Prije nego što potkrijepimo tvrdnju postavljenu u naslovu, potrebno je, barem u najkraćim crtama, kazati o kojim se vjerama radi.

Ne radi se o pravoslavlju, kojega u srednjem vijeku, osim u rubnom istočnom dijelu (i nakon Tvrtkovih osvajanja nekih srpskih područja), u Bosni i nije bilo. Isto tako, ne radi se ni o islamu, koji stječe pristalice tek s turskim osvajanjem. Radi se samo o dvije vjere ili Crkve: o općoj Katoličkoj i o tzv. „Bosanskoj Crkvi“, čije predstavnike Dubrovčani (ali i drugi) redovito nazivaju patarenima.

Katolička Crkva postojala je na području Bosne i Hercegovine već u antičko doba sve do seobe naroda. Ali i kasnije, nakon pokrštenja u 9. stoljeću, ona je imala vlastitu biskupiju, koja je potpadala pod splitsku i, od kraja 12. stoljeća, pod dubrovačku nadbiskupiju. U vjerskim obredima ona se služila domaćim, slavenskim jezikom. Imala je i redovnike, kako se čini, reda sv. Bazilija, koji su se, u onim zabačenim krajevima, dosta razlikovali od drugih. Bili su veliki isposnici iako se, vjerojatno, nisu isticali nekim posebnim znanjem, pa su zbog svoga strogog života u narodu uživali velik ugled.

Tijekom 12. stoljeća (a možda i nešto ranije) među njih su prodrli vjerski nazori koji se nisu slagali sa službenim crkvenim naukom, iako ne znamo u kojoj mjeri. Puk, je bio slabo poučen u vjeri a i vjerski život (služba Božja, svete tajne ili sakramenti) bio je zanemaren; slabo su gradili crkve a zapustili su i one koje su postojale. I ženidbeni vez bio je labav. Tako se u krilu Katoličke Crkve malo pomalo rađala neka nova, drugačija vjerska zajednica.

To zastranjenje u crkvenom nauku i vjerskom životu moglo se ispraviti da su odgovorne vlasti postupile obzirno i razborito. Nažalost, umjesto da postupe tako, radile su često upravo suprotno: svisoka i nasilno. Umjesto dotadašnjeg crkvenog vodstva, htjeli su im nametnuti „latinske“ (zapravo mađarske) vjerske poglavare, ljude tuđeg jezika i novih, neobičnih postupaka. Kod ugarskih državnih vlasti iza revnosti za vjeru krila se i sebična želja domoći se gospodstva u tuđoj zemlji. Takve nametnute vjerske poglavare većina Bosanaca (a osobito plemstvo) nije htjelo prihvatiti. Na koncu je „latinski“ biskup morao, sredinom 13. stoljeća, otići iz Bosne. Nakon toga Bosanska se Crkva sve više okretala potpunom krivovjerju i postala nova, od Katoličke Crkve nezavisna, zajednica.

Na taj je način u 13. stoljeću Katolička Crkva sasvim oslabila. Pape su joj pokušali pomoći: najprije neumjesno, potičući križarske ratove protiv bosanskih nevjernika, a onda i daleko prikladnije, šaljući u Bosnu misionare, najprije dominikance, a nakon njih franjevce. Dominikanci su bili najvećim dijelom stranci (Mađari i Nijemci), pa ih je domaći svijet doživio kao suradnike tuđinske vlasti. Franjevci su dijelom znali jezik (jer su potjecali iz naših krajeva) a dijelom su ga naučili. Tako je bilo razumljivo da su bolje uspijevali i sredinom 15. stoljeća oni su velikim dijelom iskorijenili krivovjerje. U to vrijeme krivovjerci su brojniji jedino u Humu (Hercegovini) i nekim istočnim dijelovima Bosne.

Kulin se kleo da je katolik

Bosnom su najprije upravljali banovi a od 1377. pa do 1463. kraljevi. Banovi su bili: Borić, Kulin, Stjepan, Matej Ninoslav, Prijezda, Stjepan I. Kotromanić, Stjepan II. Kotromanić i napokon Tvrtko I. Kraljevi su bili Tvrtko I., Dabiša, Jelena (s narodnim imenom Gruba), Ostoja, Stjepan Ostojić, Tvrtko II. Tvrtković, Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević. Svi ovi, i banovi i kraljevi, pripadaju jednom te istom rodu, koji se od Prijezde običava nazivati Kotromanićima.

Ban Borić prvi je po imenu poznati bosanski ban. Vlada od 1130. do 1163. i usko surađuje s ugarskim kraljem. Da je bio katolik, vidi se po tome što je za pokoj svoje duše ostavio templarskom redu selo Erdel. Nakon njega vladaju Bosnom neko vrijeme Bizantinci.

Ban Kulin vlada od oko 1180. do oko 1204. i surađuje s ugarskim kraljem. Radi vlastitih političkih interesa njega je kod pape optužio vladar Zete Vukan Nemanjić da je zajedno s porodicom prišao krivovjercima. Kulin je odgovorio i Papi i ugarskom kralju Emeriku da je krivo optužen i da je on pravi katolik te da je spreman popraviti ako je što iz neznanja pogriješio. Svoju pravovjernost pokazao je podigavši dvije crkve (jedna od njih bila je u današnjem selu Muhašinovićima kod Visokog). Osim toga, on sam šalje bosanskog biskupa Radogosta u Dubrovnik da ga tamošnji biskup posveti.

Ban Stjepan, nasljednik Kulinov (oko 1204. – oko 1221.), njegov je sin i iste vjere kao i otac. Priznaje ugarsko vrhovništvo.

Ban Matej Ninoslav vlada oko 1232. do oko 1250. On je bliski Kulinov rođak ali „patarenski“ odgojen pa se djelovanjem Papina legata Jakova Prenestinskog godine 1228-29. obratio na katoličku vjeru. Unatoč tome, on se uporno brani kad ugarski križari napadaju Bosnu. Zbog toga je Papa mislio da se on odmetnuo, no on se u pismima Papi (osobito Inocentu IV.) od toga uspješno brani. On je dao i određeni novac za gradnju katedrale u Bosni.

Ban Prijezda Veliki (tj. Stariji) vlada od 1254. do 1287. pa i ranije (za izbivanja Ninoslavova). Bio je ugarski štićenik i dobio od kralja lenski posjed Novak. Još u mladosti obratili su ga dominikanci. Bio je oženjen Šubićkom.

Ban Stjepan I. Kotromanić, Prijezdin sin, vlada od 1287. do 1302. i ovisan je  o ugarskom kralju. Oženio se g. 1284. Jelisavom, kćerju srpskoga raskralja Dragutina, koji je postao katolik i bio vojvoda Mačve. Iako je i po ocu i po majci bio katolik, bio je snošljiv prema bosanskim krstjanima. Nakon njega Bosnom nakratko upravljaju Šubići.

Ban Stjepan II. Kotromanić vlada od 1312. do 1353. Mavro Orbini napravio je kod njega zbrku proglasivši ga pravoslavccem, kojega su tek franjevci obratili. Tu njegovu zabludu preuzeo je kasnije D. Farlati a za njim i F. Rački i Vl. Ćorović. Orbinija je zaveo neki njegov izvor da je ban bio „orthodoxae fidei“, što na ovom mjestu znači da je bio „pravovjeran“ (a ne možda pataren). Čitav niz okolnosti pokazuje nemogućnost da ban Stjepan bude pravoslavac. Najprije to što mu je otac bio katolk, zatim što je neko vrijeme u dubrovniku odgajan i učio „latinsku knjigu“, zatim činjenica da ga papa – i prije dolaska franjevaca – naziva „dragim sinom“ (npr. 1319., 1325., 1345., 1346.), što on usko prijateljuje s fra Peregrinom Saksoncem, što pomaže uspostavu Franjevačke bosanske vikarije, što sam naziva pravoslavce „šizmaticima“ (raskolnicima), te što ga Pravoslavna Crkva poimence proklinje i što je sagradio franjevcima u Milama samostan.

U drugu ruku, on nije „pataren“, kao što su neki pomislili, iako se služi (kao i drugi banovi prije njega) uslugama „djeda B“ Bosanske Crkve, jer su poglavari Bosanske Crkve po ustaljenoj predaji bili svjedoci vjerodostojnosti; kad bi zabacio takvu tradiciju, ban bi mogao izazvati građanski rat.

Katolici su i kraljevi

Ban i kralj Tvrtko I. kao ban vlada od 1354. a kao kralj od 1377. do 1391. Osim što je po odgoju katolik, već pri nastupu na vlast protiv njega su se digli bosanski krstjani i istjerali ga iz zemlje. Za njih Tvrtko veli da su najprije bili „nevjerni Bogu pa onda i njemu“. On fra Peregina zove svojim „duhovnim ocem“. Da ne duljim, dovoljno je navesti da srpski povjesničar Ilarion Ruvarac rječito dokazuje da je Tvrtko katolik. Kasnije sebosanski krstjani nisu protiv njega dizali a i on se pokazao snošljivim. Čudna je tvrdnja M. Imamovića (Historija Bošnjaka, Sarajevo, 2. izdanje 1998, str. 62) da je Tvrtk obio samo „nminalno katolik“.

Kralj Dabiša, mlađi brat Tvrtkov (sin istog oca i neke nepoznate Bosanke), vlada od 1391. do 1395. Sudeći po ocu, on je bio katolik a i žena mu je Jelena bila katolkinja, od hrvatskih knezova Nelipića.

Jelena-Gruba, kraljica, Dabišina žena, katolkinja, vladala je vrlo kratko od 1395. do 1398.

Kralj Ostoja, mlađi brat Dabišin, vlada od 1398. do 1404. i kasnije, od 1408. do 1316. Kao sin pučanke, bio je (po svoj prilici) odgojen „patarenski“; nastupom na bosansko prijestolje, prešao je na katoličku vjeru, ali je trajno ostao sklon bosanskim krstjanima.

Kralj Stjepan Ostojić, sin Stjepana Ostoje i Kujave, vlada od 1418. do 1420. Bio je katolik; sudimo to po tome što je imao franjevca fra Stjepana za svoga dvorskog kapelana.

Kralj Tvrtko II. Tvrković, sin Tvrtka I., vlada od 1404. do 1408. i ponovno od 1421. do 1441. Bio je odgojen katolički i ostao katolik cijeloga života. On zaštićuje franjevce od pretjerano revnoga sv. Jakova Markijskog i pismeno saobraća s papom Martinom V.

Kralj Stjepan Tomaš, sin kralja Ostoje, vlada od 1443. do 1461. Bio je odgojen „patarenski“ a obratio ga je dominikanac, hvarski biskup Toma. Papa je proglasio njegov prvi brak s Vojačom, koji je bio uvjetno sklopljen, ništetnim, pa je on onda uzeo za ženu Katarinu Kosača. Zajedno s njom gradio je po Bosne crkve. G. 1459. on je stavio preostale bosanske krstjane pred izbor: ili se pokrstiti ili napustiti kraljevstvo. Pokrstilo ih se oko 12 tisuća, a zemlju napustilo četrdeset ili malo više, kako je to zabilježio ondašnji papa Pio II. (usp. Comentarii rerum memorabilium…, Citta del Vaticano 1984, str. 316-317)- Uvažimo da se ove brojke ne odnose na Hum (Hercegovinu), jer su tamo prognani i otišli.

Kralj Stjepan Tomašević, sin kralja Tomaša i Vojače, vlada od 1461. do 1463.. U pismu Papi on naglašava svoj katolički odgoj i svoju vjernost i traži od njega pomoć.

Osvrt

Iz navedenog je očito da su svi bosanski vladari, barem dok su bili na vlasti, bili – svi, bez iznimke – katolici. Od njih petnaestak, samo su četvorica ili petorica bili obraćenici s „patarenstva“: Matej Ninoslav, Prijezda, Ostoja, Stjepan Tomaš i, možda, Stjepan Ostojić. Nema dakle ni govora o nekakvom mijenjanju vjere kao što se mijenja kabanica.

Objava Vjersko stanje srednjovjekovne Bosne pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tko su zimije?

Pojam „zimija” u hrvatski je jezik ušao iz turskoga, a u turski je došla iz arapskoga. Arapski je jezik kojim je govorio osnivač islamske vjere Muhamed, i na kojem je napisan Kur’an kojim se, između ostaloga, uređuje niz pravnih odredba o imovinskim, obiteljskim, društvenim, vjerskim, diplomatskim, vojnim i drugim pitanjima. Riječ koja se preslovljava kao dhimmi dolazi iz arapskoga (ذمي) pri čemu glas “ذ“ ne postoji u hrvatskom jeziku, ali mu je glas „z” najbliži. Drugdje u literaturi, primjerice kod Džaje, javlja se dimmi. Zimijski se koncept ne spominje izrijekom u Kur’anu, ali se povezuje s naputkom o džiziji.

Prema islamskoj tradiciji, muslimanska je vlast prvi put u povijesti na zimije svela Židove iz Hajbera, grada nedaleko od Medine koji je Muhamed s vojskom zauzeo četiri godine prije nego što je umro. Stanovnici Hajbera odbili su prijeći na njegovu vjeru, pa ih je dio poubijan, dio odveden u roblje, a dio je ostao raditi i obrađivati zemlju, ali su postotak od prinosa morali plaćati muslimanskim gospodarima kroz porez poznat kao džizija. Temelj za utjerivanje džizije kur’anski je ajet: „Borite se protiv onih kojima je data Knjiga (tj. Židova i kršćana)… sve dok ne daju glavarinu (arapski: džiziju) poslušno i smjerno” (9, 29).

Omarova pogodba

Kako se islamska država nastavila širiti prema zemljama izvan Arabije, od Perzije na istoku do sjevernih dijelova Afrike, odnos islamskih vladara prema kršćanima valjalo je podrobnije urediti. Veći dio ranoislamskih osvajanja zbio se za desetogodišnje vladavine drugoga rašidunskog kalifa Omara. Prema islamskoj je predaji kalif Omar došao pred zidine kršćanskoga Jeruzalema, kojim je upravljao biskup Sofronije. Jeruzalem nije mogao izdržati napad arapske vojske, pa je Sofronije pristao na uvjete predaje koje mu je ponudio kalif Omar. Ti uvjeti, poslije ozakonjeni kao Omarova pogodba, sadržavali su pravne odredbe pod kojima su kršćani i drugi kauri ili ćafiri (nevjernici) mogli živjeti u islamskoj državi.

Priča na koju se oslanja Omarova pogodba mit je, jer Omar nikad nije bio u Palestini niti je osobno zauzeo Jeruzalem, ali ona daje okvir za postupanje sa zimijama. Ivo Andrić, koji u doktorskoj disertaciji netočno piše da su propisi sastavljeni u vrijeme Omarova zauzimanju Damaska, popisao je dvadeset četiri takva propisa. Kršćani u islamskoj državi, osim plaćanja džizije i harača, morali su se odijevati različito od muslimana, nisu smjeli nositi oružje, jahati konje, svjedočiti protiv muslimana, javno moliti, nositi križ u povorkama kroz naselja, svjedočiti svoju vjeru muslimanu, niti sudjelovati u državnoj vlasti. Kršćani nisu smjeli graditi crkve ni samovoljno popravljati postojeće, pa čak ni zvoniti crkvena zvona. Srećko Džaja navodi da je u 18. stoljeću tek zabilježeno postojanje zvona u Fojnici, Kreševu, Kraljevoj Sutjesci, Podmilačju i Varešu. Ivo Lučić ukazuje na to da je u Sarajevu, o kojemu se rado govorilo kao o „europskome Jeruzalemu”, prva „danas vidljiva katolička crkva” izgrađena tek 1881. Nadalje, kršćanin se nije smio oženiti muslimankom, ali je musliman mogao uzeti kršćanku za ženu, uz obvezni islamski odgoj djece.

Danak u krvi

Osmanlije su uveli i dodatni način zlostavljanja kršćana, kakav nije postojao u arapskim kalifatima. To je devširma, „danak u krvi”, odnosno oduzimanje kršćanskih dječaka, koji su potom prevođeni na islam i obučavani za janjičarsku vojsku. Danak u krvi bio je najmasovnije sustavno zlostavljanje djece na temelju vjere u ljudskoj povijesti. Zloglasnost toga postupanja danas je ublažena, između ostaloga i zato što su se neka oteta djeca s vremenom uzdignula do vrhova osmanske vlasti. Među najpoznatijima je Mehmed-paša Sokolović (1505.-1579.), čiju je vojsku (jer sultan Sulejman Veličanstveni u međuvremenu je umro) u pohodu na Beč zaustavio 1566. Nikola Šubić Zrinjski kod Sigeta. Mehmed-paša je poznat i po graditeljskim pothvatima. Između ostaloga mu se pripisuje zasluga za gradnju jedne od najljepših džamija u Istanbulu čija je unutrašnjost ukrašena posebnom keramikom i kaligrafijom, sarajevske Kozje ćuprije i višegradskog mosta preko Drine, koji je Ivi Andriću poslužio kao nadahnuće za roman Na Drini ćuprija.

Neažurirani englezki žurnali

U hrvatskim zemljama koje su ostale pod osmanskom vlašću zimijski je status kršćanskog stanovništva formalno potrajao do 19. stoljeća. Tanzimatske reforme iz 1839. donijele su prve korake prema izjednačavanju kršćana s muslimanima, ali uz mnoga protivljenja lokalnih muslimanskih moćnika. Uzimanje harača od kršćana nije prestalo. Fra Jukić o tome piše: „Godine 1839. car izdao je Hatišerif od Đulhane (proglas sultana Abdul Medžida I.), po komu se kristjani u jedan red s Turcima meću, t. j. jednakost uvodi; al u Bosni o tomu neima ni uspomene, taj hatišerif služi političarim englezkim, da imaju šta blebetati po svojim žurnalima, da je u Turskoj Eldorado.” Budući da je, Džajinim riječima, „Osmansko Carstvo u ideološkom smislu bilo država, koja je u svom mišljenju i osjećanju polazila od islamske bipolarne slike svijeta” podijeljena na dar ul-islam i dar ul-harb, tek su s njegovim urušavanjem kršćani prestali biti podložni ponižavajućem statusu i šerijatskim zakonima. No zahvaljujući „političarim englezkim”, „poviestnicim niemačkim” i „filozofim francezkim”, mnogi još uvijek misle da je u Turskoj bio Eldorado. Među njima ne nedostaje ni hrvatskih potomaka zimija. Neki ne znaju šta je bilo, a oni koji znaju kao da gube volju objašnjavati. Da nam nije ostatka ostataka ustrajnih znanstvenika i Markove pjesme, za još naraštaj-dva možda bi i mi mislili da su nam pradjedovi u Eldoradu plandovali.

Literatura (izbor)

Andrić, Ivo (1997.). Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Beograd: Prosveta.

Bearman, P. J., Th. Bianquis, C. E. Bosworth et al., ur. (1986.-2004.). Encyclopaedia of Islam, New Edition. Leiden: E. J. Brill.

Benić, Bono (1759, 2003.). Ljetopis sutješkog samostana. Sarajevo, Zagreb: Synopsis.

Džaja, Srećko M. (1999.). Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.-1804. Mostar: Ziral.

Evans, Arthur J. (2007.). Illirian Letters: A Revised Selection of Correspondence From the Illyrian Provinces of Bosnia, Herzegovina, Montenegro, Albania, Dalmatia, Croatia and Slavonia, Addressed to the „Manchester Guardian” During the Year 1877. New York: Cosimo Classics.

Fernández-Morera, Darío (2016.). The Myth of the Andalusian Paradise: Muslims, Christians, and Jews under Islamic Rule in Medieval Spain. Wilmington: Intercollegiate Studies Institute Books.

Havel, Boris (2023.). Arapsko-izraelski sukob: religija, politika i povijest Svete zemlje, 2. izdanje. Zagreb: Naklada Ljevak.

Ibn-Ishak (2004.). The Life of Muhammad: A Translation of Ibn Ishaq’s „Sirat Rasul Allah” by A. Guillaume. Karachi: Ameena Saiyid, Oxford University Press.

Jukić, Ivan Franjo (2015.). Izabrani spisi. Sarajevo, Zagreb: Synopsis.

Lučić, Ivo (2018.). Od vila ilirskih do Bijeloga puta: stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti. Zagreb: Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Stillman, Norman A. (1979.). The Jews of Arab Lands: a History and Source Book. Philadelphia: The Jewish Publication Society in America.

Tabari (1987-1997.). The History of al-Tabari (Ta’rikh al-rusul wa’l-muluk). New York: State University of New York Press.

Ye’or, Bat (2001.). Islam and Dhimmitude: Where Civilizations Collide. Lancaster: Fairleigh Dickinson University Press.

Ye’or, Bat (2013.). Understanding Dhimmitude. New York: RVP Press.

Objava U Turskoj Eldorado pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Poslije godina previranja i uzbuđenja oko smjene kraljeva, velmoža i ubojstava uslijedilo je mirno razdoblje u srednjovjekovnom Bosanskom Kraljevstvu koje su obilježili pregovori, dogovori i uspostava budućih nasljednika. Ni novoizabrani kralj Tvrtko II. Tvrtković neće ostati ravnodušan oko potencijalnoga pretendenta i praznoga nasljednog trona te će uključenjem stranih oponenata prouzrokovati ponovno zahlađenje odnosa među velmožama koji će se brinuti samo svatko za sebe.

Tvrtko II. Tvrtković

Nakon mnogo lutanja i neuspjelih pokušaja, Stjepan Tvrtko II. Tvrtković (1421. – 1443.) dana 18. kolovoza 1421. godine u mjestu Milodraž sjeo je na bosanski tron. Ustoličenju je prisustvovao i veliki bosanski vojvoda Sandalj Hranić, kojeg nije bilo kod ustoličenja prethodnoga bosanskog kralja. Krunidba „sugubi vijencemˮ[1] – simbolom ustoličenja novoga kralja dvaju kraljevstava Bosne i Raške (Srbije) – bijaše u mjesecu rujnu 1421. godine. Razlika u datumima ukazuje na to kako ga je vlastela kao kralja prihvatila u mjesecu rujnu na „stankuˮ, simbolom iz današnje perspektive legitimacije Narodnoga sabora ili Predstavničkoga doma naroda Parlamentarne skupštine.

Previranja oko Ivaniša Nelipića nastavljena su i s ovim kraljem. Uskoro je kralj Tvrtko II. Tvrtković sklopio sporazum s Mlečanima o slobodnoj trgovini jer je Nelipić tobože ometao slobodnu trgovinu između Mlečana i srednjovjekovne Bosne koja je sporazumom dogovorena 1423. godine. Kako je kralj svoje vrijeme počeo trošiti na Mlečane i moguće kalkulacije oko raspodjele dobivenoga teritorija na Jadranu ako pobijedi kneza Ivaniša Nelipića, u Bosni se počelo stvarati odnosno nastavljati često neraspoloženje i nezadovoljstvo među vlastelom. Jedni od glavnih aktera produbljivanja nezadovoljstva bili su Dubrovčani kojima nije odgovaralo savezništvo ili dobar odnos između Mlečana i bosanskoga kralja Tvrtka II. Tvrtkovića.

Val nezadovoljstva u Bosni predvodio je Vuk Banić Kotromanić[2], nezakoniti sin kralja Tvrtka I. koga je imao s nekom Grubačom. Vuk je, dakle, bio polubrat kralja Tvrtka II. Tvrtkovića.[3] Vuka je podržavala i bivša kraljica Kujava i neki velikaši koji su se urotili protiv kralja. Ipak, Vuk je morao pobjeći u Dubrovnik. Vuk se prvi put spominje 28. ožujka 1422. godine u Vijeću umoljenih, kada se vijećalo o tome da mu se, nakon što je došao u Dubrovnik, odobri mjesečna potpora od 10 perpera. Uz Vuka Banića stali su vojvoda Sandalj i vojvoda Vukmir Zlatonosović a što bosanskom kralju nije bilo pravo. Vuk se pred bosanskim kraljem pravdao govoreći kako se samo dopisivao s bosanskom vlastelom i kamčio novac za uzdržavanje. Koliku je ulogu igrao Dubrovnik govori podatak kako je uspio izmiriti vojvodu Sandalja Hranića i Radoslava Pavlovića. Sandalj je, naime, sudjelovao u ubojstvu Radovanova oca na Parenoj poljani. Obojica su imenovana vijećnicima i vlastelom Dubrovnika.

Uskoro se približavalo ispunjenje dogovora između Mletačke Republike i bosanskoga kralja Tvrtka II. Tvrtkovića o napadu na kneza Ivaniša Nelipića. No promjena na prijestolju u Osmanskom Carstvu, u kojem je Murat II. naslijedio oca Murata I., ponovno je zakomplicirala situaciju u Bosni. Kako bi Bosnu obranio od Osmanlija, kralj Tvrtko II. Tvrtković morao je naći jačega saveznika od Mlečana te je sklopio mir s ugarskim kraljem Sigismundom. Glavni posrednik mira između Sigismunda i Tvrtka II. bio je slavonski ban Herman, grof celjski i zagorski, sin Katarine Kotromanićeve.

Istovremeno, u zemlji srpskoga despota Stefana Lazarevića zbivalo se nešto što je potaknulo Osmanlije na pohod. Despot Stefan, kao baštinik zetskoga kneza Balše III., morao je zaratiti s Mlečanima. Taj rat dovršen je mirom 1423. godine kojim su se podijelila prostranstva po jadranskom priobalju današnje Crne Gore. Poput Balše ni despot Stefan nije imao djece i zato je naumio imenovati svojim nasljednikom Đurađa Brankovića, sina svoje sestre Mare i Vuka Brankovića. Đurađ Branković je kao i prethodnik morao priznati Sigismunda kao svoga baruna.

Borba za nasljedstvo

U bosanskoj srednjovjekovnoj državi ubrzo je došlo do još većih neprilika. Naime, ni kralj Tvrtko II. Tvrtković nije imao zakonitoga potomka, pa je odlučio naći nasljednika zapostavivši sva prava Kotromanića na prijestolju. Vuk Banić je još uvijek bio živ i obitavao je u Dubrovniku. Bojeći se da ga Vuk ne naslijedi, Tvrtko II. Tvrtković izdao je 1427. godine u Bobovcu povelju kojom na bosansko prijestolje, ako ne bude imao zakonitoga potomka, postavlja svoga rođaka celjskoga grofa Hermana, tasta kralja Sigismunda. Kralj Tvrtko II. je dakle imenovao grofa za nasljednika ako za sobom ne ostavi zakonitoga potomka.

Objava Ustoličenje Osmanlija na Hodidjed pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Netom nakon ubojstva Pavla Radenovića 1416. godine umro je veliki vojvoda bosanski Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Umro je u gradu Kotoru na Vrbanji. Hrvoje je kaže Thalloczy mnogo sagriješio kad je u zemlju doveo Osmanlije, ali je svojom krepošću, silovitom i samouvjerenom ličnošću bio silan, kako veli Ferdo Šišić. Iza Hrvoja ostala je udovica Jelena i sin Balša Hercegović, koji jer imao dvije kćeri: Katarinu i Doroteju. Balša je kao jedinac naslijedio svu očevu imovinu u Bosni dok su se za Dalmaciju i Hrvatsku otimali Mlečani, Dubrovčani, Splićani i kralj Ostoja.

Neposredni događaj je bila smrt Pavla Radenovića, rođaka Ostojine prve žene Kujave koji je donio silne probleme u Bosni. Kako bi očvrsnuo položaj, kralj Ostoja se oženi Jelenom Nelipčić 1416. godine kome je to bio treći brak, zasigurno najbogatiji.

Kraljica Jelena Nelipčić (1416. – 1422.)

Jelena Nelipčić rođena je na području Cetinske krajine, početkom osamdesetih godina XV. stoljeća. Jelena je bila kći utjecajnoga hrvatskog feudalca, kneza Ivana II. Nelipčića i splitske plemkinje Margarete rođ. Merini. Njezin brat poslije postaje ban Kraljevine Hrvatske i Dalmacije, knez Ivaniš Nelipčić. Majka Margareta odgojila je Jelenu u duhu katoličkih vrijednosti.

U proljeće 1401. godine Jelena se udaje za najmoćnijega bosanskog vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Brak je zasigurno bio pomno isplaniran jer su Nelipčići i Hrvatinići graničili sa svojim posjedima te su nastojali ženidbenim vezama osnažiti svoj položaj. Jelena je u miraz donijela grad Omiš, ali i svoju vlastitu blagajnu, što je za ženu XV. stoljeća bila rijetkost da posjeduje vlastiti novac.

Rijetko se koja plemkinja srednjovjekovne Europe mogla pohvaliti svojom financijskom nezavisnošću. Ipak, Jelena je raspolagala znatnom količinom gotovoga novca koje je posuđivala uz pozamašnu kamatu od 20 %. Izvori nam govore kako je često pozajmljivala novac splitskim patricijima pa tako nam ostaje podatak da je izvjesnom Dujamu posudila tri stotine dukata koje je on vratio u tri rate u zlatnom nakitu. Kako nije razdvajala privatno od poslovnoga, svjedoči nam podatak da je za putovanje svoga supruga Hrvoja Hrvatinića u Budim, na mirenje s kraljem Sigismundom, posudila svom suprugu 6000 dukata. Za 6000 dukata u to vrijeme mogao se kupiti cijeli jedan grad na obali mora. Hrvoje taj dug nikada nije vratio u cijelosti u gotovini, već je kao kompenzaciju svojoj supruzi prepisao palaču u Dubrovniku.

Početkom 1416. godine umire Hrvoje Vukčić Hrvatinić te ga nasljeđuje nećak Juraj Vojsalić. Jelena je uspjela zaštiti svoj miraz te je nastavila upravljati određenim posjedima u vlasti njezina supruga. Ipak, svjesna da sama neće uspjeti zadržati svoje posjede, ona se već na jesen iste godine udaje za bosanskoga kralja Stjepana Ostoju. Svom drugom suprugu donosi uz grad Omiš i utvrđeni grad Jajce te Plivsku i Lučku župu kao miraz.

Razdor za razdorom

Ova Ostojina ženidba dala je novi povod za uznemirenje u zemlji. Porodica Radenovića (Pavlovića) imala je mnogo prijatelja koji su htjeli oprati sramotu nanesenu kraljici Kujavi. Više uvrijeđen bio je njezin sin Stjepan, poslije kralj Stjepan Ostojić (1418. – 1421.). Možemo reći kako se zlo gomilalo nad zlim. Unutarnje smutnje su više škodile Bosni nego napadi Osmanlija ili Ugara. U zadnje dvije godine 1415. – 1416. kako javljaju Dubrovčani „da su siromašni bjegunci iz Bosne pali na teret Dubrovniku”.

„Pravi gospodar Bosne” bio je sultanov vojvoda Ishak u Vrhbosni, koga ugarski ljetopisac Thurocz zove kraljem bosanskim, ponukan vjerojatno stalnim napetostima u bosanskoj državi. U tim trenutcima Dubrovčani šalju pismo kralju Sigismundu 12. listopada 1416. godine u kojem javljaju: Među barunima bosanskim planulo je veliko i smrtno neprijateljstvo zbog pokojnog kneza Pavla, stoga je Turčin (sultan Mehmed I.) poslao dva svoja poslanika k rečenim barunima, da ih međusobno izmire. Sastanak je propao jer su se trebali pritvoriti kralj Stjepan Ostoja i knez Dragiša Dinjičić, koji su nehotice prije pobjegli sa stanka i poradi toga bosansko je kraljevstvo u najvećem trvenju i rasulu.

U tome razdoblju Osmanlije su jasno potpomagale protukraljevu struju kralja Tvrtka II. Tvrtkovića iako po izvješću Dubrovčana, osmanlijska vojska nije bila u Bosni jer je bila usmjerena na Solun. Kralj Ostoja se našao u još većim problemima kada se i njegov rođeni sin Stjepan Ostojić okrenuo protiv njega. Dana 20. travnja 1417. godine dane su upute zapovjedniku Stona jer se načulo kako se kralja krije tamo, da se sve pripremi za kraljev nenadani dolazak. Pomoću nekih humskih knezova Ostoja je zavladao Humskom zemljom i pomirio se sa sinom Stjepanom Ostojićem.

Najveći događaj iz ovih dana jest izmirenje kneza Petra Pavlovića s kraljem Ostojom. Veliki su morali biti razlozi da knez Petar oprašta ubojicama svoga oca. Knez Petar, iako dosta kasno, konačno je uvidio propast u koju srlja Bosna dozivajući Osmanlije. Dubrovčani su i dalje izvještavali kralja Sigismunda o prilikama u Bosni i tako mu 26. kolovoza pišu o provali Osmanlija u Albaniju u mjesecu lipnju, odakle su se onda uputili u Bosnu. No sultan je tada bio zaposlen vlastitim državnim prioritetima, pa je neki broj Osmanlija na granici s Raškom i Albanijom i ne zna kuda će krenuti: „Ovo bosansko kraljevstvo je u običajnoj i velikoj neslozi, koju goje gospoda i baruni između sebe.”

Čitavu 1417. godinu kralj Ostoja je boravio oko Neretve. Posljednji zabilježeni datum za kralja Ostoju bio je 23. ožujka 1418. godine u Bišću ispod grada Blagaja u Humskoj zemlji, u kojoj je kralj uređivao državne i obnovio stare odnose između Dubrovnika i Bosne. Krajem mjeseca ožujka ili početkom travnja umro. Ostavio je iza sebe sina Stjepana Ostoju od prve žene Kujave, i dva nezakonita sina: Radivoja i Tomu. Novi kralj Stjepan Ostojić zatvara pomajku Jelenu i na dvor dovodi svoju majku Kujavu. Dvor konfiscira bogatu imovinu kraljice Jelene, a ona nakon četiri provedene godine u zatvoru biva ubijena 1422. godine. Neki izvori sugeriraju da je Jelena možda bila i majka Balše Hercegovića iz prvoga braka, ali to nije potvrđeno. Sve u svemu, Jelena Nelipčić ostala je upamćena kao utjecajna žena prvo vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića potom neposredno i udajom za kralja Ostoju u kratkom razdoblju svoga vladanja. Svojim rodom povezala je odnosno učvrstila hrvatsko-bosanske veze za poimanja srednjega vijeka.

Objava Ženidba kao (ne)idealno rješenje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Događaji nakon bitke na Lašvi iz 1415. otvorili su vrata Osmanlijama koji su jedva dočekali takav ishod događaja. Vlastite izdaje, zavjere i nepovjerenja srednjovjekovnoga bosanskog čovjeka ubrzali su gubitak državnosti. Među težim udarcima, koji su snašli Bosnu, bila je bez dvojbe nasilna smrt kneza Pavla Radinovića, rođaka kralja Stjepana Ostoje.

Knez Pavle Radenović

Pavle Radenović bio je jedan od najmoćnijih bosanskih velikaša tijekom vladavine kralja Tvrtka I. Kotromanića i njegovih nasljednika. Pavle Radenović (? – 1415.) bio je knez iz redova Pavlovića koji je bio jedan od najmoćnijih velikaša u kraljevini Bosni. Zajedno s vojvodom Hrvojem Vukčićem i vojvodom Sandaljem Hranićem sudjelovao je u svim bitnim događajima iz bosanske povijesti krajem XIV. i početkom XV. stoljeća. Bio je sin Radena Jablanića koji je imao posjede u istočnoj Bosni oko Krivaje i Prače. Kao jedan od provjerenih ljudi u kraljevstvu, zajedno s Vlatkom Vukovićem 1391. godine zauzima Konavle, koje su do tada držali Sankovići. Poslije smrti Tvrtka I. (ban 1353. – 1377., kralj 1377. – 1391.) aktivno je sudjelovao u smjenjivanju i postavljanju kraljeva Bosne i za njegove vlasti su Pavlovići postali najmoćnija velikaška obitelj uz Kosače i Vukčiće. Bio je također savjetnik bosanske kraljice Jelene Grube. Pavle je kontrolirao značajne teritorije istočne Bosne i Hercegovine, uključujući gradove poput Borača, Prače i Sokolovića. Iako je u početku sa Sandaljem Hranićem i Hrvojem Vukčićem podržavao bosanskoga kralja Ostoju, kasnije je podržao koaliciju koja ga je srušila i dovela kralja Tvrtka II. Tvrtkovića na bosansko prijestolje.

Ubojstvo na Parenoj poljani u Sutjesci 1415. godine

Nakon bitke u Lašvi, Hrvoje je dobio što je želio, to jest primat i osiguravanje teritorija, a Ostoja i Sandalj su ostali na svojim posjedima nakon što su platili danak osmanskom sultanu. Jedino je pozicija kneza Pavla ostala nesigurna. Ne može se pravo razumjeti zašto je knez Pavle bio ubijen. U njegovu su smrt upleteni kralj Ostoja i vojvoda Sandalj Hranić Kosa. U čemu se ta Pavlova krivica sastojala, teško je kazati. Bio je jedini pristaša Sigismunda Luksemburškog u Bosni, je li radio s Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem zajedno protiv kralja Ostoje, odnosno bio sklon kralju Tvrtku II. teško je reći. O događaju je 24. kolovoza 1415. godine svoju vladu izvijestio dubrovački poslanik na kraljevom dvoru u Sutjesci Ivan Gundulić:

Jutros rano – piše on – otišao je kralj Ostoja sa svojim sinom jašući u ravnicu. S njima je bio knez Pavle Radinović i njegov sin Petar, vojvoda Sandalj Hranić Kosača i vojvoda Vukmir Zlatonosović, za tim župan Dragiša Drinjčić, knez Vuk Hranić i vojvoda Pavao Klešić. Ja ostadoh kod kuće, da napišem neka pisma, kad odmah dođe k meni sluga kneza Pavla Radenovića. Odmah se digoh i uzjašim konja i pođoh za njim. Stigao sam ih negdje oko Sutiske. Kad sam jašio s vojvodom Sandaljem, poruči on vojvodi Vukmiru: „Gledajte da mi dođete ili ću ja k vama”. Nama dođe spomenuti Vukmir i s njim je dugo govorio. Kad smo bili blizu mjesta koje se zove Parena poljana ondje vojvoda Sandalj izvuče sablju, a zatim učiniše isto svi njegovi ljudi. U taj mah dade kralj Ostoja s nekim velmožama svezati kneza Petra u Bobovac, a kneza Pavla u isto vrijeme da ne bude krvi među njima. Meni se sve činilo da je to djetinja igra jer među njima nije bilo nikakvoga okršaja. Kad je zatim knez stao bježati mislio sam da će ga vezati no u to dođe knez Vuk i neko od Sandaljevih ljudi odrubi mu glavu. Drugi opet odrubi glavu knezu Pavlu i pade mrtav. Vlatko Tamarlić, pataren, pobježe u moj stan to jest fratrima da se spasi, a zatim je pošao po tijelo Pavlovo i daće ga prenijeti u Vrhbosnu. Knez Petar Pavlović silom odveden kako vam rekoh u Bobovac. Mislim kako sam od nekih čuo da će ga oslijepiti i držim da tome neće izbjeći. Kad se sve smirilo ljudi pođoše kući. Poginuše samo četiri osobe. Od ostalih je vojvoda Vukmir malo ranjen na plećima Barilo Tezalović sužanj je Vuka Hranića, a Pribijasaja Muršić je sužanj drugih. Pošto je opet nastao mir odjaših do vojvode Sandalja, a ovaj mi reče: „Jesi li se nadao da ćeš ovo vidjeti? Eto po milosti Božjoj ja činim i vršim pravicu kako činite i vi gospoda dubrovačka jer tko izdaje Dubrovnik gubi glavu. Tako ja činim s drugim vjernim Bosancima”. Iznoseći mnoge grijehe protiv oca i sina protiv veličanstva kralja ugarskoga i protiv bosanske vlade Sandalj završi „Ivane ja sam brat i pravi prijatelj gospode dubrovačke preporučite me njima jer sam jedan od onih koji vam hoće dobra. Istina je da su neki opaki ljudi dojavljivali sve riječi između vas i mene ali ja to mislim o vama i ja vidim obranu moju i mojih nasljednika u vama…”

Gospodo poslanik nastavlja svojoj vladi po mom mišljenju držim da u ovoj stvari nitko nije imao udjela osim Sandalja s kraljem Ostojom, a vojvoda Vukmir znajte jutros, a ne prije zakleo mi se da se nikada nije govorilo o smrti Pavlovoj, a kad se zaključila smrt bio mu je obećan grad Olovo (di Piombo). Također sam govorio s kraljicom Kujavom (žena kralja Stjepana Ostoje) koja dvoji o svom položaju jer je rodica patarena kneza Pavla. Ivan Gundulić vas preporučuje. Knez Petar nije bio oslijepljen i vojvoda Vukmir mi je rekao da će ga sutra otpratiti put Borča, a sva njegova oblast biće razdjeljena ali točno ne znam kako i kome.

Smrt kneza Pavla Radenovića bijaše lozinka najtužnijega građanskog rata. Sinovi Pavlovi Petar i Radoslav, po ocu zvani Pavlovići, digoše se protiv krivaca očeve smrti kralja Ostoje vojvode Sandalja i pozvaše Osmanlije u pomoć, a narod je pred njima počeo bježati na dubrovačko zemljište. Već u prosincu bjesnila je osmanska sila na južnoj granici bosanske države, te je bosanski velmoža Miliša molio Dubrovčane da mu se dozvoli pobjeći pred Osmanlijama u njegove tvrđave ili u sam grad Dubrovnik. Sljedeće godine harala je osmanska vojska po Humskoj zemlji i dopirala je do dubrovačke međe. Dok su jedne osmanske čete harale u Humskoj zemlji i Travuniji, druge se prodrle u Podrinje i gornju Bosnu, tako da im je uspjelo da zauzmu grad Vrhbosnu s cijelom župom. U gradu Vrhbosni namjesti sultan Muhamed još iste godine 1416. za sandžaka svoga vojvodu Isaka. Iste 1416. godine umro je moćni vojvoda i herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić što je dovelo do još veće uzdrmanosti bosanske državnosti koja će imati katastrofalne posljedice u sljedećim godinama.

Posljedice smrti Pavla Radenovića

Pavlova smrt imala je dalekosežne posljedice za cijelu političku scenu Bosne. Tako je obitelj Radenovića (Pavlovići) izgubila značaj koji je imala što je omogućilo drugim plemićima poput Kosača i Hrvatinića da prošire svoj utjecaj. Možemo kazati kako je ubojstvo na Parenoj poljani dovelo do daljnje fragmentacije Bosne zbog stalnih sukoba velmoža koji su dodatno oslabili Bosansko kraljevstvo dovodeći do još većega utjecaja Osmanlija na teritorij Bosne. Također, smrt Pavla Radenovića neposredno je dovela do jačanja obitelji Kosača, čiji će vojvoda Stjepan Vukšić Kosača (Sandalj Hranić Kosača je bio stric Stjepana Vukšića Kosače te kao najstariji nećak Sandalja naslijedio je strica) postati herceg (vojvoda) i time dati ime Hercegovini.

Objava Ubojstvo kneza Pavla Radenovića na Parenoj poljani pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Srednjovjekovna Bosna puna je događaja koji su ostavili posljedice iza kojih nije bilo povratka. Odluke koje su pojedincima pružale nadu za vlastitu korist, a po nekima neposrednu izdaju. U konceptu kazanoga, srednjovjekovna bosanska prošlost pamti Hrvoja Vukčića Hrvatiniča (oko 1350. – 1416.) kao takvoga. Jednoga od najvećih bosanskih i hrvatskih plemića, te jednoga od najvažnijih predstavnika obitelji Hrvatinića. Nosio je titulu knez Donjih Kraja, Veliki vojvoda bosanski i herceg splitski, a nakratko je bio i potkralj Dalmacije i Hrvatske.

Godina prije njegove smrti u svim povijesnim prevratima, političkim opredjeljenjima postavila je rutu kojom će ići srednjovjekovna Bosna sve do svoga pada pod Osmanlije 1463. godine.

Neposredni događaji

Nakon smrti prvoga bosanskog kralja Tvrtka I. 1391. godine uslijedila su konstantna previranja oko nasljedstva na tron bosanske države. Nakon Stjepana Dabiše (1391. – 1395.) i Jelene Grube (1395. – 1398.), na vlast je došao kralj Stjepan Ostoja (1398. – 1404.; 1409. – 1418.) čija je vladavina obilježena stalnim previranjima i sukobima. Koliko je vojvoda Hrvoje bio moćan govori činjenica o postavljanju Ostoje za kralja 1398. godine, a poslije i njegovo svrgavanje. Smrću ugarskoga kralja Ludovika I. neposredno Hrvoje Vukčić Hrvatinić je sudjelovao u dinastičkim borbama protiv kralja Sigismunda Luksemburškog. Ladislav Napuljski je Hrvoju 1391. godine na upravu povjerio banovine Dalmaciju i Hrvatsku. Kad je za hrvatsko-ugarskoga kralja 1403. godine okrunjen Ladislav Napuljski, Hrvatinića je postavio za glavnoga namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni te ga imenovao hercegom splitskim, darovavši mu uz to otoke Brač, Hvar i Korčulu, čime je Hrvoje Vukčić Hrvatinić stekao naslov hercega Splita, potkralja Dalmacije i Hrvatske, velikog vojvode bosanskog i kneza Donjih kraja.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić se s vremenom sukobio s kraljem Ostojom, svrgnuo ga i izabrao novoga kralja, Tvrtka II. Tvrtkovića (1404. – 1409.; 1421. – 1443.). U Bosni se potom pod vodstvom Hrvatinića i kralja Tvrtka II. stvorio pokret protiv Ugarske i kralja Sigismunda Luksemburgovca. Ponovni prevrat zbiva se 1408. godine kada Sigismund Luksemburški upada u Bosnu i pali Dobor pri čemu se dogodio pokolj bosanske vojske, a Hrvoje Vukčić Hrvatinić prelazi na stranu pobjednika, ugarskoga kralja. Ugarska pobjeda u Bosni značila je s vremenom i slabljenje moći Hrvatinića te je k tome ponovno 1412. godine izabran za kralja Bosne Stjepan Ostoja, na čije svrgavanje je utjecao Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Kalkulacije velikoga bosanskog velmože nisu urodile plodom, dapače 1413. godine ugarski kralj Sigismud Luksemburški ga proglasi veleizdajnikom te se Hrvatinić odlučuje na potez kojim je srednjovjekovna Bosna izgubila svoju državnost radi osobnih ciljeva – zatraživši pomoć i Osmanlija koji su jedva dočekali ponovnu podjelu unutar bosanskih velikaša.

U Bosni se u to vrijeme pojavio kralj Tvrtko II. Kotromanić. Njega su dovele Osmanlije, vjerojatno po Hrvojevoj želji, kako bi potisnuo kralja Ostoju koji se još uvijek vjerno držao prema Sigismundu. Tvrtko II. držao se u jednom dijelu zemlje, čuvan od Osmanlija šireći krug svojih pristalica. U mjesecu kolovozu 1414. godine na svoju stranu pridobio je Pavla Radenovića, kneza iz redova Pavlovića i preko poslanika bio u kontaktu s Dubrovčanima.

Osmansko vazalstvo Bosne

Iz ovoga vremena potječe jedno pismo u dubrovačkom arhivu u kome se navodi da Osmanlije u Bosanskom kraljevstvu neće nikoga pljačkati jer su te oblasti pokorne i daju harač (dohodak, tribut) osmanskom sultanu kako bi se očuvale. Dubrovačka vijest da su oblasti Bosanskoga kraljevstva pokorne i da plaćaju tribut osmanskom sultanu predstavlja prvi pouzdan podatak o tome da su bosanski vladar i velikaši postali osmanski tributar.

Početak kraja Bosanskoga kraljevstva

U veljači 1415. godine kralj Sigismund poduzeo je jedan pohod protiv Hrvoja, a onda je izdao vlastima uputstvo za pohod protiv Osmanlija u Bosanskom kraljevstvu. U svojoj povelji od 12. kolovoza 1415. ugarski kralj Sigismund Luksemburški navodi kako su Osmanlije napale „njegovo Bosansko kraljevstvo”. Dok se ugarska vojska spremala, Osmanlije su bez otpora stizali do Kranjske i dalje na zapad. Vojske su se susrele u župi Lašva u drugoj polovini srpnja. Kako je zabilježeno, vojska Bosanskoga kraljevstva nije sudjelovala u bitki, što ne znači izuzimanje vlastele i njihovih vojnika. Prije svega se misli na Hrvoja, Pavlovića i Tvrtka II. Sukob se završio porazom Ugara. Ovo je bio prijelomni događaj koji će dovesti do konačnoga pada srednjovjekovne Bosne pod Osmanlije 1463. godine.

Kao i sva politička previranja oko toga gdje se što dogodilo, tako se dugo smatralo kako se ova bitka odigrala u Makljenovcu kod današnjega Doboja. Dokumenti koji navode kako se ova bitka dogodila u župi Lašva jest jedna isprava od 27. srpnja 1416. godine u kojoj se navodi kako su se barones ac milites et clientes predicti regni nostri Hungarie borili pro Christiane plebis tuitione in regni nostri Bozne in provincia Laswa. U drugom dokumentu od 16. srpnja 1416. zagrebačkoga biskupa Eberharda navodi se – „in provincia Las[va] regni Bosne”.

U svom opisu osmansko-ugarskoga sukoba na prostoru Bosne, Dietrich od Niecheima navodi kako su Osmanlije na povratku iz pljačkaškog pohoda u Bosni sreli mnoge ugarske plemiće, otprilike 6.000, naoružanih za odbranu Ugarske. U bici su se borili s jednim dijelom osmanske vojske koju su pobijedili, a istog dana sudarili su se i s drugom osmanskom vojskom te joj nanijeli poraz pred večernje sate. Uprkos tim uspjesima, među njima je bio i zapovjednik, izdajica Bosne i lažni kršćanin. On je, žaleći zbog kršćanskih pobjeda, nagovarao kršćane da se sukobe i treći put s Osmanlijama istog dana. Oni su mu odgovarali da su umorni i da taj dan nisu spremni da se bore, a izdajnik im je rekao da je u blizini malo Osmanlija i da će ih lako pobijediti. Oni su mu povjerovali i došli su na neko mjesto gdje je bilo skupljeno ogromno mnoštvo nevjernika kojima nisu mogli parirati. Okruženi tim Osmanlijama, svi su kršćani bili ubijeni, a među njima su najplemenitiji zarobljeni.

Ovaj prikaz bitke je očigledno izvršio veliki utjecaj na ugarskoga kroničara Jánosa Thuróczyja jer je on u „lažnom kršćaninu” prepoznao vojvodu Hrvoja te se u njegovu djelu može naići na tvrdnju da je Hrvoje napao Ugarsku uz pomoć Osmanlija. Upravo se na osnovi ovoga iskaza u historiografiji ustalilo mišljenje da je Hrvoje u ovom sukobu igrao značajnu ulogu.

Okončanjem bitke sultan je potvrdio Ostoju za kralja Bosne drugi put tako da je Tvrtko II. bio prisiljen na povlačenje. Zarobljeni ugarski zapovjednici su tajno poručivali da su Ugri potpuno izgubili Bosnu. Sigismund više nikada nije kročio u Bosnu i najviše što je kasnije postizao bilo je priznavanje vazalske vjernosti. Ovom bitkom de facto Osmanlije su postale vladari srednjovjekovne Bosne. Sve odluke, raspodjele snaga, vazalstva plaćanje harače nisu mogle proći bez njihova neposrednoga kontakta. Nada za oslobađanjem kraljevine Bosne od Osmanlija s ovom bitkom izgubila je svaki smisao.

Objava Bitka koja je odnijela nadu srednjovjekovne Bosne pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Arheološka istraživanja su potvrdila narodnu predaju da je samostan spaljen. Ipak, o trenutku razaranja, narodna predaja govori kako je samostan zapaljen tijekom 17. stoljeća, a pronađeni arheološki materijal datira iz 14. i 15. stoljeća što ukazuje na podatak da je samostan spaljen najkasnije osamdesetih godina 15. stoljeća, u vrijeme osmanskih osvajanja Livna.

Na ovom je području izgrađeno groblje, a 1885. godine sazidana kapelica i posvećena sv. Ivanu Krstitelju. U funkciji je bila do 1991. godine. Zbog arheoloških istraživanja srušena je 1994.–1995. godine budući da je pokrivala ostatke srednjovjekovnoga samostana. Na ovom je području pronađen brojan arheološki materijal iz prapovijesnoga vremena do kasnoga srednjega vijeka. Arheološko područje samostana sv. Ive u Livnu proglašeno je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2004. godine.

Objava Samostan sv. Ivana Krstitelja u Livnu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

            Program se sastojao od misnog slavlja, projekcije filma, predavanja, terenskih obilazaka arheoloških lokaliteta i radionica.

            Prvoga dana programa fra Antonio je framašima predstavio projekt Škola bosansko-franjevačke povijesti i prezentirao okvire u kojima će se realizirati. Nakon toga framaši su pogledali film „Stoljeća Bosne Srebrene“, kroz koji su na jedan umjetnički način imali priliku učiti o stoljetnoj djelatnosti franjevaca u Bosni.

            Drugoga dana tri je predavanja održao dr. Emir O. Filipović, profesor na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Prvo je predavanje bilo na temu „Srednjovjekovna Bosna“ u kojem je govorio o samom kontekstu u koji su franjevci došli. Drugo je održao na arheološkom lokalitetu „Mili“ u današnjim Arnautovićima pored Visokog na temu „Kraljevsko Visoko u srednjem vijeku“ u kojem je istaknuo važnost Viskog i lokaliteta Mile za našu povijesnu, kulturnu i duhovnu baštinu. Treće predavanje je bilo pod naslovom „Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni“ i u njemu je istaknuo važnost franjevačke djelatnosti u srednjovjekovnim bosanskim gradovima, koja je inače malo poznata. Nakon predavanja članovi Područnog vijeća Frame Bosne Srebrene Leona Barešić i Dario Adžić održali su radionice na temu održanih predavanja. Framaše su potaknuli na kreativno razmišljanje i vrednovanje vlastite povijesti te su im ponudili ideje za vođenje susreta ovakve vrste u mjesnim bratstvima – što je i konačni cilj ove škole.

            Trećega dana upriličen je obilazak franjevačkih institucija u Visokom i evaluacija projekta. Između ostalog prof. Filipović je istaknuo sljedeće: “Škola bosansko-franjevačke povijesti je hvale vrijedna ideja koja je u svom prvom segmentu uspjela okupiti zainteresirane framaše oko teme srednjovjekovne Bosne i prvih par stoljeća franjevačkog djelovanja na bosanskom prostoru. Osim klasičnog prezentacijskog dijela tematske materije u okviru učionice, projekt je uključivao i terenski aspekt rada te je sa polaznicima posjećen lokalitet s ostacima krunidbene i grobne crkve sv. Nikole u Arnautovićima, nekadašnjim Milima, kod Visokog. Framaši su pokazali visok stupanj zanimanja za izložene teme, pratili su pozorno izlaganja, postavljali pitanja te sudjelovali u diskusiji. Stoga smatram da je Škola bosansko-franjevačke povijesti potpuno ispunila planirane ciljeve te polaznicima pružila čvrstu osnovu u poznavanju prvog razdoblja prošlosti bosanskih franjevaca. U tom smjeru preporučam i daljnji nastavak ovoga vrijednog projekta.“

Objava Škola bosansko-franjevačke povijesti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bosna Srebrena i njezini franjevci

Više od dvije godine bosansko-francuska spisateljica, orijentalistkinja i prevoditeljica, Jasna Šamić, koja dulje vrijeme živi u Parizu, u sarajevskom Oslobođenju objavljuje dijelove „iz knjige u nastajanju” pod naslovom Pariz moje mladosti. Ispisuje vrlo raznovrsne „tekstove o gradovima i licima”, ali i o temi Crkve bosanske, koju smatra bogumilskom, gdje kontekstualizira i pojavu franjevaca.

Čvrsto inzistira na prisutnosti heretičke sekte bogumila, a potvrdu nalazi već u samom dolasku franjevaca: „Jedno pitanje se javlja samo od sebe: zašto u Bosnu dolaze franjevci ako ne s papinim zadatkom da istrijebe ‘bosansku jeres’? Franjevci postaju ubrzo potom nosioci autentičnoga bosanstva. Danas su podijeljeni između onih koji su proustaške ideologije (ispunjeni nacionalnim osjećanjima uvezenim i nametnutim iz susjedstva, počev od 19. v. pa nadalje) i nazivaju sebe hrvatskim bosanskim franjevcima (kakva divna sintagma!), i onih koji su probosanski orijentisani.” (Oslobođenje, 23 – 24. 4. 2022).

Bosanski franjevci su uvijek sebe nazivali bosanskim tijekom svoje povijesti i Bosna im je bila na prvom mjestu. Tako i danas. Fra Filip Lastrić u 18. st. pod vlašću Turaka piše u svojoj knjizi Pregled starina (Epitome vetustatum) o Bosni i njezinim ljepotama i naziva je kraljevstvom. Tako o Bosni govore i mnogi drugi franjevci pod četiristoljetnom turskom vlašću (1463 – 1878). I to samo oni – i nitko drugi! Ne govore o Bosanskom pašaluku ili slično! Oni su čuvali ideju Bosne – nazivajući je kraljevstvom i nadali se slobodi! Da se danas nazivaju „hrvatskim bosanskim franjevcima” čista je izmišljotina. U Bosni Srebrenoj tako nitko ne govori. Iako ta „divna sintagma” sadržajno i nije netočna, jer su franjevci po nacionalnosti Hrvati uz manji broj Albanaca s Kosova. Bosnu dakako smatraju svojom domovinom! Uostalom, Bosna Srebrena je jedina institucija koja je nadživjela pad Bosanskoga Kraljevstva, propast Osmanskoga Carstva i druge potonje režime. I trajno se nazivala Bosna Srebrena. Gruba i sirova podjela franjevaca na proustaške i probosanske valjda se nije čula od vremena najcrnje faze komunističkoga režima, prvoga desetljeća nakon II. svjetskoga rata. Kako autorica pariških zapisa to uopće ne dokazuje, bespredmetno je opširnije se na to osvrtati jer se u biti radi o povijesnom krivotvorenju i opasnom političkom etiketiranju.

Katolička crkva i bogumili u srednjovjekovnoj Bosni

Nepravda se čini prema Turcima kada se govori o njihovoj ulozi „i njihovom slavnom rušenju katoličkih crkava”, smatra autorica pariških zapisa! Ne treba se držati, kaže, „istorijskih djela, i zvučnih imena nego samo dokumenata, izvora iz tog doba”. Turci su, piše, zatekli „glavnu religiju” Crkvu bosansku čije pripadnike „mnogi naučnici s pravom nazivaju bogumilima”, i narod koji „se zvao Bošnjaci”, a bilo je „i nešto pripadnika drugih vjera, naročito katolika”. Brojčanu premoć „bogumila” autorica dokazuje tvrdnjom da su „u 15. vijeku postojale samo dvije katoličke crkve i jedna pravoslavna”! Pritom se poziva na „historijski dokument” koji je pronašla u jednoj biblioteci u Istanbulu! To je dokaz, kaže, „za one koji misle da su Turci porušili na desetine crkvi” (Oslobođenje, 21. 7. 2020).

Osvajanjem Bosne (1463) Turci su ustvari zatekli narod koji se zvao Bošnjani, a ne Bošnjaci, i tek nevelik broj pripadnika Crkve bosanske, jer su bili izloženi teškom progonu kralja Tomaša (1459). Bez temelja je tvrdnja o tobože samo dvjema katoličkim crkvama (i jednoj pravoslavnoj). Činjenice su međutim neumoljive. U srednjovjekovnoj Bosni bilo je više od trideset franjevačkih samostana s crkvama. Vidljivi su ostaci tih crkava u Visokom, Srebrenici, Sutjesci, Olovu, Jajcu, Podmilačju, Bihaću…! Štoviše, fra Andrija Zirdum u jednom je svom radu registrirao 444 crkvišta u srednjovjekovnoj Bosni (Bosna franciscana, 15/2001, 161 – 219). Toliko o „dvjema” katoličkim crkvama.

Autorica pariških zapisa, što smo već spomenuli, tvrdo zastupa postojanje bogumila u Bosni. Rijetko se kad „nađe stvarno pošten istoričar, koji će prići istorijskim činjenicama iz ljubavi prema istini…”, smatra ona. K tomu, naglašava da, nasuprot mnogim autorima kao što su Nedim Filipović, Adem Handžić, Branislav Đurđev i Dubravko Lovrenović, „profesorica Herta Kuna, izučavajući stare bosanske tekstove, nije dovodila u sumnju postojanje bogumilstva u Bosni”. Herta Kuna, k tomu, „dokazuje i to da se bosanski kralj Tvrtko ne kruniše na grobu Svetog Save, nego u Milima”, kod Visokog (1377). Tamo je bio franjevački samostan s krunidbenom i grobnom crkvom sv. Nikole, što autorica ni usputno ne spominje. Može li se „Herta Kuna, Jevrejka, optužiti za bošnjački unitarizam” za što se navodno „optužuju svi oni koji tvrde da su u Bosni postojali bogumili?” – pita se autorica? Zaista je neumjesno povezivanje aktualne partijske ideologije bošnjačkoga političkog unitarizma s istraživanjem Crkve bosanske! U nedostatku argumenata, čudna selidba u sferu politike! Herta Kuna (Požega, 1922 – Zagreb, 2009) bila je filologinja i povjesničarka srednjovjekovne bosanskohercegovačke i franjevačke književnosti. Doktorirala je 1962. o jeziku fra Filipa Lastrića (1700 – 1783) i predavala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U svom djelu „Srednjovjekovna bosanska književnost” (2008) nigdje ne spominje bogumile. Isključivo govori o Crkvi bosanskoj i njezinim pripadnicima koji su sebe nazivali krstjani i krstjanice Crkve bosanske. Herta Kuna također ne dokazuje da je Tvrtko okrunjen u Milima, jer to nije predmet njezina zanimanja. To je dokazao Đuro Basler, a ona je sasvim korektno preuzela taj podatak.

Autorica, nadalje, piše da je „bila zapanjena” kad joj je „Nela Rubić, nekadašnja nastavnica na Filozofskom fakultetu, rekla da će u svom doktoratu pokazati kako nije bilo bogumila, da je to bilo čisto hrišćanstvo, tj. katoličanstvo, ‘pa da će ONI vidjeti svoje’. Prvo što treba reći jeste da ova profesorica nije bila istoričar. Potom, njeno ‘obećanje’ je pratio osmijeh kao znak podsmijeha i mržnje. Drugim riječima, to je bila prijetnja i znak osvete koja će uslijediti doktoratom. Najava revanšizma. A ne naučne istine! Zašto i kome revanšizam? (…)”

Osmijeh je ovdje pročitan „kao znak podsmjeha i mržnje”, a najava doktorata kao „prijetnja i znak osvete”, „najava revanšizma”, „osveta Izetbegovićima? … Esdeaovcima?” (Oslobođenje, 23 – 24. 4. 2022). Začudno je kako se iz osmijeha i još nedovršenoga doktorata mogla iščitati tolika opasnost! Neobične izvedenice! Neodoljivo to podsjeća – da se vratimo malo u franjevačku prošlost – na fra Ivana Franu Jukića (1818 – 1857) i njegov komentar otpora protiv najave osnivanja književnoga društva: „Nas nekoliko rodoljubah od deset godinah nastojalo je zavesti jedno čitateljno družtvo koje bi oko književnog i umnog napredovanja bosanskog puka brinulo se.” Međutim: „Jedni su u tom družtvu već zapadnu propagandu – talianske karbonare opazili u svom dubokom mozgu, drugi su vidieli, kako je Rus s Kozacima Zec i Vranicu obsieo, a ostali su Engleza doveli, ovi je, prosiekavši kanal kroz Vlašić, blokirao Travnik – i to rad našeg ubogog družtva!” (Bosanski prijatelj, I, 1850). Nela Rubić (1953 – 2014), po rođenju iz Duvna, bavila se temama iz starije bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti. Točno je da ona „nije bila istoričar”, ali to nije bila ni Herta Kuna!

Autorica je o „dualizmu u Bosni” naišla „na nebrojeno referenci” stranih autora: Francuza, Talijana, Grka, Amerikanaca, ali „vrlo malo Bosanaca”. O sadržaju bogumilskoga vjerovanja: „Bogumili odbacuju Stari zavjet i proučavaju samo jevanđelja, posebno Jovanovo, odbacuju, poput katara, Crkvu jer je smatraju da ona pripada Đavolu, optužujući je da je korumpirana. Bogumili odbijaju sakramente, a na molitve gledaju prvenstveno kao na ličnu aktivnost” (Oslobođenje, 30. 4–1–2. 5. 2022). To jest nauk nekih dalekih bogumila, ali nije nauk krstjana i krstjanica Crkve bosanske! Autorica, nadalje, sugerira da bi „većini muslimana više odgovaralo da bude ‘bogumil’” nego kršćanin „po porijeklu” (Oslobođenje, 7 – 8. 5. 2022). Istini za volju, takve želje ne mogu mijenjati povijesne činjenice.

Crkva bosanska

Što se tiče stvarnoga karaktera Crkve bosanske, znamo da su je njezini suvremeni protivnici optuživali za dualističku herezu. Dio povjesničara od druge polovice 19. pa do sredine 20. st. prihvatio je te politički poticane optužbe kao valjana povijesna svjedočanstva te su, umjesto da je nazivaju njezinim stvarnim imenom Crkva bosanska, nju pod imenom bogumila i patarena (B. Petranović, F. Rački) stavljali u kontekst srednjovjekovnih sekti karakterističnih po radikalnom dualizmu. Dualisti su svoj bunt protiv društva i nositelja vlasti temeljili na demoniziranju ovoga svijeta. U kršćanstvu kao, uostalom, i u svim religijama, prisutan je blagi oblik dualizma u tumačenju dobra i zla. Oni koji ističu radikalni dualizam Crkve bosanske pozivaju se na latinske izvore i glagoljske fragmentarne zapise u kojima krstjane njihovi protivnici optužuju za heretičko naučavanje.

Drugi povjesničari vide Crkvu bosansku u kontekstu pravovjerja, a to temelje na domaćim izvorima, prije svega na bosanskim poveljama i na oporuci gosta Radina Butkovića iz 1466. godine, visokoga uglednika u hijerarhiji Crkve bosanske i vrsnoga diplomata u službi hercega Stjepana Vukčića Kosače. Ti dokumenti su posve u okviru pravovjernoga kršćanskog nauka. Povjesničari koji se oslanjaju na te dokumente, Crkvu bosansku ne gledaju kao heretičku sektu nego kao raskolničku (šizmatičku) Crkvu, pravovjernoga teološkog nauka.

Povijesni izvori nastali unutar Crkve bosanske, kao što su iluminirane knjige za bogoslužje, svjedoče da su bosanski krstjani, nasuprot bogumilima i zapadnim neomanihejcima, štovali svetačke moći i priznavali sve istine vjere sadržane u Apostolskom vjerovanju, izuzevši članak „Vjerujem u svetu Crkvu katoličku”, a to znači: tri Božanske osobe, jednoga Boga, Majčinstvo Majke Božje, istočni grijeh i osobne grijehe, posebni sud odmah nakon smrti, strašni sud na koncu svijeta, oproštenje grijeha, Kristovo uskrsnuće, milost Božju. Bosanski krstjani su prakticirali post, štovali svece i kršćanske blagdane (Blagovijest, Božić, Uskrs, Uzašašće, Dan Djevice Marije, sv. Petra i Pavla, sv. Mihovila Arkanđela, sv. Stjepana i Svi sveti, a knjige Starog i Novog zavjeta smatrali Svetim pismom.

Iluminirani kodeksi Crkve bosanske – Evanđelje Divoša Tihoradića, Mostarsko ili Manojlovo evanđelje, Evanđelje tepčije Batala, Kopitarovo evanđelje, Vrutačko četveroevanđelje, Hvalov zbornik, Srećkovićevo evanđelje, Mletački zbornik i Radosavljev zbornik – uvjerljivo pokazuju postojanje crkvene umjetnosti unutar ove raskolničke Crkve, za razliku od dualističkih sekti. Te su knjige uglavnom liturgijskoga sadržaja i sve su nastale unutar Crkve bosanske. Iluminacije su visoke umjetničke kvalitete, a neke se mogu porediti s ponajboljim europskim ostvarenjima te vrste.

Vjerodostojnost latinskih izvora korištenih za tezu o dualizmu Crkve bosanske dovedena je u pitanje zbog toga što se njihove tvrdnje nikako ne mogu uskladiti s domaćim bosanskim izvorima koji upućuju na drukčiju sliku teologije bosanskih krstjana. Iz toga razloga bosanski se krstjani mogu smatrati raskolnicima (šizmaticima) a ne hereticima, pogotovo ne bogumilima jer se tim imenom nikada nisu zvali. Naziv bogumili može se isključivo gledati kao historijski falsifikat.

Crkvena inkvizicija za razliku od heretičkih sekti (husiti, valdenzi, bugarski bogumili…), nikada se nije bavila bosanskim krstjanima niti ih je papa ikada službeno zabranio. Crkvu bosansku uništio je kralj Stjepan Tomaš 1459. godine. Ni Baselski koncil (1431 – 1437) nije se bavio Crkvom bosanskom, koji je tražio eliminaciju heretičkih pokreta, što neizravno govori da Crkva bosanska nije bila dualistička. Crkva bosanska se odvojila od službene Crkve, drukčijim shvaćanjem Crkve, tj. drukčijom ekleziologijom, a ne drukčijim razumijevanjem Krista i Trojstva. Ona je imala visoko mjesto u vrhu vlasti srednjovjekovne Bosne i snažno utjecala na njezino funkcioniranje, kao što su to imale Katolička i Pravoslavna Crkva u srednjovjekovnom društvu.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Franjevci, bosanski krstjani i bogumili pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.