Svestrana spisateljica s raznolikim književnim opusom uključujući beletristiku, poeziju, književnu kritiku, autobiografska djela, prijevode, dnevnike, putopise, Kineskinja Su Xuelin (1897. – 1999.) rođena je u tradicionalnoj obitelji u pokrajini Anhui. Za svoje obrazovanje može zahvaliti baki koja je željela da joj djeca budu obrazovana kad već ona nije mogla biti. I otac je bio otvoren za obrazovanje, ali samo za mušku djecu, pa se Su morala izboriti za njega. Nakon što je u svome mjestu završila javnu žensku školu, započela je studij u Pekingu. Pripada prvoj generaciji spisateljica na modernome kineskom jeziku. Ujedno je i jedna od rijetkih primjera „četvrtosvibanjske” intelektualke koja je prešla na katoličku vjeru.
Želeći nastaviti studij u inozemstvu, razmišljala je o Sjedinjenim Američkim Državama jer joj se u Kini engleski činio korisnijim od francuskoga, ali je neočekivano položila prijamni ispit za novoosnovani Francusko-kineski institut u Lyonu. Dobila je ne samo suglasnost obitelji već i pomoć oca koji joj je financirao put i prvu godinu studija. U Lyonu je boravila četiri godine i studirala prvo slikarstvo, zatim književnost.
Kako joj je među ostalim kineskim studentima razina poznavanja francuskoga jezika postala ozbiljno narušena, bila je primorana napustiti Institut i potražiti stan u gradu: „Kada smo stigli u Francusku, ovu civiliziranu i naprednu zemlju, (…) ono što smo čuli, što smo govorili bilo je kinesko (…); od ustajanja do odlaska u krevet naša najmanja gesta bila je kineska (…). Zbog niske razine francuskoga nismo imali pristup francuskoj kulturi ili povijesti, a još smo manje znali o ljudima i njihovim običajima.” Iako je Institut predstavljao vrata koja su joj otvorila pristup drugomu svijetu i radikalno promijenila tijek života, odlazak iz njega omogućio joj je upoznavanje ne samo francuske kulture nego i religije, što je rezultiralo obraćenjem na katoličku vjeru 1924. godine.
Jedno je potrebno
Za razliku od većine kineskih pisaca koji su se obratili 20-ih godina 20. stoljeća, a čije obraćenje nije išlo dalje od formalne razine te je stoga brzo zaboravljeno, kod nje je vjera opstala, što je zaintrigiralo povjesničare i književne kritičare, a neki su otišli tako daleko da su njezinu religiju smatrali neodvojivom od njezina književnoga djela. U početku je i njezin interes za katolicizam bio gotovo čisto estetski. Kao umjetnica divila se obredima i svečanoj glazbi Katoličke Crkve, ali kao intelektualka odbijala je prihvatiti njezino učenje. Kad joj se majka razboljela nasmrt, zaklela se da će prijeći na katoličanstvo ako njezinoj majci bude pošteđen život. Odmah se pridružila Katoličkoj Crkvi kada je čula za neočekivani oporavak svoje majke.
Prelaskom na katoličanstvo doživjela je duboku krizu identiteta, što je dovelo u pitanje i njezino podrijetlo i njezina uvjerenja. Doista, nije se radilo samo o prelasku na neku religiju koja nije kineska nego i o svijesti da izborom novoga duhovnog pristupa negira svoje tradicionalno kulturno nasljeđe. Iz nekoliko autobiografskih tekstova doznajemo kako je Su procijenila svoje obraćenje na katoličku vjeru. Tako u tekstu „Ispovijest jednoga svibnja. Četvrta osoba obraćena na katoličanstvo” piše da je pretrpjela niz teškoća u životu. Odatle je jasno da je njezino obraćenje bilo prilično traumatično iskustvo. Osim što je bila izložena žestokim napadima kineskih kolega studenata u antireligioznoj atmosferi Francuskoga instituta u Lyonu, dobivala je i prijetnje smrću. Njezino obraćenje bilo je predmet osporavanja u vremenu nakon krštenja, ali i kasnije u životu. Na pitanje „Zašto vjerujem u katoličku vjeru” odgovara da nije razlog samo uvjerenost u doktrinu ili entuzijastično čitanje Biblije nego najviše osobni primjer dviju katoličkih žena – Elisabeth Raymond, učiteljice francuskoga jezika i redovnice Mashe koju je upoznala u katoličkome pansionu za djevojke. Govorila je kako je „učenje riječima inferiorno u odnosu na učenje vlastitim životom”.
Zanimljiva je uloga žena u njezinu životu, počevši od njezine bake, preko majke, prijateljica koje su je poticale na znanstveno napredovanje do katoličke redovnice i učiteljice francuskoga koje su joj pokazale put prema vjeri. Poput Edith Stein i Su Xuelin pruža duboke uvide u uloge žena u Crkvi i društvu. U modernim društvima u kojima su žene često rastrgane između zadataka obiteljskoga života i zahtjeva posla te se bore pronaći svoj identitet u narcisoidnoj i seksualiziranoj kulturi, Su, Stein i druge žene Crkve pružaju umirujući glas koji šapuće kroz generacije: „…a jedno je potrebno.” (Lk 10,42). Kao što je Marija tiho pristala na Božju volju u svome životu, možete i vi, gdje god bili i što god radili – u redu je biti poslušan, u redu je žrtvovati se za one koje volite, a izbori koje moderni ljudi smatraju ograničavajućim mogu vas zapravo osloboditi.
„Duhovna odiseja”
Iskustvo obraćenja Su Xuelin najjasnije se odražava u njezinu jedinom romanu „Trnovito srce” (Jixin). Roman se može čitati kao „priča o sazrijevanju” koja prati psihološki razvoj glavne junakinje Xingqiu tijekom studija u inozemstvu i njezinu borbu s brojnim krizama. Ipak, najvažnija tema u ovome djelu je obraćenje, što tekst čini jedinstvenim u kineskoj književnosti. Kako je radnja usredotočena na duhovni razvoj protagonista, od prijezira religije do predanosti katoličkoj vjeri, roman se može čitati kao pripovijest o obraćenju. Budući da proces obraćenja glavne junakinje prate mnogi preokreti i obrati, roman je prikladno nazvan „duhovnom odisejom”.
Xingqiu dolazi u Lyon kao mlada intelektualka duboko prožeta duhom kineskoga Pokreta četvrtog svibnja, kulturnoga renesansnog pokreta koji je zagovarao racionalizam i odbacivao religiju kao praznovjerje. U takvu ateističkom raspoloženju ona razmjenjuje vjerske stavove u dopisivanju sa Shujianom, svojim zaručnikom koji studira u Sjedinjenim Državama. Također mu šalje protuvjerski časopis koji izlazi na kineskome u njezinoj školi. Na veliko iznenađenje njezin zaručnik, student inženjerstva, snažno govori u korist vjere, zagovara vjersku slobodu i hvali kršćanske vrline kao korisne za društvo. Njegovi stavovi jasno odražavaju neke od proreligioznih pozicija u suvremenoj raspravi o vjeri među kineskim intelektualcima. I u dopisnoj razmjeni kao i u drugim odlomcima romana, Su Xuelin dokazuje da je dobro upućena u ideološki diskurs svoga vremena.
Glavna junakinja Xingqiu ne samo da u početku odbacuje religiju iz racionalnih razloga nego je također puna predrasuda prema manifestacijama katoličkoga života. Njezin negativan stav prema vjeri općenito, a posebno prema kršćanstvu postupno se mijenja nakon što upozna dvije francuske katolkinje, redovnicu Mashu i učiteljicu Bailang, gorljive vjernice koje utjelovljuju kršćanske vrline milosrđa i žrtve. Xingqiu je zadivljena njihovim „kršćanskim duhom aktivnoga služenja i krjeposti ljubavi” i postaje s njima bliska. Te dvije žene pokušavaju je raznim vjerskim raspravama uvjeriti da prihvati katoličku vjeru uslijed čega ona počinje temeljitije promišljati o fenomenu religije i shvaćati njezine pozitivne učinke na ljudski život. Uspoređuje kršćanski duh s kineskom težnjom za skladom i ravnotežom predstavljenom u konfucijanskome idealu zhongyonga – „zlatne sredine umjerenosti” i vidi širenje kršćanstva kao rješenje za kinesku nacionalnu krizu. Xingqiu postaje zagovornica kršćanstva i na kraju ga i prihvaća, ali ne bez poteškoća.
Iako roman pokazuje karakteristične crte tipične priče o obraćenju, nije u potpunosti konstruiran kao poziv čitatelju da slijedi glavnu junakinju u postajanju kršćaninom. S obzirom na religiozni karakter, recepcija romana je dvosmislena: dok je od kritičara označen kao „književno djelo s katoličkim bojama”, belgijski misionar u Kini Jean Monsterleet izrazio je žaljenje što roman nije ispunio očekivanja vrhunskoga djela katoličke književnosti. Ipak, bez obzira na nedostatak dublje psihološke dimenzije, roman je „jedinstveni dokument povijesti religijskoga osjećaja” u Kini.
