Prije početka 20. stoljeća, g. 1898, došlo je do spora između dvaju pokreta u Francuskoj: između francuske Lige za ljudska i građanska prava i ultranacionalističke, protofašističke i antisemitske Francuske akcije (Action française). Oba su pokreta podijelila Francusku na dva suprotstavljena tabora kad su se sukobili oko tzv. Dreyfusove afere. Naime, g. 1894. Alfred Dreyfus (1859–1935), francuski stožerni časnik židovskoga podrijetla, lažno je optužen, pa na doživotnu robiju osuđen, zbog špijunaže u korist Njemačke. Pomilovan je g. 1899. nakon javnoga prosvjeda što ga je predvodio poznati francuski pisac Émile Zola. Tada se Zola obratio predsjedniku Francuske Republike, 13. siječnja 1898, otvorenim pismom pod naslovom Optužujem (J’accuse). Nakon toga osniva se Liga za ljudska prava, koja je izrasla iz Dreyfusove afere. Kao što je Francuska revolucija u svojoj jezgri sadržavala povijest 19. stoljeća, tako je i Dreyfusova afera predoznačila povijest 20. stoljeća.
U navedenom kontekstu Émile Durkheim, najveći francuski sociolog i jedan od klasika sociologije koja je tada nastajala kao nova znanstvena disciplina, proglasio je vjeru u ljudska prava i u univerzalno ljudsko dostojanstvo religijom moderne. Charles Maurra (1868–1952), francuski pjesnik, političar i kritičar, u tekstu pod naslovom „Prva krv” g. 1898. ustao je protiv dreyfusovaca. Prava individuuma (čovjeka pojedinca) ili ljudsko dostojanstvo za Maurrau nisu vrijedni spomena kad je riječ o instituciji kakva je vojska ili dobro nacije. Kršenje ljudskih prava on opravdava kad se radi o višem cilju. Slično njemu u Italiji je govorio Benito Mussolini.
Da bi obranio svetost individuuma u modernom dobu, Durkheim razlikuje dva individualizma: negativni i pozitivni. Negativni je destruktivan, jer za njega ne postoji nijedan viši cilj, nego samo njegov egoistički užitak ili njegova ekonomska korist. Pozitivni – kakav se nalazi kod filozofa Immanuela Kanta i Jean-Jacquesa Rousseaua te u Povelji o ljudskim pravima – nema ništa zajedničko „s egoističkim kultom svoga ja”, „s apoteozom privatnog dobra i interesa” (Durkheim), nego sa zahtjevnim idealom po kojem treba djelovati tako da se s maksimom tvoga djelovanja mogu složiti svi ljudi. Taj pozitivni individualizam nadilazi sve utilitarističke ciljeve. Durkheim je ateist, ali taj ideal, tu svetost osobe nastoji objasniti na religiozan način. Treba, kaže on, ljudsku osobu promatrati kao svetu u obrednom značenju te riječi. Crkve su, naime, onome što je sveto pridavale misterijsko obilježje, tj. pridavale su mu značenje veličanstva koje nas nadilazi i koje je odvojeno od svjetovnoga. Kao što se vjernik kaje kad povrijedi božanstvo, tako se imaju kajati i oni koji povrijede čovjeka. Takav je moral za Durkheima „religija, u kojoj je čovjek vjernik i istodobno Bog”.
Hans Joas prigovara Durkheimu da osim filozofa Kanta valja uzeti u obzir i ono što zastupa njemački filozof Johann Gottfried Herder, koji zagovara i samoostvarenje čovjeka, tj. da se čovjek kao čovjek izrazi i ostvari. Za Kanta je čovjekovo dostojanstvo iznad svake cijene i ne može uza nj postojati nijedna vrijednost koja je njemu jednaka. Bolje je govoriti o svetosti osobe nego o svetosti individuuma kako bi se izbjeglo egocentrično sakraliziranje individuuma, a time i narcistička nesposobnost za komunikaciju s drugim. Treba reći da individuum ne može dobiti svetost od samoga sebe, nego od Onoga koji je apsolutno svet. U suvremenom zapadnom svijetu vlada destruktivni individualizam, a ne onaj koji je sposoban za komunikaciju s drugim, odnosno za društvenu integraciju.
Durkheim je pokazao da njegov ateizam ne priznaje mogućnost religiozne utemeljenosti vjere u svetost osobe. Hans Joas podcrtava da ljudi koji zastupaju moralni univerzalizam imaju također i svoje partikularne (posebne) obveze u svome mjestu i vremenu. Te dvije obveze (globalna i partikularna) ne mogu se mjeriti istim mjerilom zato što su one različite vrste. Kad je riječ o moralnom univerzalizmu, riječ je zapravo o ideji ljudskoga dostojanstva, tj. o jednakom dostojanstvu svih ljudi: zdravih i bolesnih, bogatih i siromašnih, dobrih i zlih, živih i mrtvih. S moralnim univerzalizmom neraskidivo je povezana ljubav prema bližnjemu, koji je uvijek konkretan. Taj ideal univerzalnoga ljudskog dostojanstva i bezuvjetne ljubavi prema konkretnom bližnjem – a bližnji je svaki čovjek kojega susrećemo – treba braniti na svim područjima i na svim razinama života ako želimo preživjeti i bolje živjeti.
Sjetimo se da su nacionalsocijalizam i fašizam, komunizam, kolonijalizam i imperijalizam gazili ljudska prava i ljudsko dostojanstvo. Stoga je obveza svakoga čovjeka braniti ljudsko dostojanstvo i ljudska prava. Valja imati na umu da se ljudsko dostojanstvo ne može ni steći ni izgubiti. Ono nam je darovano. Suvremeni sporovi reformatora i konzervativaca o ljudskim pravima ne smiju se pretvoriti u borbu za moć: ništa ne dobivamo ako jedna strana pobijedi jer se time šteti institucijama zaduženima za zaštitu ljudskog dostojanstva.
