih preuzme ijedan tzv. bijeli šum, Instagram, Tik-Tok. Borimo se za vrijeme, za razgovore u tišini, bez TV-a, ili uz vatru zimi, ljeti pod zvijezdama. Borimo se za bliskost.
