U ranijim se stoljećima gajenje osobnih kreposti poput mudrosti, pravednosti, poštenja, jakosti i umjerenosti podrazumijevalo i predstavljalo siguran temelj sretna i plodonosna života. Aktivnost čovjekova se provodila u skladu s prirodom, sijalo se, gradilo, ubiralo plodove. Nije se propitivalo zadane moralne norme i vrijednosti, život po njima se podrazumijevao. Danas svjedočimo drukčijim shvaćanjima i pokušajima da se sve što je ranije vrijedilo proglasi zastarjelim pa čak i štetnim. Vode se tihi ratovi, ratovi na duhovnoj razini, koje tek rijetki prepoznaju. U svojoj knjizi Rat za duše naše djece, Michael O’Brien primjećuje: „Zamjena toga shvaćanja neodređenim pojmom ‘vrijednosti’ pridonijela je moralnoj nepismenosti i pomutnji koje sada dominiraju dobrim dijelom društva.” Sveprisutna tehnologija nas također otuđuje i oblikuje te obećava oslobođenje od ograničenoga prostora, vremena pa čak i vlastitoga identiteta. Računalo u našim rukama mijenja strukturu našega mišljenja i pretvara nas u drukčija stvorenja jer nas suobličava zahtjevima i prirodi te iste tehnologije kojoj dajemo povjerenje, očekujući da će nam omogućiti izražavanje našega istinskoga ja, ističe Nicholas Carr u knjizi The Shallows: What the Internet Is Doing to Our Brains (Plitkost: Što internet čini našim mozgovima). I mi se predajemo kao da nemamo vlastitu pamet i osjećaj dostojanstva. Lakše je manipulirati ljudima kad im se mozgovi usmjere u sfere koje im se čine primamljive. Ratovi se vode na svim područjima, a da čovjek o tome puno ne promišlja. „Zadatak je sviju nas koji smo Božja djeca problem svijeta rješavati ne samo intelektualno, već i duhovno”, zaključuje O’Brien te dodaje da se opreka između Krista i duha ovoga svijeta pojačava na svim razinama. Naš zadatak je uzdati se i ne bojati se mraka ovoga svijeta nego biti u svijetu „s pouzdanjem, budnošću i beskompromisnim stavovima”.

„Vrijednosti”

Nazovi vrijednosti se uvode bez propitivanja. Ismijavaju se vrline poput osobne odgovornosti, a prisutna je stalna tendencija da se djecu i mlade pretvori u žrtve svih s kojima oni dolaze u dodir, posebice škole, društva pa i policije. Nameću se ideje da je sve moguće i da čovjek, ne više po svojoj savjesti, nego po svome osjećaju donosi odluke. Unutarnji ratovi ruju i truju, pogotovu bića koja tek stasaju. „Obično se smatra da je protuteža ljubavi mržnja, ali ja vjerujem da je današnja protuteža ljubavi zapravo strah”, primjećuje O’Brien. Tako se i u roditeljske odnose uvlače kojekakvi utjecaji koji zagušuju vrijednost odgoja, a nude neke nejasne ‘slobode’ koje zbunjuju. „Djeca ovise o odraslima kada je riječ o pomnom razlučivanju na području kulture, jer sama ne posjeduju prednost dobi i iskustva. Ona su u fazi formacije, u kojoj na temeljnoj razini upijaju dojmove o naravi stvarnosti, a malo je stvari u životu toliko snažno kao kultura, kada je riječ o određivanju stvarnosti, utvrđivanju dobra i zla”, kazuje O’Brien. Radom i osobnim zalaganjem mladi mogu postati odgovorni odrasli a pri tome se naučiti i samopoštovanju. Važna je nit vodilja koja će ih usmjeravati na pravi put.

Ljude ne treba dijeliti po različitostima, nego ih spajati u zajedničkim vrijednostima i postupcima. Pripadanje jednoj zajednici i kulturi je čovjekova potreba, bez obzira na različitu boju kože ili vjersku pripadnost. Promoviranje samo jednoga dijela zajednice na uštrb drugih i drukčijih nužno vodi u podjele, neslaganja i sve prisutniju kulturu žrtve. „Svojeglavost čovjeka neizbježno dovodi do toga da se izolira od drugih, da sam sebe otjera u progonstvo. Uz to, svojeglav čovjek raskida sa svim vrijednostima koje postoje izvan njega. To progonstvo i taj raskid imaju za posljedicu čovjekovo posvemašnje duhovno osiromašenje”, kazuju autori knjige Arhitekti kulture smrti,Donald de Marco i Benjamin Wiker. Otuda i stalni sukobi koji su često prenaglašeni i koji otkrivaju pomutnje i nejasnu sliku svijeta. Jesu li neizbježni ratovi, nastali iz skrivenih interesa i pobuda određenih skupina kako bi se skrila prava slika svijeta? O’Brien propituje pravi cilj suvremene kulture. „Pravo se pitanje ne sastoji u tome susrećemo li putem određene zanimljive, zabavne, pa i poučne pojedinosti, već koje je naše konačno odredište? Postavljaju li si kršćani to pitanje konzumirajući suvremeni kulturni materijal? Ili pak postupno gube orijentaciju, dok im se moralni kompas besciljno okreće u svim smjerovima…”

Štit društva

Psihijatar Leslie Farber naše stoljeće naziva „stoljećem razuzdane volje” koja je usmjerena na samu sebe, bez težnje za dobrom drugih. „Pouzdan znak prisutnosti Kulture smrti u nekom društvu očituje se u vraćanju starih ozloglašenih poroka u liku nanovo stiliziranih vrlina koje savršeno odgovaraju kratkovidnosti suvremenog čovjeka”, ističu de Marco i Wiker. Rat između čovjeka i njegova dostojanstva je stalno prisutan. Pokušava se umanjiti vrijednost čovjeka, njegov ugled i mogućnosti. „Prečesto, međutim, zaboravljamo kako je manipulacija pojmom ‘manjega zla’ klasična neprijateljeva taktika u velikome ratu između dobra i zla, stvarnome ratu u koji smo svi uključeni. Ako se manje zlo predstavi s određenim uljepšavanjem vrijednosti, možemo se okrenuti njemu, pretpostavljajući kako se zapravo odlučujemo za dobro”, upozorava O’Brien. Nema onoga zaštitnog oklopa koji bi uvezivao ljude, pokrivao ih i sklanjao u zajednički prostor kako bi im pomogao. Taj štit su nekad činili društvo, uža i šira zajednica, obitelj, odgojno-obrazovne institucije, posvećeni pojedinci, vjerske zajednice… Henry D. Thoreau je istaknuo da: „Na svakih tisuću koji udaraju po lišću zla dolazi jedan koji udara u korijen.” Štit je odavna izrešetan neljudskim postupcima i nepotrebnim ustupcima onima koji to nisu tražili i koje je tek trebalo izvesti na pravi put, ali su vodiči posustali ili su sklonjeni kako bi se buduće generacije pogubile na stazi odrastanja i postale lako manipulirajući pojedinci. Ostala su sjećanja. „Istinska se snaga ne odražava u korištenju moći, nego u spremnosti da se od nje odustane. Tako je smatrao Tolkien, kršćanin”, ističe Tom Holland u knjizi Vladavina.

Ljude se tjera u stalno neko kretanje bez trunka vremena da zastanu i razmisle. Pretrpani su poslom ili bježe u posao da se ne sretnu sa sobom. Radoholik koji nikad nema vremena stane obolijevati jer je stalno u nekom traganju i brzini životnoj te izgubi i sebe i druge u tom nastojanju da ostvari neke ideje koje mu je vrijeme u kojemu živi nametnulo. Kad se okrene oko sebe, shvati da stoji usamljen na vjetrometini i ne zna kuda krenuti. Stvari koje je usput nakupio i koje su mu se činile smislom života nisu mu mogle pružiti nježnost ili utješnu riječ. „…ne precjenjujte se više no što se treba cijeniti, nego cijenite se razumno, kako je već komu Bog odmjerio mjeru vjere” (Rim 12,3).

Iznenađuje i da je Freud koji je religiju nazivao iluzijom upozorio na posljedice ukoliko se čovjek udalji od nje. Tako on piše u knjizi Budućnost jedne iluzije: „Ako se ljude uči da ne postoji svemogući Bog, koji je utjelovljenje pravde, da u svijetu ne postoji božanski utvrđen red, i da ne postoji zagrobni život, oni se ne će osjećati dužnima pokoravati se propisima civilizacije. Svatko će se bez straha ravnati po svojim asocijalnim, egoističnim porivima i težiti učvršćenju svoje moći. Kaos, koji smo zahvaljujući tisućljetnom djelovanju civilizacije izbjegli, vratit će nam se ponovno.” Čovjek je cjelina i ne može biti razjedinjen na pojedine dijelove koje će u nekim trenucima svoga života proglašavati važnijima od drugih, kao što se danas govori da osjećaji mogu voditi pojedinca i da po osjećajima može živjeti život. „Savjest ima prava stoga što ima dužnosti, ali u današnjem dobu, kod velikoga dijela javnosti, puno je pravo i sloboda savjesti da se riješi savjesti”, poručuje kardinal J. H. Newman.

Objava Tihi ratovi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Gdje je čovjek, kome je on podložan, koga treba slušati i kamo odlazi? Sva navedena pitanja predstavljaju „vječna” pitanja svih onih koji su se bavili čovjekom ili koji su bar razmišljali o svom vlastitom smislu. Možda je potrebno samo na trenutak osvrnuti se na sebe i pitati: „Tko sam ja?”

Koga čovjek treba slušati?

Kršćanski govor o dostojanstvu ljudske osobe upućuje nas u stvarnost koja nam jasno pokazuje kako čovjek nije nositelj vlastitoga dostojanstva sam po sebi, već mu je ono dano kao milosni Božji dar te čovjeka promatramo kao krunu i vrhunac Božjega djela stvaranja. Nije, dakle, pogrešna percepcija prema čovjeku kao višem od materije i nesvodivom na puku česticu „prirode ili anonimni element ljudskog društva” jer on nadilazi sveukupnu stvarnost priznajući sebi besmrtnu dušu koja nije tek produkt lažnih fizičkih ili socijalnih uvjeta, nego njome naprotiv dohvaća samu bit i istinu stvari. Čovjek kao biće apstrakcije, biće koje sanja, promatra, zamišlja i vjeruje. Ljudsko biće prožeto je težnjom autoreferencijalnoga definiranja vlastitoga Ja u kojem uvijek iznova traži odgovore o svom postojanju i smislu.

Nasuprot tom pogledu na čovjeka vidimo i onaj drugi suvremeni koji je naslonjen na mehanicistički i materijalistički svijet empirizma i racionalizma te potpuno izbacuje čovjeka iz središta stvorenoga svijeta te ga darvinistički promatra kao puku slučajnost evolutivnoga procesa. Ne treba biti previše ekskluzivan i zaključiti kako je ovo pitanje čovjeka sadašnjice, već se može zaključiti kako je ovo ujedno duboko egzistencijalno pitanje koje se bavi nadilaženjem vlastite egzistencije i oduvijek se krije u pitanju: „Može li čovjek pobijediti svoje čovještvo i podignuti se na neki viši stupanj postojanja?” Gdje se krije prava mjera i istiniti odgovor?

Posegnuti za kršćanskom (zaboravljenom) praksom Duhovnoga razlučivanja

Kršćanski mehanizam promatranja sugerira na duhovno razlučivanje duhova koje može biti pomoć na tom putu pronalaska pravoga odgovora. Lat. cernere u značenju lučiti, razlikovati, procijeniti, raspoznati, ispravno vidjeti i vrednovati stvarnosti.

Teološki govor razlučivanja duhova je izrazito biblijski, ono je prikladna metoda otkrivanja znakova Božje volje i pomoć u kršćanskom duhovnom životu. Apostol Ivan opominje: „Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga, jer su mnogi lažni proroci izišli u svijet” (1 Iv 4,1). Pavao Solunjanima zapovijeda: „Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite” (1 Sol 5,19-21). Duhovno razlučivanje u životu kršćanina je ključno, vrlo zahtjevno i uvijek svijetu nerazumljivo i bezumno. No, to je put traženja Božje volje u svjetlu vjere: „Ne suobličujte se ovom svijetu nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti, da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno” (Rim 12,2).

Kako svijet vidi čovjeka i Boga

Kontekst agnostičkoga relativizma doveo je u pitanje kapacitet čovjekova razuma za spoznaju istini. Iz toga proizlazi da istine vjere i norme božanskoga zakona ne interpretiraju Istine Objave i Božje svete volje, nego izražavaju i prezentiraju samo naše mišljenje i poimanje istoga. U tom su konceptu i naravni moralni zakon i dekalog ograničeni biti tek pragmatična pravila za utilitarističko korištenje, kulturno-kontekstualno određeni. Direktno suprotno tome stoji katolička perspektiva koja, utemeljena na Objavi, Svetom pismu i apostolskoj tradiciji naravni moralni zakon i zapovijedi smatra Božjim govorom i odgovorom čovjeku, koji je u kontinuitetu prisutan od Izraela – odabranoga naroda do danas.

Riječ koja je Tijelom postala i utjelovila se u punini vremena, Isus Krist prisutan je time u svim vremenima, svim kulturama, svim ljudskim bićima svih vremena, sa svojim zakonima i svojim obećanjima. Isus Krist jest isti, jučer, danas i uvijeke. U tom kontekstu, i na toj hipotezi nije održivo postaviti hipotezu kako postoje neki nadvremenski zakoni neprimjereni ili neprilagođeni današnjem vremenu i trenutku, i postojanje situacijske istine. U tome se krije i potencijalni veliki problem koji se promovira kao trenutna krepost, a možemo ga nazvati potreba vlastite interpretacije svijeta i stvarnosti. Iako je vlastita ekspresija ona kroz koju proživljavamo okolinu, itekako smo potrebni Istine koja nije podložna mojoj interpretaciji jer lako možemo zaključiti da Vječnost, Bog i Svijet ne ovise o meni.

Tko je odgovorni sudionik krize?

Moral, norma i zakon dolaze pred areopag suvremenoga mišljenja i sama Crkva nalazi se u trenutku u kojem propituje zakone i norme i pita se pritom jesu li oni kompatibilni sa suvremenim svijetom i jesmo li pogriješili u interpretaciji. Evidentan je otklon i strah u naviještanju onoga što je do jučer bilo redovno i nedvojbeno. Pitamo se od kuda taj strah?

Stvaranje stanja zbunjenosti iz kojega više nijedna istina nije posve očita, dobra je i već odavno viđena taktika manipulacije, koja čini se ima sve više učinka. Možda stoga što joj u prilog ide fenomen koji prepoznajemo kao proizvod krize muževnosti koja rezultira krizom svećeništva i pastira. Svećenici se nužno trebaju bezuvjetno vratiti korijenima svoga svećeništva. Taj je korijen Isus Krist, onaj kojega je Otac poslao i koji šalje nas. Sin Božji govorio je iz svijesti kako sam ne može učiniti ništa (Iv 5,19), u čemu je sadržana prava narav svećeništva.

Mora li čovjek biti podložan Božjem zakonu? Apostol Petar je možda najbolje odgovorio na tu nutarnju ljudsku dvojbu. Naime, čovjek kao tražitelj smisla u opasnosti je da odluta na stranputice i traži jeftina i brza rješenja. Petar je zaključio: „Gospodine, kome da idemo, ti imaš riječi života vječnoga.” (Iv 6,69) Povjerenje u Božju prisutnost i istinitost njegova nauka predstavlja izvor i temelj hrabrosti Crkve u naviještanju. Vrijeme u kojem se Crkva boji ili dvoji oko Nauka označava u teološkom vidu vrijeme duboke krize. Crkva kojoj nije jasan smisao i sadržaj vlastitoga navještaja daje zbunjujuću poruku.

Moral i Božji zakon nije kazna i osuda, on je dogovor Boga i čovjeka i Put, Istina i Život u pravom i punom smislu.

(dr. sc. don Damir Šehić)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Mora li čovjek biti podložan Božjem Zakonu? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Moralno rasuđivanje dobra i zla

Duhovno razlučivanje u životu kršćanina je ključno, vrlo zahtjevno i uvijek svijetu nerazumljivo i bezumno. No, to je put traženja Božje volje u svjetlu vjere, „Ne suobličujte se ovom svijetu nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti, da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno” (Rim 12,2).

Suvremeno teološko razmišljanje govori o određenim specifičnim i konkretnim ljudskim situacijama u kojima je potrebno u pastoralnom razlučivanju prići s novim načinom promatranja dobra i zla. Objektivno moralno pogrešna situacija sadrži elemente na koje se, kako tvrde, mora obratiti pozornost kako se ne bi „svrstale u krute klasifikacije bez prostora za osobno i pastoralno razlučivanje”. Elemente koje se donosi kao potvrde dobra u tim situacijama treba ozbiljno uzeti u obzir. Platforma ovoga govora je individualistička i situacijska etika, kao i teleološka teorija prema kojoj se dobrim plodovima opravdava grešno stanje. Nemoguće je ne uočiti teološki diskontinuitet s Učiteljstvom Crkve, osobito jasno artikuliranom u Veritatis splendor br. 79.: „Valja dakle, odbaciti postavku svojstvenu teleološkim i proporcionalističkim teorijama, prema kojima bi bilo nemoguće označiti kao moralno zao hotimičan izbor nekih ponašanja i određenih čina zanemarivši nakanu u kojoj se izbor čini ili ukupnost predviđenih posljedica čina za sve osobe kojih se tiče.” Naprotiv, intrinzično zlo nije dopušteno sve i ako iz njega proizlazi neko dobro jer je prvotni i presudni element za moralni sud predmet ljudskoga čina koji usmjeruje Bogu kao konačnoj svrsi. Intrinsece malum su čini moralno zli u sebi neovisno o daljnjim nakanama onoga koji djeluje i o okolnostima. Katekizam Katoličke Crkve o moralnosti čina i izbora govori kako ima konkretnih ponašanja kao što je bludnost, dakle spolni čin s osobom s kojom nije sklopljen valjan sakrament ženidbe, koje je uvijek pogrešno izabrati, njihov je izbor uvijek nered volje, ćudoredno zlo.

Čovjek je slika Božja, kojemu je objavljen prvotni naum ženidbenoga saveza „od početka ne bijaše tako” (Mt 19,8). Radi se o stvarnostima koje su u nadležnosti vrhovnoga zakonodavca koji čovjeku objavljuje, iako čovjeku ponekad ne odgovara nemogućnost korekcije. Nije moguće dopuštati niti raditi iznimke za čine koji su objektivno moralno grešni u sebi.

Amoris laetitia i njezine dvojbe

Govor o ovim situacijama osobito je potaknut pisanjem postsinodalne apostolske pobudnice Amoris laetitia kao i njezinim ne-prihvaćanjem kako u teološkim tako i u društvenim krugovima. Iako za jedne predstavlja značajan pastoralni iskorak u vidu promišljanja bitnih tema a time i kontinuitet i progres koji ostaje u okviru učenja o braku, za druge prelazi liniju katoličkoga nauka i otvara prostor pogrešnoga tumačenja ženidbe. Promatrajući je s gotovo sedmogodišnje distance, a u svjetlu recentnijih događaja (osobito Fiducia supplicans) postavljamo s pravom pitanje: Otvara li Amoris laetitia prostor za pogrešno tumačenje ženidbe? Ovdje ne smjeram na Učiteljstvo koje ostaje u okviru tumačenja, već na pojedince koji pošto-poto žele „legalizirati” svoj stil i status pa makar tražili blagoslov službenika Crkve koji traje 10 – 15 sekundi. Nudimo li time pastoralni lijek ili instant „prevaru” koja neće donijeti „ozdravljenje” i novost života koje promovira evanđelje? Ostaje nam vidjeti! Ali ono što znamo je da prostor osobnoga i pastoralnoga razlučivanja mora biti ljekovit i donijeti plod za pojedinca. Plod ne može biti utemeljen u stvaranju „moje” istine već u objektivnom sagledavanju stanja u kojem se nalazim.

Izuzimajući situacije u kojima su okolnosti takve da objektivno umanjuju moralnu odgovornost zbog ograničene slobode, svijesti i umanjenoga razuma, Amoris laetitia u br. 303. otvara mogućnost osobne prosudbe u kojoj osoba može razlučiti kako ono što konstituira objektivno zlo svugdje i za sve, nije nemoralno za nju: „Savjest može prepoznati ne samo da određena situacija objektivno govoreći ne odgovara svim zahtjevima evanđelja nego također može prepoznati iskreno i pošteno ono što je trenutačno najvelikodušniji odgovor koji mogu dati Bogu i uvidjeti s određenom moralnom sigurnošću da je to upravo ono što sam Bog traži usred konkretne složenosti.”

Filozofskom platformom ovakvoga stajališta, promoviranoga u Amoris laetitia br. 303., otvara se individualističkoj i tipično relativističkoj situacijskoj etici koju smo na početku spomenuli, a koja je nespojiva s moralnim naukom Katoličke Crkve. Okolnosti i nakane ne mogu nikad transformirati čin intrinzično zao po kreposti objekta u subjektivno dobro i opravdiv izbor, kako kaže Veritatis splendor u br. 82. Štoviše, relativistički pristup ovoga teksta poručuje ljudima u neredovitim situacijama kako za njih nije moguće ne činiti grijeh preljuba pa će se za njih oblikovati moral po prilagođenom programu. Amoris laetitia u br. 303. istina ne poriče kako neredovite situacije ne udovoljavaju kriteriju življenja po evanđelju, no poručuje kako nekim ljudima isti evanđeoski ideal nije moguć te će se pastoralnim milosrđem oblikovati novi prilagođeni moralni red. Isto sačinjava otužnu i vrlo obeshrabrujuću poruku kako Kristovo evanđelje nema što reći suvremenom svijetu i njegovu životu.

Jasno je kako ovakva argumentacija ne može stajati u kontinuitetu s dvomilenijskim naukom Crkve i kako će se upravo ostvariti predviđanja Ivana Pavla II. u Familiaris consortio: ukoliko se otvori mogućnost pripuštanja euharistiji ljudi u neredovitim bračnim situacijama, postoji opasnost odvesti vjerne u pogrešku i konfuziju o nauku Crkve o nerazrješivosti ženidbe, a k tome se promulgira status i stanje koje je kontradiktorno slici Krista i Crkve. Pastoralna primjena nikako ne može stvarati rupturu, rascjep u moralnom učenju, jer je pastoralna primjena produbljenje i razjašnjenje istina vjere i morala, a ne raptura koja nije uspjela pronaći teološko utemeljenje niti naći opravdanje u evanđelju ni u nauku Crkve.

Razumljiva je nakana Amoris laetitiae koja, čini se, pokušava razumjeti i dovesti u zajedništvo Crkve ljude koji su se po grijehu našli u različitim situacijama, no ispušta iz vida kako se radi o stanju post macula, stanju nakon grijeha koje se može razumjeti tek ako se ponudi ono što Crkva čuva a to je lijek Kristova uskrsnoga dara – sakramenti.

Ljubav za sve ili blagoslov za sve očituje se u snazi Crkve da svakom ponudi Istinu. Crkva koja bi nudila sakramente ili blagoslove a da pritom nije kadra izreći Istinu: „Idi i ne griješi više!” kalkulirala bi s Kristom i pokazala bi slabost kako ne vjeruje u snagu Metanoie. Pravo je pitanje: Može li Crkva navijestiti evanđelje današnjem čovjeku i vjeruje li da evanđelje donosi snagu koja je kadra mijenjati život pojedinca?

(dr. sc. don Damir Šehić)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava O moralnom razlučivanju i nepromjenjivosti moralnoga zakona pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jules Barbey d’Aurevillyjev Un prêtre marié je roman dramatično-tragičnoga karaktera o duhovnome stanju ljudi nakon Francuske revolucije. Ugrubo rečeno, sva radnja je koncentrirana na jednoga svećenika koji je izgubio vjeru te napustio svećenički poziv i na njegovu kćer koja je sebe Bogu ponudila kao žrtvu okajnicu za očeve grijehe i nevjeru. Bivšega svećenika Jeana Sombrevala pogađa težak usud kada se nakon dugo vremena vraća u svoje rodno selo. Ondje započinje faustovska borba u kojoj se sukobljavaju mitovi i prosvjetiteljstvo, tradicija i napredak, katolicizam i ateizam. Barbeyev roman, inspiriran jednim dijelom i legendama iz Normandije, pripovijeda o moralnim dvojbama u jednome postrevolucionarnom društvu.

„Sitz im Leben” romana

Oženjeni svećenik nije fiktivan roman jer počiva na stvarnim događajima koje je on literarno preradio. Radnja romana oslanja se na izvještaj izvjesnog Abbéa Jeana Lebona iz Saint-Sauveur-le-Vicomtea koji je u jeku Revolucije od svoga prognanog biskupa dobio tajni zadatak da u Parizu stupi u kontakt s novom Vladom i isposluje biskupov povratak.

Međutim, u Parizu Lebon upoznaje kemičara Fourcroya i postaje njegov učenik. Oduševljen znanošću, Lebon napušta svećeničku službu i ženi se kćeri svoga mentora. Gospođa Lebon, koju su njezin otac Fourcroy i muž Jean držali u neznanju o njegovoj svećeničkoj prošlosti, doznaje u visokoj trudnoći da je njezin muž odbjegli svećenik i uslijed šoka preuranjeno rađa te potom ubrzo i umire. Sin koji mu se rodio je dijete s posebnim potrebama. Otac, bivši svećenik, silno ga je volio, ali je dijete umrlo s osamnaest godina. To su ishodišne točke za Barbeyev roman, ali autor unosi neke odlučujuće preinake: umjesto sina on u svoj roman ubacuje lijepu i čednu kćer Calixte koja pati od neke tajanstvene bolesti. Jean Canu, Barbeyev životopisac, tvrdi kako se stvarni odbjegli svećenik Lebon sa svojim bolesnim sinom vratio u svoje rodno mjesto gdje je kupio dvorac Quesnay te je ondje živio mirno i lijepo među domaćim stanovništvom. Međutim, Barbeyev literarni oženjeni svećenik se do kraja života morao boriti s odbacivanjem i otvorenim neprijateljstvima domaćega praznovjernog stanovništva.

Ateizam kao dimenzija religioznoga?

U zbirci novela Les Diabolique (Đavolice) Barbey ilustrira napetost između tijela Kristova i grješnoga čovjekova tijela. A u djelu Oženjeni svećenik ukazuje na lom između religije i morala, uma i misterija sa svim posljedicama toga loma. Iako je Barbey gorljivi branitelj monarhijskoga političkog poretka, pravovjerja, katoliciteta, inkvizicije i drugih institucija koje je Revolucija dovela u pitanje, on ipak dijeli voltairenističku borbu protiv praznovjerja u religiji. Iako Barbey polemizira s onodobnim buržoaskim duhom, pozitivizmom, laicizmom i racionalizmom, on kao katolik ipak ima jednu zajedničku crtu s ateistom Marquisom de Sadeom – obojica su u moralnome pogledu nihilisti.

Ateist religiju smatra antietikom, perverzijom pa čak i nijekanjem morala, priznanjem da je čovjek intelektualno nezreo. Pri tome, međutim, zaboravlja, kako kaže Hermann Hofer, kako je „ateizam jedna dimenzija religioznoga promišljanja”. Sombreval smatra kako je njegov ateizam dokaz njegove intelektualne zrelosti. Bog je za njega mrtav jer naprosto ne postoji i budući da za Sombrevala Bog ne postoji, njegovo nijekanje Boga i odbacivanje religije ne mogu biti grijeh. Moral novorođenoga ateista je ukorijenjen u ljudskoj ljubavi, u ljubavi prema bližnjemu, u romanu konkretno u ljubavi prema njegovoj kćeri Calixte koja pati od neke misteriozne bolesti u kojoj se miješaju kataleptički napadi sa somnabulijom, ehopraksijom i eholalijom.

Odgovornost za smrt svoga oca, koji umire kada čuje vijest o apostaziji svoga sina, Sombreval ne želi preuzeti na se. U slučaju njegove kćeri sukobljavaju se, međutim, logika ateista s onom moralnoga čovjeka: kao ateist on u sebi duboko prezire religioznost svoje kćeri, ali kao čovjek, dapače kao otac, on tu istu religioznost priznaje, poštuje. Štoviše, on se svjesno pretvara kao da je i sam ponovno stekao izgubljenu vjeru, odlazi s kćeri na svete mise, moli se, ispovijeda. Cilj je jasan: njegova bolesna kći Calixte, koja je preuzela biti žrtva okajnica za svoga oca, treba povjerovati kako su joj molitve uslišane. Sombreval se tako nadao pomoći joj da ozdravi i da se više ne odriče braka, već uda za mladića Néela de Néhoua koji je voli i za njom čezne i pati zbog njezina stalnoga odbijanja. Vjerojatno se Sombreval pored želje u ozdravljenje svoje kćeri nadao i kraju svih zlobnih ogovaranja mještana koji su naokolo pričali o njegovu incestuoznom odnosu s kćeri. Osobno je bio ravnodušan na sve tračeve, ogovaranja i zlobne priče, ali ga je kao oca silno boljelo što mu kći pati ne samo zbog očeve apostazije i bolesti već i zbog ovakvih moralnih diskreditiranja.

Zanimljivi su i neki detalji vezani uz Sombrevalovu kćer. Njezino ime Calixte je aluzija na kalež koji je njezin otac Jean Sombreval ostavio na oltaru, kalež koji je simbol svećeništva i žrtve Kristove. Nadalje je vrlo upečatljivo to što je Calixte rođena s madežom na čelu u obliku križa koji je uvijek nastojala prikrivati kako oca ne bi previše podsjećala na njegovo svećeništvo. Po katoličkome shvaćanju zadobiva osoba posvećena za svećenika neizbrisivi pečat, character indelebilis i ostaje sacerdos in aeternum. Stoga, odao se svećenik raskalašenu životu, pljački i razbojništvu, misa koju on slavi ipak zadržava svoju valjanost i učinkovitost. Pierre Klossowski komentira ovako križoliki madež na čelu svećenikove kćeri: „Kao da se pogaženi sakramentalni pečat svećeničkoga reda premjestio na plod utrobe, utjelovljuje Calixte koja je proizašla iz ‘utrobe svećenikove žene’, iz sjemena svećenikova sa svojim madežom u obliku križa na čelu misterij koji je sam svećenik odbacio.”

Kršćanski vs. ateistički moral

Što je Barbey d’Aurevilly ovim neobičnim romanom htio poručiti? Teško je jednoznačno na to pitanje odgovoriti. Nezanimanje i zaborav koji je roman doživio dokazuju da ga ni suvremenici, a ni kasnije generacije nisu umjeli shvatiti. Možda je Barbey htio svomu bezbožnom, apostaziranom stoljeću poručiti kako i nakon povratka u poganstvo ne mogu izbrisati pečat koji je društvu utisnulo kršćanstvo, kako poslije Krista nikada više ne može biti prije Krista. Ateističko društvo ne priznaje niti jednu drugu dužnost osim one da sebi i drugima pomognemo biti sretni. Ali kraj Barbeyeva romana očituje kako ateist Jean Sombreval ne uspijeva u tome zahtjevu ateističkoga humanizma. Dok je bio od kuće odsutan, kći Calixte doznaje da je otac svoje obraćenje i svoj katolicizam samo hinio njoj za ljubav. Tako Calixte shvaća da su sve njezine pobožne prakse bile uzaludne i neučinkovite. U očaju odlučuje oduzeti si život. Po povratku Sombreval doznaje za smrt svoje kćeri. Odlučuje u svome očaju iskopati njezino tijelo kako bi je još jednom, posljednji put vidio. S njezinim mrtvim tijelom na rukama ulazi u ribnjak na vlastitome imanju i utapa se. Oženjeni svećenik Jean Sombreval je napustio kršćanstvo, Crkvu, svećeništvo i katolički moral, koji je duboko prezirao. Ali njegov novostečeni ateistički moral također ga vodi u nerazrješive i dramatično-tragične egzistencijalne zaplete. Svi oko njega koji su mu nešto značili umiru. Najzad si i on oduzima život. Ako je kršćanski moral upitan, nije li ateistički kudikamo više, poručuje nam Barbey i pokazuje kako je „ateizam tek jedna dimenzija religioznoga promišljanja”.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava D’Aurevillyjev “Oženjeni svećenik” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kompetentnost je nezaobilazna na području upravljanja i donošenja odluka. Teško je zamisliti, a kamoli prihvatiti, da nekompetentna osoba donosi odluke koje se tiču života pojedinaca ili društva. Smatram da je nekompetentnost uzrok nemorala. Konkretno, to znači da nitko po sebi ne želi biti nemoralan i zao, nitko sam po sebi ne želi nanijeti zlo drugome, nitko ne želi svjesno i namjerno srozati npr. instituciju koju vodi. Nemoralni učinci, sa svim svojim posljedicama, događaju se najčešće jer netko nije znao, vidio, čuo, reagirao, razlučio i odlučio ili to iz nekog razloga nije htio, a trebao je, jer je bio jedini koji je to mogao i morao. Takvo nereagiranje donosi dalekosežne i slojevite posljedice koje je teško ispraviti. U društvima i ustanovama koje nadgledaju nekompetentne osobe sve se događa samo od sebe, pa i one odluke koje kasnije redovito imaju nesagledive i nepopravljive posljedice na život pojedinaca i samih zajednica. Najčešći odgovor nekompetentnih kad ih se potakne na djelovanje je: to je uvijek tako bilo, tako se radi godinama, ma pusti, neće se time ništa postići itd. Time ne pokazuju samo vlastitu inertnost i strah od eventualno novoga nego i vlastitu nesposobnost preobrazbe i usavršavanja vlastitih vještina i znanja, a time i nebrigu za zajednicu i njezin napredak. Lošiji primjer od njih su samo oni koji doista imaju potrebne kompetencije, ali puštaju da se nešto riješi i dogodi samo od sebe, pripisujući to često djelovanju milosti i providnosti, iako je evidentno da se radi o strahu od donošenja konkretnih odluka i u konačnici o strahu za vlastiti ugled i poziciju zbog čega se često nekom problemu ne želi pridavati pažnju.

Teško je promptno uvidjeti nekompetentnost pojedinaca, pogotovo u velikim i starim institucijama i tradicionalnim zajedničkim oblicima života koji egzistiraju sada već po navici. No, svako naknadno uočavanje slojevitih problema i poteškoća otkriva upravo manjak kompetentnosti u različitim razdobljima upravljanja i donošenja odluka. Koliko je nekompetentnost pogubna očituje nam jedan plastičan primjer. Zamislite da se nalazite u avionu koji vozi osoba koja nema kompetencije pilota ili da vas operira liječnik koji nema kompetencije kirurga. Tada bi za vas pitanje kompetencije, jer se neposredno radi o vašem životu, postalo prvorazredno pitanje. Tako je i s našim životima koje nastojimo realizirati u određenim komunitarnim formama. Oni ne padaju brzo kao avion nekompetentnoga pilota, pa zbog toga najčešće zažmirimo na nekompetencije onih kojima smo dali svoje povjerenje, ali ishod je, bez obzira na vremenski tijek, isti. U ovako drastičnim primjerima shvaćamo što znači biti kompetentan i koliko je ključno uložiti napor u stjecanje znanja, vještina i stavova.

Međutim, pravo je pitanje koje zahtijeva dubinsku duhovnu analizu, kako se nekompetentne osobe nađu na mjestima na kojima ne bi trebale biti. Kakva je kompetentnost onoga tko povjerava zadaću pojedincima, kakva je kompetentnost nadglednika koji nekoga postavlja nad pet ili deset gradova da njima upravlja? Kako je moguć manjak samokritike i samokontrole u preuzimanju pojedinih službi, pogotovo kod duhovnih osoba? Odakle uvjerenje da smo sposobni za sve, za svaku službu? Čini se da se ovdje zapravo radi o manjku objektivnih kriterija što dovodi do karnevalizacije (crkvenih) službi: riječ je o ozračju u kojemu svatko može biti što poželi; svatko si po osjećaju pripisuje kompetencije koje u zbilji nema unatoč formalnom usvajanju određenih vještina.

Kao možebitni odgovor na karnevalizaciju službi, te na prepoznavanje vlastitih kompetentnosti ili nekompetentnosti, nameće se poziv na obraćenje, na zaokret u životu, na nimalo jednostavnu metanoju. U tome nam može pomoći činjenica da ni Isus ne dijeli talente kako i koliko drugi hoće. On je kompetentni djelitelj talenata i zato zna komu dati pet, komu dva, a komu jedan. Božanski učitelj je nepogrešiv. Naša postavljanja nekompetentnih na određena mjesta, bilo u društvenim ili crkvenim službama, pokazatelj je samo da najodgovorniji ne iskazuju osobitu brigu i dostatno razlučivanje za dobro tih osoba, ni za dobro onih kome su postavili te osobe. Važnost se kompetentnosti prepoznaje najčešće prekasno, tek kada na površinu izbiju posljedice njezina manjka. Neka nas pouka o važnosti kompetencija potakne na to da u malome budemo vjerni i kompetentni, kako bismo ušli u radost Gospodara svoga.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Kompetentnost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U navedenom kontekstu Émile Durkheim, najveći francuski sociolog i jedan od klasika sociologije koja je tada nastajala kao nova znanstvena disciplina, proglasio je vjeru u ljudska prava i u univerzalno ljudsko dostojanstvo religijom moderne. Charles Maurra (1868–1952), francuski pjesnik, političar i kritičar, u tekstu pod naslovom „Prva krv” g. 1898. ustao je protiv dreyfusovaca. Prava individuuma (čovjeka pojedinca) ili ljudsko dostojanstvo za Maurrau nisu vrijedni spomena kad je riječ o instituciji kakva je vojska ili dobro nacije. Kršenje ljudskih prava on opravdava kad se radi o višem cilju. Slično njemu u Italiji je govorio Benito Mussolini.

Da bi obranio svetost individuuma u modernom dobu, Durkheim razlikuje dva individualizma: negativni i pozitivni. Negativni je destruktivan, jer za njega ne postoji nijedan viši cilj, nego samo njegov egoistički užitak ili njegova ekonomska korist. Pozitivni – kakav se nalazi kod filozofa Immanuela Kanta i Jean-Jacquesa Rousseaua te u Povelji o ljudskim pravima – nema ništa zajedničko „s egoističkim kultom svoga ja”, „s apoteozom privatnog dobra i interesa” (Durkheim), nego sa zahtjevnim idealom po kojem treba djelovati tako da se s maksimom tvoga djelovanja mogu složiti svi ljudi. Taj pozitivni individualizam nadilazi sve utilitarističke ciljeve. Durkheim je ateist, ali taj ideal, tu svetost osobe nastoji objasniti na religiozan način. Treba, kaže on, ljudsku osobu promatrati kao svetu u obrednom značenju te riječi. Crkve su, naime, onome što je sveto pridavale misterijsko obilježje, tj. pridavale su mu značenje veličanstva koje nas nadilazi i koje je odvojeno od svjetovnoga. Kao što se vjernik kaje kad povrijedi božanstvo, tako se imaju kajati i oni koji povrijede čovjeka. Takav je moral za Durkheima „religija, u kojoj je čovjek vjernik i istodobno Bog”.

Hans Joas prigovara Durkheimu da osim filozofa Kanta valja uzeti u obzir i ono što zastupa njemački filozof Johann Gottfried Herder, koji zagovara i samoostvarenje čovjeka, tj. da se čovjek kao čovjek izrazi i ostvari. Za Kanta je čovjekovo dostojanstvo iznad svake cijene i ne može uza nj postojati nijedna vrijednost koja je njemu jednaka. Bolje je govoriti o svetosti osobe nego o svetosti individuuma kako bi se izbjeglo egocentrično sakraliziranje individuuma, a time i narcistička nesposobnost za komunikaciju s drugim. Treba reći da individuum ne može dobiti svetost od samoga sebe, nego od Onoga koji je apsolutno svet. U suvremenom zapadnom svijetu vlada destruktivni individualizam, a ne onaj koji je sposoban za komunikaciju s drugim, odnosno za društvenu integraciju.

Durkheim je pokazao da njegov ateizam ne priznaje mogućnost religiozne utemeljenosti vjere u svetost osobe. Hans Joas podcrtava da ljudi koji zastupaju moralni univerzalizam imaju također i svoje partikularne (posebne) obveze u svome mjestu i vremenu. Te dvije obveze (globalna i partikularna) ne mogu se mjeriti istim mjerilom zato što su one različite vrste. Kad je riječ o moralnom univerzalizmu, riječ je zapravo o ideji ljudskoga dostojanstva, tj. o jednakom dostojanstvu svih ljudi: zdravih i bolesnih, bogatih i siromašnih, dobrih i zlih, živih i mrtvih. S moralnim univerzalizmom neraskidivo je povezana ljubav prema bližnjemu, koji je uvijek konkretan. Taj ideal univerzalnoga ljudskog dostojanstva i bezuvjetne ljubavi prema konkretnom bližnjem – a bližnji je svaki čovjek kojega susrećemo – treba braniti na svim područjima i na svim razinama života ako želimo preživjeti i bolje živjeti.

Sjetimo se da su nacionalsocijalizam i fašizam, komunizam, kolonijalizam i imperijalizam gazili ljudska prava i ljudsko dostojanstvo. Stoga je obveza svakoga čovjeka braniti ljudsko dostojanstvo i ljudska prava. Valja imati na umu da se ljudsko dostojanstvo ne može ni steći ni izgubiti. Ono nam je darovano. Suvremeni sporovi reformatora i konzervativaca o ljudskim pravima ne smiju se pretvoriti u borbu za moć: ništa ne dobivamo ako jedna strana pobijedi jer se time šteti institucijama zaduženima za zaštitu ljudskog dostojanstva.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Kraj teorije sekularizacije ili o nestanku religije (II) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.