Odavno smo već pomalo zbunjeni pitanjem vjeruju li kršćani u sudbinu, te smiju li događaje iz svoga života, pa i samu smrt, tumačiti kao sudbinu. Nerijetko čak i među vjernicima čujemo kako su događaji iz čovjekova života na koje ne znamo odgovore plod sudbine, bilo da su oni poželjni i pozitivni, bilo nepoželjni i negativni. Sudbina bi u tom smislu bila neka, pretpostavljamo, neosobna, nadmoćna sila kojom čovjek ne može upravljati, nego ona upravlja čovjekom i zbivanjima u njegovu životu. Ona bi podrazumijevala situacije i događaje koji su čovjeku unaprijed određeni i kojima čovjek nikako ne može umaknuti.
Međutim, na taj se način niječe čovjekovu slobodnu volju, a sudbina djeluje kao neka vrsta prisile. Takvo shvaćanje sudbine potiče čovjeka da ništa ne čini i ne djeluje u svojim životnim situacijama, nego da poput nekoga bića koje se nalazi u stanju polunirvane mirno gleda i ponavlja: sudbina je tako htjela, od nje se ne može pobjeći, tako je zapisano u zvijezdama, to je sudbina i slično. Ovakvo shvaćanje sudbine vodi čovjeka apatiji i mirenju s nečim s čime se ne treba pomiriti na taj način, te nezainteresiranosti za vlastite životne događaje. Radi se o nekoj vrsti antropološkoga deizma, ako se može tako reći. Riječ je o tome da čovjek ne bi trebao zahvaćati u svijet i situacije koje je najčešće sam proizveo jer su one plod sudbine. Najradikalnije rečeno, ovakvo shvaćanje sudbine smjera tome da kad npr. vidimo nekoga kako se utapa, mi ostanemo sjediti na mjestu i bezbrižno kažemo: ah, to je sudbina, tako mu je zapisano i pustimo ga da se utopi, umjesto da učinimo sve i spriječimo takvu „sudbinu”. Ovakvo shvaćanje sudbine izvire iz praznovjerja i vodi praznovjerju. Kršćanin ne smije imati ništa s ovakvim poimanjem sudbine niti njome opravdavati zbivanja u svijetu i vlastitom životu. Onaj tko se ovako predaje sudbini, pokazuje manjak vjere.
No, s druge strane, više puta ćemo naići u teološkim tekstovima na promišljanja o sudbini čovjeka ili pak o sudbini kršćanstva i Crkve. Budući da oni govore iz kršćanske teološke perspektive tada je njihovo razumijevanje sudbine kršćansko i teološko, a ne astrološko i praznovjerno. Dapače, na više mjesta u Svetom pismu, pronalazimo riječ „sudbina”, kao npr. u Psalmu 16,5 gdje čitamo: „Ti u ruci držiš moju sudbinu”. No, kako shvatiti takav govor o sudbini?
Naime, kad govorimo o sudbini čitajući Sveto pismo i teološka djela ne podrazumijevamo pod tim sudbinu kao nešto zapisano u zvijezdama. Ne mislimo na sudbinu kao na puki usud niti na pojave i događaje koji su apsolutno neovisni od ljudskih života i koji kao takvi upravljaju ljudskim životima, zbog čega bi čovjek trebao ostati pasivan te se prepustiti rezignaciji i očaju ili možda utjehi sudbine uvjeravajući se pri tome kako nam je sve već određeno i kako se ništa ne može promijeniti. Kršćanin, međutim, shvaća sudbinu kao činjenicu da Bog suvereno upravlja zbivanjima nad kojima čovjek nema nikakve moći, kako je to lijepo pojasnio B. Havel u jednome svome članku. No, sama ta zbivanja nisu prepoznata kao pojave ili subjekti koji samostalno postoje i djeluju neovisno o Božjoj volji, a kamoli da upravljaju ljudskim životima i određuju im ishode, kako bi htjeli astrolozi i bezvjerci.
Drugim riječima, kršćansko vjerovanje u sudbinu je vjerovanje da je je Bog Gospodar neba i zemlje, da je on sve stvorio i svime upravlja, da je on svemu rasporedio vrijeme te svemu daje dovršenje i ispunjenje. Pri tome ne dokida čovjekovu slobodu, poštujući je do te mjere da čovjek u svojoj slobodi može reći „ne” Bogu i njegovu upravljanju nad zbivanjima nad kojima samo Bog ima moć.
Kad kršćanin u najtežim trenutcima svoga života kaže: sve je onako kako treba biti, tada to ne znači da se on miri s onim što je, kako misle bezvjerci, zapisano u zvijezdama i što se ne može promijeniti. Vjernik time izriče svoje duboko i mirno uvjerenje kako Bog u svojoj providonosnoj svemoći suvereno upravlja nad zbivanjima nad kojima čovjek nema nikakvu moć. Moći reći: sve je onako kako treba biti, osobito u onim trenucima koji su nam teški i koje najradije ne bismo poželjeli ni sebi ni drugome, vrhunski je izričaj priznanja Božjega gospodstva, povjerenja u njegovu providnost, u njegovo vodstvo. To je čin duboke poniznosti te prihvaćanja vlastite ograničenosti i nemoći pred Božjom neograničenošću i svemoći. Time vjernik postaje radikalno svjestan: ja sam čovjek, a Ti si Bog; ja sam stvoren, a Ti nestvoren; ja mogu sve, ali ništa bez Tebe. Govoriti o sudbini kao nekoj vrsti slučaja, praznovjerja, zagonetne sile i položaja zvijezda koje tumače astrolozi nije spojivo s kršćanskim vjerovanjem. Kršćansko vjerovanje u sudbinu podrazumijeva prihvaćanje Božje svemoći, prihvaćanje Boga kao onoga koji ravna zbivanjima nad kojima čovjek nema moći, pa i nad samom smrću. Zato obraćati se Gospodinu riječima: „Ti u ruci držiš moju sudbinu” jednako je ispovijedanju vjere da Gospodin u ruci drži naš život, da je on tvorac našega života, da njemu pripada tijek naše povijesti, da on ravna zbivanjima kojima mi nismo sposobni ravnati na način da nas dovedu u točku Omega. Pri tome Bog ne dira sveti dar slobode koji nam je neopozivo darovao.
