Nakon predavanja započela je molitva krunice i bila je mogućnost za ispovijed. Potom je uslijedila procesija kroz samostansku crkvu svetog Ivana Krstitelja nakon koje je počelo svečano misno slavlje. Svetu misu je predvodio fra Franjo Radman uz koncelebraciju 12 svećenika. Na početku je okupljene hodočasnike pozdravio domaćin, sutješki gvardijan fra Bono Tomić. Zaželio im je dobrodošlicu „u dolinu Trstionice pod kraljevske sjene naše posljednje bosanske kraljice Katarine Kotromanić”. „Dobro došli u crkvu i samostan svetog Ivana Krstitelja, u srce naše povijesti, u mjesto gdje svaka stopa diše vjerom, gdje svaka misao i pogled svjedoče o vjeri i molitvi našeg naroda već stoljećima. Danas nas je okupila ljubav prema Bogu, Crkvi, prema našem hrvatskom i katoličkom narodu, ali i zahvalnost prema onima koji su živjeli i nosili svjetlo vjere. Ovo 17. nacionalno hodočašće kraljici Katarini i susret Franjevačkog svjetovnog reda u BiH nije samo susret s prošlošću, nego i s vlastitim korijenima – s onim što jesmo i s onim što želimo biti”, kazao je fra Bono Tomić na početku misnog slavlja i poručio trećoredcima da „svoj život pretvaraju u evanđeosko svjedočanstvo u svijetu”. U uvodu u pokajnički čin fra Franjo Radman je rekao: „U ovoj jubilejskoj godini Crkva nas poziva da ponovno otkrijemo ljepotu hoda vjere — da budemo hodočasnici nade, ljudi koji u svemu traže lice Božje i koji ne odustaju ni kada je put težak. Zato danas želimo staviti sve svoje korake, kušnje i odluke pred Gospodina, da On u nama obnovi mir, povjerenje i snagu da u svijetu budemo Njegovo svjetlo.”

Nakon navještaja Evanđelja prigodnu je propovijed fra Franjo započeo osvjetljavanjem gesla Jubileja “Hodočasnici nade” koje je ujedno i geslo godišnjeg hodočašća u Kraljevu Sutjesku. “Bližimo se završetku Jubilarne 2025. godine — godine koja nas poziva da obnovimo pogled prema nebu, ali i prema čovjeku. To nije samo poziv na slavlje, nego i na preispitivanje: Jesmo li ljudi nade? Jesmo li oni koji vjeruju i onda kad sve izgleda izgubljeno? Geslo Jubileja i ovog hodočašća — „Hodočasnici nade” — pogađa srž našeg kršćanskog identiteta”, propovijedao je fra Franjo i nastavio promišljati o značenju hodočašća i hodočasnika na putu vjere: „Hodočasniknije čovjek koji stoji. Nije ni onaj koji bježi od svijeta, nego onaj koji ide kroz svijet noseći u sebi Božju prisutnost. On zna da cilj nije samo mjesto na koje dolazi, nego Bog koji ga na tom putu čeka. Tako ni Kraljeva Sutjeska danas kao mjesto nije naš cilj. Cilj je ono što ćemo doživjeti, primjeri vjere iz kojih ćemo učiti i ono što ćemo ponijeti u svoju svakodnevnicu.”

Zatim je nastavio: „U tom duhu danas pred nas stavljam dva lika: kraljicu Katarinu Kosača-Kotromanić, kojoj smo jučer na Bobovcu obnovili sjećanje na dan njezine smrti 1478. godine u Rimu, i našeg Serafskog Oca sv. Franju Asiškog. Dva različita života, dva različita puta, ali jedna te ista duhovna snaga: poniznost koja rađa vjeru i vjera koja rađa nadu — iz riječi Božje”. Potkraj propovijedi je istaknuo: „Upravo nas blažena naša kraljica Katarina uči da se ne predajemo. Da budemo vjerni sebi, svom narodu i svojoj vjeri. Da budemo mostovi, a ne zidovi. Da budemo svjetlo, a ne sjena. Njezina vjera u Boga i ljubav prema Bosni i Hercegovini nadahnjuju nas da gradimo zemlju u kojoj se poštuje različitost, njeguje tradicija i čuva dostojanstvo. Jer ova zemlja nije samo prostor — ona je zavjet. Zavjet koji su nam ostavili oni koji su za nju molili, patili i sanjali. Zato neka ova godišnjica ne bude samo sjećanje. Neka bude zavjet. Zavjet da ćemo biti kneginje i vitezovi, Katarine svoga vremena — hrabri, ponosni i vjerni.  Kraljice Katarino, tvoje ognjište nije ugašeno – ono grije i gori. U nama. Za Bosnu i Hercegovinu. Za vjeru. Za dostojanstvo. Za franjevaštvo.”

Na kraju svete mise hodočasnicima se još jednom obratio gvardijan i župnik fra Bono Tomić i zahvalio svima na dolasku u Kraljevu Sutjesku.

Pristigla bratstva bila su predvođena nacionalnom ministrom Mirelom Barbarić, područnim ministrom Bosanskog bratstva Zlatkom Špoljarevićem, nacionalnim duhovnim asistentom fra Josipom Vlašićem, koje je istodobno i područni duhovni asistent Hercegovačkog područnog bratstva, područnim duhovnim asistentom Bosanskog bratstva fra Franjom Radmanom, te svojim mjesnim ministrima.

Nakon svete mise u samostanskom dvorištu nastavljeno je bratsko druženje i zajednički objed trećara. 

Mladen Bosankić OFS

Objava 17. nacionalno hodočašće OFS-a BiH i proslava Dana kraljice Katarine u Kraljevoj Sutjesci pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako im vjera nije bila prigodna i površna tako im ni molitva nije bila tek posljedica nepravde i očaja, nego odraz djetinjega povjerenja u Božju volju kojom su prihvaćali sve pa tako i svoje životne križeve. Odavno su već bili naučili da križevi nisu znak kazne i poraza, nego onaj neizbježan napor koji se mora podnijeti kako bi se uzdigli do konačnoga cilja ovozemaljskoga puto­vanja – vječnoga zajedništva s Bogom. Na tom putu su se oslanjali na moćni zagovor svoga zaštitnika sv. Ivana Kr­stitelja, a milinom ih je uvijek krijepi­la misao na kraljicu Katarinu koja je u njihovim srcima ostavila neizbrisiv trag, dublje urezan nego u sutjesku Tr­stionica. I Krstitelj i Kraljica su im bili i ostali neugasivi svjetionici čije je svjetlo unosilo tračak nade čak i onda kada su dani bili tamniji i od najmračnije noći.

Smjenjivala su se stoljeća, najčešće pelinom začinjena, i nerijetko sa sobom odnosila Sutješake iz njihove plodne i rodne Kraljeve u neke druge, većinom kamenitije i škrtije, sutjeske. Ali nikad njih sve, a mnoge od onih koji bi otišli, nikad i zauvijek, jer se jednostavno nisu mogli odreći svoga bogomdanog koma­dića svemira. Ne zbog rodnoga i povi­ješću bogatoga komadića zemlje, nego zbog duše koja je neraskidivo srasla s ovim tlom.

Bogu hvala, u ovoj zemlji nije bila žilava i uporna samo Kraljeva Sutjeska. Od Tolise do Neuma i od Bihaća do Srebrenice, živjele su generacije i gene­racije naših predaka, duboko izboranih i izmorenih lica, ali istovremeno rado­snih i ponosnih, zato što su učinili sve što su mogli i što je vrijeme od njih tra­žilo kako bi nam ovu zemlju i njezine svetinje ostavili u nasljeđe. Iskreno za­hvalni za ovu brigu i ljubav, s poštova­njem smo ih dijelili i dijelimo sa svakim čovjekom s kojim nas Bog ovdje posadi. Međutim, današnja sumorna slika uru­šenih kuća, zaraslih njiva, neumoljivoga iseljavanja i trendovske indolentnosti prema vlastitoj duhovnoj i materijalnoj baštini, otupi i nadu koja još jedva tinja, ostavljajući bez odgovora pitanje koje u praznini ove slike godinama odjeku­je: Hoćemo li mi išta ostaviti budućim generacijama? Koliko god to sada zvu­čalo optimistično, čak pomalo i naiv­no, sigurno hoćemo, ali samo ako ne zaboravimo tko smo, što smo i što kao sveto baštinimo stoljećima. Jer, bez pa­žljive i svakodnevne brige oko korijenja, svako stablo ostane ne samo bez rasta nego i života.

Otuđeni čovjek

Svake godine nam mjesec listopad pri­bliži uzorni lik naše blažene kraljice Katarine Kotromanić koja je u svome vremenu bila živi znak vjere, ljubavi i brige za bližnjega. Kao takva, ona nam je itekako dragocjen putokaz u ovom na­šem mlakom i beskičmenom vremenu dodvoravanja, ulagivanja, podilaženja i prekomjernoga ugađanja duhu i tijelu. Zauzeta istinskom brigom za svakoga čovjeka a posebno za one na periferiji života, blažena Katarina, neslomljivoga karaktera i integriteta, nije samo po­trebna nego i nužna ovom društvu u ko­jemu se bez stida i odgovornosti podva­ljuje laž za istinu, nekultura za kulturu, neprirodno za prirodno, zlo za dobro i glupost za mudrost.

Nažalost, uopće više ne treba doka­zivati kako je danas u srcu Europe teško biti kršćanin a katolik još teže. Jer, čim se zauzimaš za svetost obitelji, odmah te proglase nazadnim. Ako se ponosiš svojim nacionalnim identitetom i rod­nom grudom, frenetično te proglase nacionalistom i fašistom. A kada želiš živjeti prema evanđeoskim moralnim i etičkim načelima, proglase te opasnim i čovjekomrziteljem, bez obzira na to što se s puno milosrđa i brige odnosiš prema onima koji žive prema drukčijim svjetonazorima i uvjerenjima.

Današnji svijet uređuju bezbožne ideologije koje imaju napretek sredstava za provođenje svoje agende dezorijenti­ranoga, bezličnog, fluidnog, uplašenog i od Boga otuđenoga čovjeka, a koju bezobzirno kanaliziraju i implementi­raju novcem za medije, zabavu, kultu­ru i politiku. U različitim ambalažama spakiraju ovaj sadržaj: Slobodan si samo ako si bezbožan, jer te Bog sputava. Ti si gospodar svoga tijela i uma i imaš pravo činiti sve što ti padne na pamet. Odbaci Boga da sam postaneš bog! Ne, nisu ove riječi danas smišljene, nego se reciklira­ju iste one riječi koje je zmija izrekla Evi nudeći joj sa stabla zabranjeni plod.

K tomu, nikad u povijesti nije bilo lakše širiti ove poruke kao što je to da­nas, jer je današnji svijet globalno umre­žen i prepun informacija koje lakovjer­nom čovjeku daju osjećaj znanja i moći. Čovjek s mobitelom u ruci naivno misli da je samodostatan. Međutim, u ovim prašumama informacija, jednostavno nije moguće jasno razabrati istinu od laži i dobru od zle namjere. Da parafra­ziram čuvenoga pjesnika Leonarda Co­hena: (…) Gdje ne možeš raspoznati tko te voli a tko te lovi (By the Rivers Dark).

Što je nama Katarina?

Ipak, lijepa vijest u svemu ovome je da nema mjesta za očaj i paniku, ali samo ako se čvrsto budemo držali Onoga koji je Put, Istina i Život. U svijetu laži, sterilnih kompromisa i hedonističke komocije, moramo ustrajati svjedočiti istinu živeći u samoj Istini – Isusu Kri­stu. Davno je na to upozorio papa Bene­dikt XVI. rekavši: Iz ljubavi prema Kri­stu, prema Njegovim riječima i iz ljubavi prema istini, ne smijemo se saginjati i puzati u kompromisima. Istina je istina i ona je samo jedna. Ne može, stoga, istina biti stvar subjektivnoga doživljaja kao što nam danas podvaljuju. Neke su stvari istinite za sva vremena, na svim mjestima i za sve ljude, bez obzira na to što netko o njima subjektivno mislio. Svi su velikani duha znali da se stalnim kompromisima život svede na životare­nje i zato su, bez obzira na cijenu, ustra­javali u jednoj i nepromjenljivoj istini i svojim primjerom inspirirali generacije i generacije ljudi baš kao što je to učinila kraljica Katarina.

A velikani se ne rađaju nego postaju. Oni su, ustvari, velike duše koje ostave neizbrisiv trag u srcima ljudi bez obzi­ra na neumoljivost vremena, jer svoju moć i svoju osobnost grade na teme­lju poniznoga služenja Bogu i ljudima. Suprotno ovoj je „veličina” sitnih duša kojima je moć jedini cilj, a ljudi oko njih sredstvo do toga cilja. Ni sitne duše se ne rađaju. I one takvima postaju ali se, srećom, brzo zaboravljaju.

Kraljica Katarina naša je velika duša koja je voljela svoju zemlju i njezinu baštinu i kad je bilo zgodno i lako, ali i onda kad je bilo nezgodno i muč­no. S puno pažnje i ljubavi brinula se za narod, poučavala ga, hranila i često odijevala. Pa ipak, njezin život nije bio pošteđen gorkih križeva. Ne samo da je morala pobjeći u izgnanstvo pred kr­voločnim Osmanlijama nego joj je kao majci mač boli probio srce kad su joj Osmanlije uhvatile djecu Sigismunda i Katarinu i poturčili ih po već uhodanoj matrici.

Ali velike duše su velikani jer se nikada ne predaju niti obeshrabre. U najcrnjim životnim scenarijima Katari­na nije odustala od nade, života i svoje zemlje jer nikad nije odustala od Boga. Još uvijek je pamtimo zato što sjećanje na nju uvijek iznova zasvijetli onda kad nas život, baš kao danas, uroni u mrak neizvjesnosti, raseljavanja i vjer­skoga progona, kako se ne bismo, radi kukavičluka ili probitka, prodali i tako postali sitne duše koje mrze svoje samo zato što takvi kakvi jesu ne mogu voljeti sami sebe.

Slijedeći primjer blažene Katarine, nemojmo se obeshrabriti, odustati i predati ni u Kraljevoj Sutjesci niti bilo gdje u ovoj napaćenoj ali najljepšoj zemlji na svijetu. A sve ćemo izdržati, ostati i opstati samo ako budemo, kao blažena Katarina, molitvom čvrsto po­vezani s Bogom. U prošlim vremenima naši su roditelji, djedovi i bake izdržali mnoge nedaće i križeve samo zato što ih je zajednička molitva ohrabrivala, okupljala i u teškoćama nosila. Molitva im je svemu davala smisao, a posebno teškoćama i patnji. Točno o tome još i danas s ponosom priča Kraljičina Trsti­onica, ali samo onima koji je žele čuti dok je slušaju.

Objava Trstionica nikad nije šutjela pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Slavnu prošlost naše Bosne ponosne na poseban način ispisuje i lik bosanske kraljice Katarine. Potječe iz utjecajne obitelji Kosača. Roditelji su joj herceg Stjepan Vukčić Kosača i Jelena Balšić. Rođena je 1424. godine, a preminula je 25. listopada 1478. godine. Katarina je pokopana pred glavnim oltarom u franjevačkoj crkvi sv. Marije Aracoeli, a na nadgrobnoj ploči njezin lik izrađen je u reljefu s krunom na glavi. O njezinu djetinjstvu gotovo i nema podataka. Njezina posebnost očitovala se u životu koji je bio obilježen različitim događajima. Bila je zaštitnica kulture i umjetnosti, a njezin doprinos očuvanju bosanske tradicije i identiteta ostavio je dubok trag u povijesti.

Danas se Katarina pamti kao simbol snage i hrabrosti, a njezin život i djela ostaju važan dio bosanskoga naslijeđa. Njezina priča podsjeća na ulogu žena u povijesti, često zanemarenih, koje su oblikovale sudbinu svojih naroda. Žene su često bile marginalizirane, ali su poput Katarine pokazale da su sposobne igrati ključne uloge u političkim i društvenim procesima. Kraljice i plemkinje često su koristile svoje pozicije za utjecaj na vlast, pregovaranje o brakovima, kao i za očuvanje mirnoga suživota između različitih etničkih i političkih grupacija.

Katarina se posebno istaknula svojim sposobnostima u vođenju diplomacije, što je bilo od značaja u očuvanju stabilnosti kraljevstva. Njezin doprinos u očuvanju bosanskoga identiteta i tradicije često se zanemaruje.

Dvojica franjevaca, fra Slavko Topić i fra Nikola Matošević uglazbili su tekst koji je napisao fra Ladislav Fišić o blaženoj Katarini kraljici. Jedna skladba je napisana u Es duru u 4/4 mjeri s promjenama u ¾ zbog rasporeda tekstualnih fraza, dok je fra Nikola napisao uvod u 4/4 mjeri a dalje imamo izlaganje u ¾ u tonalitetu F dur. Da bi pravilno potpisao tekst pod melodiju, Matošević je pribjegavao različitim varijantama postavljanja određenoga sloga riječi na tezu ili arzu. Obje skladbe imaju određenu formu, ali s obzirom na ozbiljnost Fišićeva teksta potrebno je dublje ući u analizu teksta i ponuditi bolja rješenja skladateljskoga zanata. Melodijska faktura obiju skladbi nije zrela. Kod Topića se radi o ponavljanju uzastopne jednostavne melodije koja ne slijedi tekst dok se kod Matoševića vidi nešto dublje promišljanje teksta i ponudu melodije koja se kreće kroz osnovne tonalne funkcije. Nažalost, maestro Topić nas je napustio i neće uspjeti ponuditi bolje rješenje Himna. Pred Nikolom je dugo učenje zanata i moći će još promisliti tekst o kraljici Katarini koja je upisana u povijest Bosne svojim imenom i životom.

Svijetla kruno roda svoga,
Katarino Kraljice!
Vjernog puka bosanskoga
sveta zagovornice!
Živi spomen tvoga lika
čuvaju u Bosni svoj
djeca tvojih podanika
u duši prastoljetnoj,
u duši prastoljetnoj.

Ne slave te kazivanja
o proslavi ratničkoj,
nego tvoja darivanja kruha
djeci patničkoj.
Tuđina ti tijelo skriva
u hladnome grobu tvom,
al’ ostaješ vječno živa
u narodu hrvatskom.
Katarino, dušo sveta,
naš te žarko moli dom;
Domovina daj da cvjeta
srećom, mirom, slobodom.

Objava Žena koja je oblikovala sudbinu naroda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Objasnite nam na svoj način što je Franjevački svjetovni red (OFS)? Tko sve može i kako postati svjetovni franjevac?

Već za života sv. Franje Asiškog bilo je ljudi u svijetu, laika, koji su htjeli slijediti njegov primjer, to jest da žive evanđelje u svom životu po primjeru sv. Franje. Nisu svi mogli slijediti sv. Franju poput prve braće fratara, ili sestara klarisa, u zajednicama i samostanima. Oni su ga željeli slijediti i živjeti po načelima sv. Franje u svojim obiteljima, u svakidašnjem životu. Tako je i danas.

Važnost duhovnog asistenta

Duhovni ste asistent OFS-a. Što to znači? Koja je Vaša uloga i dužnost?

Biti duhovni asistent Franjevačkoga svjetovnog reda (OFS-a), ili kako se još kod nas u narodu kaže Trećega reda, za mene je jedna od ljepših službi koju može obavljati jedan svećenik fratar, jer na neki način svi smo mi jedna velika franjevačka obitelj. Duhovni asistent je osoba koja već živi svoj franjevački i svećenički poziv, ali isto tako nadograđuje i obogaćuje život naše braće i sestara koji žive u svijetu. Duhovni asistent je, kao što sama riječ kaže, asistent – pomagač, ili bolje rečeno duhovni pratitelj članova OFS-a, koji ih duhovno prati na njihovu ljudskom, kršćanskom i franjevačkom putu. OFS je red u Crkvi i kao takav ima svoga izabranog ministra (poglavara), svoje vijeće na svjetskoj, nacionalnoj i lokalnoj razini. Članovima OFS-a jako je važno da imaju duhovnog asistenta koji je onda prisutan u njihovu životu i koji može puno doprinijeti u životu jednoga bratstva OFS-a za njegovo normalno funkcioniranje.

Vršili ste službu nacionalnoga duhovnog asistenta OFS-a BiH. Kakva je dinamika odnosa između OFS-a BiH i druga dva franjevačka reda u BiH? Na koji način se oni nadopunjavaju u svojim misijama u BiH?

OFS u BiH nije nastao u novije vrijeme. Imamo svjedočanstva o prisutnosti OFS-a još od najranijih vremena kada su franjevci došli na ovo područje pa su tako stoljećima sva tri franjevačka reda živjela i djelovala zajedno. Možemo reći da je danas jedan lijep povijesni trenutak jer su braća fratri ponovno otkrili svoju ulogu da pomažu Trećem redu, a pogotovo što se Treći red preko Frame dosta obnavlja i pomlađuje. Nisu to više samo neke male zajednice starijih osoba koje mole krunicu, nego je to stvarno Franjevački red, laički red, koji je jako aktivan i u Crkvi i u društvu.

Koje su najčešće aktivnosti OFS-a na lokalnoj razini?

Lokalne zajednice su naša bratstva koja najčešće djeluju na području naših župa. Bratstva su jako aktivna u Bosni, a u Hercegovini još i više, na pastoralnom planu. To znači da su velika pomoć župnicima u radu s vjernicima na župama. Pomažu na liturgijskim slavljima kao čitači, kao predmolitelji, kao organizatori. Posebno pomažu karitativno kroz konkretnu pomoć ljudima u nevolji. Prednjače nadalje u duhovno-molitvenim akcijama, kada organizirano mole, poste i čine pokoru na nakanu za bolesnu braću i sestre u župama i općenito ljude u potrebi.

Duhovno praćenje

Vi duhovno pratite ljude. Koje su to osobine koje osoba treba u sebi prepoznati i na koji način ih njegovati kako bi postala i rasla kao član OFS-a?

Ovdje možemo slobodno upotrijebiti riječ poziv. Kao što mi kažemo da smo postali fratri ili časne sestre zato što smo dobili poziv od Boga i na taj poziv odgovorili svojim životom, tako je i za Franjevački svjetovni red. To je jedan poziv koji određeni ljudi osjete u srcu i onda po primjeru drugih trećoredaca, a naravno i po primjeru života fratara i časnih sestara, odgovaraju na taj poziv od Gospodina svojim konkretnim životom. Osnovna karakteristika članova OFS-a jest da su to ljudi vjere. Mi kažemo da smo katolici, da smo vjernici. A onda postoji poziv i želja da se taj život živi što konkretnije i što ljepše.

Koliko je uopće danas u ovom modernom vremenu, vremenu individualizma u kojem živimo, teško pa i izazovno kao duhovni asistent pratiti druge ljude u njihovu duhovnom rastu?

Sigurno je da je duhovno pratiti ljude jedna velika odgovornost i jedna velika zadaća. Ta pratnja može se poistovjetiti s onom Isusovom riječi: Tko hoće, neka me slijedi. Isus nikoga ne prisiljava, ali on je uvijek tu prisutan da pomogne. Tako i duhovni asistent uči od Isusa Krista da bude prisutan u životu ljudi. Ovo sigurno nije tako teško. Zbog čega? Nije teško jer ljudi puno traže, traže da fratar, svećenik, duhovnik bude blizu i da pomaže ljudima u razlikovanju (discernimento) zvanja, u odabiru životnoga poziva i zvanja kako bi se kao pravi Kristovi učenici odgovorno uključili u život Crkve i društva.

OFS BiH danas

Ima li dosta mladih ljudi koji žele biti dio OFS-a i opada li njihov broj ili raste?

Hvala Bogu, ima lijep broj mladih ljudi u OFS-u. I možemo reći da taj broj godinama raste. Dolazi dosta mladih iz Franjevačke mladeži (Frame). Ali ne samo iz Frame. Kao što sam već rekao, OFS je jako aktivan u župama i daje lijepo svjedočanstvo. Zato se drugi vjernici, kada ih vide, zapitaju zašto su tu neki vjernici koji se više Bogu mole i čine više dobra djela. Često onda u susretu s članovima OFS-a, koji im objasne razlog svoga djelovanja, i sami zažele tako živjeti svoj poziv. U ovom trenutku u BiH vidi se rast broja članova OFS-a. Postoje naravno neke poteškoće. Npr. neki članovi sve su stariji, neki odlaze iz BiH jer je to sad neki trend zbog raznoraznih razloga. Međutim, generalno na razini BiH primijeti se ipak rast članova i kanonskih bratstava OFS-a, a što je naravno pozitivno i lijepo.

Koji su danas najveći izazovi ali i prilike za ostvarivanje misije OFS-a u BiH?

Kao prilike mogu izdvoji npr. to da svećenici i fratri na župama trebaju dati još više prostora OFS-u, da mi članovi Prvoga i Drugoga reda, tj. fratri i časne sestre, otkrijemo još više vrijednosti Trećega reda, tj. na ljude laike trećorece, i da im dadnemo prostor da djeluju, da se oslonimo na njih u svom pastoralnom djelovanju. Tu mislim npr. na kateheze za mlade, ili kao ispomoć za vjeronauk za djecu u župama. Oni mogu dati nadalje svoj veliki doprinos u župnim pastoralnim vijećima, te u misijskom djelovanju Crkve. Već sam spomenuo da su jako aktivni na karitativnom području u samoj župi, ali mogu puno karitativno pomoći općenito Crkvi u misijskim područjima.

Koje su poteškoće s kojima se najviše suočavate u svom radu?

A poteškoće su čini mi se slične onima u našoj mjesnoj Crkvi u BiH. Vidimo sve veći odlazak mladih iz BiH, napose iz Bosne. To često zna biti veoma obeshrabrujuće i Crkvi ali i društvu. Često i određene poruke i situacije u Crkvi, od opće do lokalne razine, koje nisu baš jasne mogu utjecati i na članove OFS-a, mogu ih zbuniti. Tada posebno traže duhovne savjete i smjernice kako bi živjeli katolički pravovjerno.

Nasljeđe kraljice Katarine

Na koji način je bosansko područno bratstvo OFS-a vezano za kraljicu Katarinu Kotromanić, koju franjevci časte kao blaženu?

Naše područno bosansko bratstvo OFS-a BiH izabralo je za svoju nebesku zaštitnicu bosansku kraljicu Katarinu Kotromanić jer je i ona sama bila trećoredica. Kraljica Katarina još uvijek utječe na ljude u BiH. Ostala je ljudima u lijepom sjećanju i njezine vrline i blizina sa svojim narodom prenose se kroz priču s koljena na koljeno evo skoro 600 godina. Ljudi se još uvijek spominju njezina boravka na Bobovcu i posebno u Kraljevoj Sutjesci. Ono što je karakteristično i specifično u tom sjećanju jest to da je ona kao kraljica, dakle veoma moćna žena na položaju i vlasti, spojila u svome životu moć i poniznost na jedan kršćanski i franjevački način i tako živjela i pristupala običnom narodu. Tako da je ona lijep uzor kako se u životu može, bez obzira na životni stalež, živjeti u kršćanskoj i franjevačkoj jednostavnosti.

Na koji način bi današnji Franjevački svjetovni red u svom djelovanju mogao učiti iz nasljeđa kraljice Katarine?

Pa evo, upravo sam na neki način već odgovorio. Možemo učiti da svatko od nas kaže mogu nešto uraditi. Nisam nevažan. Po milosti Božjoj i po zvanju mogu doprinijeti posveti i sebe, ali ne samo sebe nego i župne zajednice i cijele Crkve. A onda, naravno, ako tako radimo i djelujemo, na korist smo cijelom našem društvu u BiH. Jer mi smo dio ove države, mi smo dio ove Crkve, i ako smo mi posvećeni, onda naravno da će i naša zemlja rasti i napredovati u miru i ljubavi.

Primjer drugima

Koja su to specifična iskustva i aktivnosti OFS-a u BiH koja mogu biti primjer drugim bratstvima OFS-a u Europi i svijetu?

Prvi primjer je taj da su članovi OFS-a jako uključeni u život Crkve i angažirani su u društvu. Nadalje, lijep je primjer da se svake godine organiziraju na nacionalnoj razini velike humanitarne akcije kojima se konkretno pomaže u konkretnim situacijama i ljudima u nevolji. Prošle smo godine smo imali humanitarnu akciju u kojoj smo skupljali sredstva za časne sestre Majke Terezije u Banjoj Luci koje tamo rade i djeluju. Na nacionalnoj razini kao OFS BiH skupili smo za njih više od pedeset tisuća KM i to im osobno uručili. Ove godine imamo dva projekta. Pomoći ćemo tako dvije humanitarne organizacije, jednu u Tomislavgradu a drugu u Livnu i Kupresu. Dakle, konkretne akcije, konkretna skupljanja i osobno uručivanje ljudima u potrebi.

Za kraj, je li poruka sv. Franje Asiškog aktualna i danas u BiH? Može li sv. Franjo svima nama danas biti inspiracija, posebno mladima?

Čini mi se da su lik, djelo i poruka sv. Franje više nego ikada aktualni danas u cijelome svijetu, a pogotovo su aktualni kod nas u BiH. Što god radimo danas po uzoru ili na način sv. Franje, ljudi odmah to prihvaćaju. Sv. Franjo Asiški je još uvijek aktualan i privlačan. Ljudi to osjete i veoma cijene kada franjevci bilo kojega reda nešto čine. Ponajprije zato što su mnogi franjevci i franjevke istinski živjeli i još uvijek mnogi žive karizmu sv. Franje u BiH. Čini mi se, kada franjevci ili franjevke u BiH, pa i svijetu, nešto čine ili poduzimaju neku akciju, onda su im kod ljudi otvorena sva vrata. Sv. Franjo uzor je mnogim mladima, ali i onima nešto starijima, kako se, bez obzira na stalež u Crkvi ili društvu, može živjeti u miru, ljubavi, jednostavnosti, poniznosti i u dobrom odnosu s Bogom i ljudima.

(Razgovarali: fra Danijel Nikolić i Ivana Pekušić)

Objava Živo nasljeđe kraljice Katarine pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Poslanje franjevačkih svjetovnjaka

Sv. Franjo je uvijek imao na pameti da ponajprije mora mijenjati samoga sebe, da se treba neprekidno obraćati, i na tome je prvenstveno radio. Iz toga je proizišlo njegovo djelovanje, tako pokreće proces obnove Crkve. Kao utemeljitelj sveti Franjo ostaje model na koji se svi franjevci trebaju uvijek pozivati. Stoga je poslanje franjevačkih svjetovnjaka upravo to da u svijet unose duh sv. Franje. Različite su mogućnosti i razni načini na koje pojedinci i bratstva to nastoje činiti. Najvažnije je svakako osobno svjedočenje, dosljedno življenje kršćanskih kreposti i svojih zavjeta, a zatim razni projekti i djelovanje kroz molitvenu podršku, humanitarne akcije, rad s mladima, briga o starima i nemoćnima itd.

Posebno želim istaknuti Nacionalno hodočašće Franjevačkoga svjetovnog reda kraljici Katarini u Kraljevu Sutjesku koje će se održati 27. listopada 2024. Hodočašće će se održati pod geslom „U rane svoje sakrij me”, a ovo će ujedno biti i nacionalna proslava 800. obljetnice Rana sv. Franje. Ovom prigodom pozivam i sve vas koji upravo čitate ove retke da nam se pridružite na ovom hodočašću, da zajedno hodočastimo našoj blaženici Katarini, da obilježimo 800 godina kako je sv. Franjo dobio svete rane, a ovo je i prigoda da se susretnemo i družimo u bratskom zajedništvu.

Osobe koje osjete poziv i žele biti članovi Franjevačkoga svjetovnog reda prolaze propisanu formaciju kroz koju ih prate ponajprije duhovni asistent, ministar i učitelj formacije ali i cijelo bratstvo. Formacija započinje vremenom simpatizerstva, kada se kandidati pomalo upoznaju sa životom bratstva i prolaze životopis sv. Franje, kako bi što bolje upoznali onoga čiji primjer žele slijediti. Zatim slijedi obred primanja u bratstvo kada kandidati ulaze u početnu formaciju, i kada se intenzivnije proučava Pravilo Franjevačkoga svjetovnog reda i tada kandidati intenzivnije promišljaju je li to uistinu ono što žele zavjetovati, na što su pozvani.

Jedna obitelj

U Bosni i Hercegovini trenutno djeluje 49 kanonski oblikovanih bratstava, s više od 1945 članova. Bogu hvala, zadnjih godina se primjećuje povećan broj mladih, ali i povećan broj bračnih parova koji se odlučuju ući u Franjevački svjetovni red. Rezultat je to zasigurno i dugogodišnjega truda i rada na povezivanju Franjevačke mladeži – Frame i Franjevačkoga svjetovnog reda. Svjesni da su dio jedne obitelji, svjetovni franjevci nastoje biti blizu mladima i biti im podrška i pomoć na njihovu putu odrastanja i traženja vlastitoga poziva. Također, na različite načine nastoji se mladima približiti svjetovni red kako bi oni sami spoznali imaju li poziv za taj način života i djelovanja.

Franjevački svjetovni red podijeljen je na mjesnu, područnu, nacionalnu i međunarodnu razinu, a da bi svaka od njih funkcionirala i kako bi se ove razine međusobno povezale, svaka od tih razina ima svoje vijeće koje koordinira radom bratstva.

Nacionalno vijeće bratstva

Na Šćitu, u Rami, od 7. do 9. lipnja održan je Nacionalni izborni kapitul Franjevačkoga svjetovnog reda u BiH na kojem je izabrano novo Nacionalno vijeće koje će bratstvo voditi sljedeće tri godine. Istovremeno je održana i redovna, godišnja Nacionalna skupština Frame BiH. Tijekom cijeloga kapitula nazočni su bili i Tibor Kauser, generalni ministar Franjevačkoga svjetovnog reda te predstavnik Konferencije generalnih duhovnih asistenata fra Stefan Acatrinei, OFM Conv. Za službe u Nacionalnom vijeću izabrani su: Mirela Barbarić (OFS Široki Brijeg) za nacionalnu ministru, Zlatko Špoljarević (OFS Tuzla) za doministra, Marija Dilber (OFS Tomislavgrad) za tajnicu, Mladen Bosankić (OFS Tuzla) za blagajnika, Ivana Alpeza (OFS Mostar) za učiteljicu formacije, Ivana Vidović (OFS Sarajevo – Bistrik) za međunarodnu vijećnicu te Magdalena Brbor (OFS Humac) kao povjerenica za Framu. Dodatno je izglasana i zamjenica međunarodne vijećnice, Ana Naletilić (OFS Široki Brijeg).

Novoizabrano Nacionalno vijeće svoj prvi sastanak održalo je 7. rujna 2024. u prostorijama Nadbiskupijskoga centra Ivan Pavao II. u Sarajevu. Uz članove novoga, sastanku je nazočio i dio članova prošloga vijeća te je izvršena primopredaja službi. Na svom prvom sastanku vijeće je razgovaralo o smjernicama za rad koje su proizišle iz rada Nacionalnoga kapitula, o aktivnostima koje dolaze te potvrdilo imenovanje novoga sastava Povjerenstva za formaciju. Definiran je datum i program Nacionalnoga hodočašća Franjevačkoga svjetovnog reda u Kraljevoj Sutjesci. Razgovaralo se i o seminaru za učitelje formacije koji će biti održan u veljači sljedeće godine, o zajedničkoj humanitarnoj akciji s Framom BiH te o mogućnostima organiziranja drugoga nacionalnog hodočašća u Asiz 2025. godine. Također, u sljedećem razdoblju bit će oformljeno Povjerenstvo za komunikacije. Nacionalno bratstvo priključit će se i središnjoj proslavi 800. obljetnice u organizaciji Vijeća franjevačkih zajednica Bosne i Hercegovine i Hrvatske u mjesecu listopadu ove godine u Zagrebu.

(Piše: Mirela Barbarić, nacionalna ministra OFS-a BiH)

Objava Nacionalno bratstvo Franjevačkoga svjetovnog reda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U povodu 600. obljetnice rođenja kraljice Katarine Kotromanić (Vukčić Kosača) (1424. – 2024.), na njezinu grobnom mjestu, u franjevačkoj crkvi Aracoeli u Rimu, u petak 25. listopada 2025. godine slavila se sveta misa, koju je predslavio fra Miljenko Šteko, gvardijan međunarodnog zavoda Antonianum u Rimu. Njegovu homiliju prenosimo u cijelosti.

Danas, prigodom 600. obljetnice rođenja kraljice Katarine Kotromanić (Vukčić Kosača) (1424. – 2024.), u ovoj franjevačkoj crkvi Aracoeli, slavimo svetu misu, gdje, pod ovim oltarom, počivaju njeni posmrtni ostatci.

Kraljica Katarina (Vukčić Kosača) Kotromanić bila je kći hercega Stjepana Vukčića Kosače i majke Jelene. Rođena je točno prije 600. godina u Blagaju, dakle 1424. godine. Početkom srpnja 1461. umire njen muž kralj Stjepan Tomaš. Katarina postaje udovica i stvarno posljednja a pravno pretposljednja bosanska kraljica, a dvoje njezine djece, Šimuna i Katarinu, Osmanlije odvode u ropstvo. Godine 1478 umire u progonstvu ovdje u Rimu, kao franjevačka trećoredica. U svojoj oporuci izrazila je želju da bude pokopana baš ovdje, u ovoj rimskoj franjevačkoj crkvi Aracoeli, gdje se okupljalo i njezino bratstvo ondašnjega svjetovnog Reda sv. Franje. U Franjevačkom redu štuje se kao blaženica na današnji dan, 25. listopada.

Ime crkve Svete Marije na ovome brdu Kapitol u Rimu “Aracoeli” dolazi od latinskih riječi, a znači “nebeski oltar”. Crkva je posvećena Djevici Mariji i sagrađena je u 13. stoljeću. Do crkve se penje zavjetnim stubištem koje je 1348. godine izgradio puk kao zavjetni dar Gospi što je grad oslobodila od kuge. Čitavi ovaj prostor sa svojim nazivljem “Aracoeli” podsjeća na ideju svetoga mjesta, uzdignutog prema nebu. Ali, ovaj uspon na koji se treba popeti, nosi i elemente Golgote – brežuljka smrti, mjesta patnje, a ujedno i simbola najveće ljubavi i otkupljenja. Stanište između neba i zemlje, sveto tlo na kojem se odvijala najsvetija drama povijesti, kad ljudsko srce susreće beskonačnost boli i preklapa se s nadom koja izranja iz srca samog Boga.

Vjerujem da je svatko od nas, dok se uspinjao uz ove skaline, bio svjestan da je to isto kamenje, da su ti pragovi isti oni kojima su prošle tisuće i milijuni drugih prije nas.

Danas se sjećamo da je prije pet i pol desetljeća istim tim skalama dolazila i prolazila naša kraljica Katarina.

U tišini ranoga jutra ili kasna predvečerja, pod sjenom svojih Golgota i životnoga raspeća, ona se uspinjala ovdje kao udovica i ožalošćena majka, svijetli simbol vjernosti, franjevačke poniznosti i predanosti Bogu. U toj tihoj patnji, ne nalazimo samo žalost zbog izgubljenog supruga i otete djece, već i duboki otisak ljubavi koja, iako rastrgana, ne prestaje tinjati. Ona je bivala kao ptica s prekinutim krilom, koja ne može letjeti visoko, ali svoje gnijezdo u srcu nosi, ovdje, na sveto mjestu tuge i molitve.

U toj turobnoj povijesti vidimo jedan poseban pejzaž, onaj unutarnji, gdje se srce ove majke i udovice uspinjalo ovim skalama, u dubokoj vjeri, između tuge i nade. To srce nije plakalo samo za izgubljenim mužem i otetom djecom, već i za izgubljenim velikim dijelom sebe. Taj njen unutarnji jecaj nije izrican glasno i ljudi to nisu mogli razumjeti. Njezina patnja je i njezina tajna koju je samo Bog mogao do kraja razumjeti.

U sjećanje na kraljicu Katarinu i njenu žrtvu, žene u Bobovačkom kraju i danas nose posebnu crnu maramu, ne kao simbol poraza, već kao sveto odijelo koje svjedoči o, nazovimo ga, nepisanom zavjetu žalosti koji nije prestao ni nakon svih ovih stoljeća. To je taj sveti odraz u jednostavnim stvarima i u malim ljudima, čitljiv u svojoj skromnosti koja nosi nešto neizrecivo i sveto.

Nema u tih jednostavnih žena velikih gesta, nema velikih riječi, ali sve opet nosi izraz duboke i nepokolebljive vjere, čija je snaga u tihom trajanju koje nas podsjeća da vjernost nije prolazna, i da ljubav, ona prava, ne umire.

Godine 1478. Katarina umire ovdje u progonstvu. „Sestrica smrt“ joj je došla poput sna, poput mirnog odlaska u tišinu, gdje sve ono što je bilo u njezinoj povijesti, postaje dio nečega većeg. Proglašena je blaženom. Kad Crkva nekoga proglasi blaženikom ili blaženicom, to znači da je osoba bila krjeposna. A krjeposti nisu povlastice svetaca ni blaženika. One su dostupne svakome tko traži ljepotu u vječnom, tko ne pristaje na privid. Današnje Evanđelje nas uči o tome.

Blaženi život, pojava u javnosti toliko rijetka, a ipak stvarnost o kojoj neprestano sanjamo, igra je duha koja se smiješi iz magle naših želja i naših čežnji.

Blaženstvo nije tek plod tihog spokojstva, bez bure i oluje, u beskonačnom, statičnom miru. Blaženstvo, Katarinin život nam kazuje, nije mir, već borba i muka. Nije tišina, već zanos, tihi krik, a ponekad i krvava suza puštena za najmilijima.

Kroz moje misli prolazi slika takve naše Majke kraljice. Slika kraljice isposnice, stoičke zatvorenice u svojoj prognaničkoj sobi, kako gleda u daljinu i sanja o Domovini, o zemlji, tada već neko vrijeme ne svojoj.

Duša joj nije mirna, ona nije na mjestu gdje bi željela biti, i s onima kojima bi željela biti. A opet, u tom nemiru, u toj čežnji, postoji neka vječna neugasiva radost. Ona je itekako znala što znači gubitak, bol, egzil, progonstvo. Njezino pero pisalo je Papi i vladarima ovoga svijeta u patnji, u borbi, u sukobu svjetla i sjene.

Blaženstvo za Katarinu bijaše sposobnost da u toj napetosti prepoznaje tragove nebeskog. Bijaše sposobnost balansiranja između ljubavi prema Domovini i egzila, između rimskih svjetala i svoje tihe i pokorene bosanske i hercegovačke provincije.

I našla je mir u toj tenziji. Spoznala je da je blaženi život taj susret, dodir vječnosti u teškom životnom prolaznom trenutku. “Život prolazi, a ljepota ostaje”, rekao bi Matoš.

Neka blažena Katarina bude naša tiha učiteljica, svojim zagovorom naš tihi suputnik kroz život, koji nas podsjeća da je svaki trenutak dragocjen, baš zato što je prolazan, a nosi i vječne odrednice. Amen!

Objava Homilija fra Miljenka Šteke na misi u Rimu u povodu 600. obljetnice rođenja kraljice Katarine pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Uz kraljicu Katarinu neizostavno se vežu tragedija, tuga, kraj jedne epohe, te pridjevi patnice, prognanice ili izbjeglice, žalosne kraljice, supruge i majke. I sve to ima smisla i utemeljenosti kada čovjek sagleda njezin život i žrtvu.

Podrijetlo i rođenje

Podrijetlo Katarine vezano je za dvije velikaške obitelji. S očeve strane to su moćne Kosače, koje su upravljale južnim dijelovima Bosanskoga Kraljevstva, a s majčine strane bili su to Balšići, gospodari Zete. O godini Katarinina rođenja nema sasvim pouzdanih podataka. Na temelju natpisa na kraljičinoj nadgrobnoj ploči u crkvi Aracoeli u Rimu, na kojoj piše da je Katarina živjela 54 godine, većina povjesničara uzima 1424. kao godinu njezina rođenja. Za mjesto Katarinina rođenja navode se utvrde i gradovi kojima je vladao Kosača. Tako se u prvom redu spominje grad Sokol, nedaleko od današnje Foče, te Blagaj povrh izvora Bune. Ista je stvar i o mjestu boravka Katarine u njezinim prvim godinama života. Zasigurno da je velikaška obitelj nerijetko pratila Stjepana Kosaču, za njegovih posjeta dalmatinskih komuna. Katarina je tako veoma rano mogla upoznati i Dubrovnik i druga mjesta na Jadranu, stjecati prva saznanja o ponašanju i ophođenju u visokom društvu toga vremena, razvijati ukus za odijevanje, učiti jezike i sve ono što je dolikovalo jednoj mladoj plemkinji.

Brak kao balans političkih snaga

Srednjovjekovna je praksa bila da se savezi, mirovni ugovori i drugi sporazumi nerijetko zaključuju bračnim spajanjem vladarskih obitelji. Kao takvi, dinastički brakovi predstavljali bi najsigurniji kamen u savezničkoj građevini. Brak između Katarine i bosanskoga kralja Tomaša trebao je osigurati mir između kralja Bosne i njegova velikaša Stjepana Vukčića. Vjenčanje je održano krajem svibnja 1446. na dvoru u Milodražu. Povijesni podaci kazuju da je kraljevsko vjenčanje obavljeno po „katoličkom običaju”. Povodom ovoga događaja nije se slavilo samo u Bosni već i u njezinu okruženju. Dubrovčani su se posebice pripravljali za dolazak na vjenčanje. Otpremljena su dva poslanstva Republike svetoga Vlaha: jedno da prati mladu i Stjepana Vukčića sa sviračima na kraljev dvor, a drugo da dođe na samo vjenčanje s bogatim darovima svadbenicima.

Brak je doskora i donio željene rezultate na političkom planu. Mir sa Stjepanom Kosačom, sada svojim puncem, donio je kralju uz političku stabilnost zemlje i nagli porast osobnoga ugleda. Bosna u kratkom razdoblju izglađuje odnose s Ugarskom, Srpskom Despotovinom pa i sa samim sultanom, a bosanski kralj se u špekulacijama na ugarskom dvoru spominje i kao budući ugarski kralj. Katarina je, u surovom diplomatskom svijetu, predstavljala objekt ostvarivanja interesa drugih. Postoji pitanje je li mlada Katarina uopće i vidjela svoga budućega muža prije samoga vjenčanja! O ljubavi se sigurno razmišljalo kao o nečemu što dolazi s vremenom. Dinastički brakovi toga vremena bili su nešto sasvim drugo od zajedništva i ljubavi.

Katarina kao bosanska kraljica

Iz braka Tomaša i Katarine rođeno je dvoje djece, sin Sigismund i kći Katarina. O Katarininu boravku na bosanskom kraljevskom dvoru nema iznimnih podataka. Oni se uglavnom svode na narodna predanja, legende i priče o dobroj kraljici. Ta predaja danas je naročito živa u sutješkom kraju (Kraljeva Sutjeska), ali i u drugim krajevima središnje Bosne. Pučka tradicija o kraljici Katarini ispunjena je pričom o njezinoj dobroti, vjeri i brizi za potrebite. Katarina bi, prema tim predajama, često napuštala kraljevski dvor i pohodila narod u Sutjesci, gdje bi Sutješčanke učila raznim kućanskim radovima, prije svega lijepom vezenju. O tome govori i spomen-ploča na ulazu u olovsko svetište. Teško da se takva osoba kraljevskoga dostojanstva može zamisliti kao distancirana vladarica na svome tronu u kraljevskoj palači. Bila je to kraljica koja je rado zalazila među svoj narod, pomagala mu i naučavala ga.

Duhovno-vjerski profil Katarine

Govoriti o kraljici Katarini bez spomena njezina duhovnoga života, predstavljalo bi nepotpunu sliku ovoga svijetloga lika bosanskohercegovačke povijesti. Svaki vjerski svjetonazor, do tada poznat u Europi, bio je u određenom razdoblju sastavni dio Katarinina života. Obrascem abrahamske paradigme, Katarinin duhovni život bio je protkan, izravno pravoslavljem, vjerom bosanskom, katolicizmom i posredno islamom. Brigu za kraljičin duhovni život preuzeli su bosanski franjevci. O tomu svjedoči podatak iz 1447. po kojem papa Eugen IV. dopušta bosanskoj kraljici da iz reda svetoga Franje koji pastorizira u njezinoj zemlji može uzeti dvojicu svećenika za svoje duhovnike. I graditeljska aktivnost kraljice Katarine zorno svjedoči o njezinoj duhovnosti. Bosanska je kraljica sa svojim mužem podigla u Bosni više katoličkih crkava. Kralj je u Vranduku podigao crkvu, koja je posvećena njegovu svetom imenjaku, apostolu Tomi, a za koju je od pape 1457. godine dobio posebne povlastice. Ista se crkva kod drugih pisaca navodi kao crkva svetoga prvomučenika Stjepana. Kraljica podiže crkvu Presvetoga Trojstva u Kupresu, u selu Vrile, današnjem istoimenom selu. Za tu crkvu papa Nikola V. svojom bulom od 18. lipnja 1447. udjeljuje posebne oproste svima koji budu „hodočastili crkvi Presvetog Trojstva u Vrilima ničije biskupije u Bosanskom Kraljevstvu… koju je počela graditi u svojoj pobožnosti kraljica Bosne Katarina…”. Ova zavjetna crkva bosanske kraljice izgrađena je na temeljima stare rimske bazilike srušene od Avara. Već sljedeće godine po gradnji svoje zadužbine u Vrilima, Katarina podiže još jednu crkvu, i to u Jajcu, posvećenu svetoj Katarini, za koju se vežu oproštajnice pape Pija II. Kraljevski par podigao je još jednu crkvu, onu u Grebenu, posvećenu Gospi, koja se u papinoj buli navodi kao „svete Marije od Virbena”.

Svoju pobožnost Katarina je produbila pristupajući svjetovnom redu svetoga Franje. Nije poznata godina kada je bosanska kraljica pristupila franjevačkom Trećem redu, ali je to svakako bilo po propasti Bosanskoga Kraljevstva i njezina progonstva u Rimu. Fra Marijan iz Firenze, pisac Kronike Reda Manje braće (Fasciculus chronicorum Ordinis Fratrum Minorum), prvi spominje kraljicu Katarinu kao članicu franjevačkoga Trećeg reda. Iz spomenute Kronike firentinskoga franjevca, bosanska je trećoredica u franjevačkom martirologiju, knjizi mučenika, ubrojena u red blaženih. U spomenutoj knjizi na 144. strani piše:

U Rimu blažene Katarine udovice, bosanske
kraljice, koja obukavši trećoredsko odijelo,
odlikovala se strpljivošću, čistoćom
i poniznošću na zadivljujući način.

Tragedija kao životni put

Kraljica Katarina je rano ostala udovicom. Muževljevom smrću otpočinje Katarinina životna tragedija. Na bosansko prijestolje zasjeo je Tomašev sin iz prvoga braka, Stjepan Tomašević, koji je Katarinu prihvatio kao kraljicu majku. Nadolazeća osmanska opasnost zahtijevala je živu diplomatsku aktivnost mladoga kralja. No, političke zavrzlame, isprazna obećanja i površno vojno organiziranje, ostavilo je Bosnu usamljenu. Bosna koja je trebala postati bedem kršćanstva nije dobila potrebitu pomoć za obranu od Osmanlija. U proljeće 1463. osmanski sultan Mehmed II. Fatih, poveo je pohod na Bosnu. Za kratko vrijeme pao je prijestolni grad Bobovac, a sam posljednji bosanski kralj, Stjepan Tomašević, pogubljen je u Jajcu. Katarina se, za osmanske provale u Bosnu, zatekla u Kozogradu povrh Fojnice, gdje je posljednje vrijeme boravila. Iz Kozograda se bosanska kraljica, sklanjajući se pred osmanskom vojnom navalom, uputila u očevu zemlju, odakle je pješke došla do Stona. Utočište je nakratko našla u Dubrovniku. Tu je stiže i stravično saznanje da su joj djeca dopala u osmanske ruke i da ništa ne zna o njihovoj sudbini. Iz Dubrovnika Katarina otplovljava put Rima kako bi na svaki mogući način potaknula oslobađanje Bosne, njezina naroda i djece.

Godine tuge i nade

Teški jaram osobne tragedije koju je preživjela i preživljavala, Katarina je strpljivo nosila. Kraljevski dostojanstveno i kršćanski strpljivo! Koliko li samo uzdaha, suza i vapaja je poteklo iz shrvane majke i kraljice! Koliko molitvi je odjekivalo u tišini kraljičine duše, koliko vapijućih trenutaka na koljenima pred Bogom u sjaju rimskih crkava ili tami kraljevskih odaja! Ipak, i takva shrvana duša nalazila je mjesta u sebi i za tragediju drugih. Katarina se u vječnome gradu posvetila karitativnoj djelatnosti, brinući se za siromahe i bolesne. Kraljica je pomagala hrvatski hospicij i bratovštinu svetoga Jeronima, koji su u Rimu osnovani 1453. godine. Bosanska je kraljica preko Društva Blažene Djevice Marije, koje se brinulo za bolnicu svetog Alberta u Rimu, pomagala i ovu zdravstvenu ustanovu. Uz sve to, Katarina je sa svojim dvorkinjama ustanovila malo društvo pobožnih žena, te su se zajedno brinule za bolesne i siromahe, prihvatile se asketskoga načina života, molitvom, kontemplacijom i pokorom.

Ucviljena kraljica i majka svakako nije sjedila prekriženih ruku. Na sve je strane tražila pomoć i pokušavala nešto učiniti za svoje porobljeno Kraljevstvo. Prioritet joj je bio oslobađanje djece, koja su bila u osmanskom ropstvu.

Oporuka, smrt i pokop

Nakon petnaest godina traženja pomoći, uzdanja i vjere da će osloboditi svoju domovinu i djecu, ova žena više nije mogla nositi taj ogroman teret na duši. U duševnoj boli zahvatila ju je i fizička bolest. Pet dana pred svoju smrt kraljica je izrazila želju da se sastavi njezin testament. Katarina je u svojoj oporuci Bosansko Kraljevstvo ostavila Svetoj stolici i papi, u slučaju ako se Bosna oslobodi, a djeca joj se ne vrate u okrilje kršćanstva. Kraljica Katarina umrla je 25. listopada 1478. godine u Rimu u 54. godini života. Svu svoju bol, tugu, patnju i nadu ova je žena odnijela sa sobom u grob. Franjevci su za vječno počivalište bosanskoj kraljici odredili najprezentativnije mjesto u crkvi, na ulazu u svetište (apsidu). Izražavajući tako ne samo poštovanje već i duboku zahvalnost i odličje za svet i pobožan život ove žene.

Na nadgrobnoj ploči nalazio se kraljičin lik u naravnoj veličini (178 cm). Kraljica je na ploči prikazana u habitu s plaštem i knjigom u rukama. S obje strane kraljičine glave nalaze se grbovi. Na donjem dijelu grobne ploče nalazio se natpis na domaćem pismu koji je zamijenjen prilikom renesansne adaptacije crkve Aracoeli. Od tada mu se izgubio trag. Novi natpis, zajedno s cijelom grobnom pločom, postavljen je na stup s lijeve strane svetišta, gledano prema svetištu.

Živa uspomena kraljice Katarine

Uspomena na posljednju bosansku kraljicu i danas je veoma živa diljem Bosne i Hercegovine, posebno u njezinu središnjem dijelu. Ta se uspomena ne manifestira samo kroz navedeno pučko predanje i priče, nego kroz doista živo baštinjenje kraljičina lika u narodu. Možda su u tome najistrajnije i najvjernije sutješke žene, potomke onih žena koje je dobra kraljica učila vesti i donijela im bolju, zgodniju preslicu. Sutješčanke, naime, i danas nose crne marame u znak žalosti za svojom kraljicom i sudioništva u njezinoj tugi. „Katarinke”, kako su nazvane ove marame, u koje se ruše žene katolkinje kakanjskoga kraja, postale su sastavni dio narodne nošnje toga kraja. Kao takve one su postale dio svakodnevnice pa samim time i stalne prisutnosti kraljice u srcima njezina puka.

Danas, 600 godina od onoga prvog plača, na vjetrolominama razmišljanja o našoj povijesti, nalazi se lik Katarine Kosača Kotromanić, trajno pozivajući i opominjući na neprolazne vrijednosti vjere i ljubavi prema obitelji, narodu i domovini. Čak i po previsokoj cijeni osobne životne tragedije, ali opet tako pun dostojanstva, ovaj svijetli lik naše prošlosti izvanvremenski nas podsjeća na jednako tako izvanvremenske vrijednosti. Tako ova priča o jednoj kraljici, i šest stoljeća poslije, ostaje neispričana, stalno aktualna, jer se baštini na neprolaznim vrednotama. Ostaje neispričana zbog djelotvorne vjere i ljubavi prema potrebitima, prema svojoj obitelji, narodu i domovini. Ostaje neispričana zbog nepovratka kraljice u njezinu Bosnu, zbog njezina groba i dalje udaljenoga od njezina „tri dobra”.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi.
Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Kraljica Katarina: Šest stoljeća neispričane priče pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

HFS „Bobovac” dobio je naziv po srednjevjekovnom starom kraljevskom gradu Bobovcu, prijestolnici srednjevjekovne države Bosne, u kojem su stolovali bosanski kraljevi. O aktivnostima ovoga društva najviše možemo saznati od predsjednice HFS „Bobovac” gospođe Dragane Dojčinov-Smolo. Ova mlada gospođa i obiteljska žena unatoč brojnim drugim životnim obvezama zajedno s drugim članovima društva nastoji očuvati kulturnu baštinu župe Kraljeva Sutjeska čuvajući od zaborava svoje stare običaje, pjesme, plesove i narodnu nošnju iz sutješkoga kraja.

Očuvanje kulturne baštine

Vodstvo HFS „Bobovac” Dragana je preuzela, kako sama ponosno ističe, najviše zbog svoje majke Ane Dojčinov, koja je bila osnivačica i dugogodišnja predsjednica ovoga društva. Majka joj je tu rođena, voljela je silno izvornu glazbu, narodne nošnje i sve što je vezano za Kraljevu Sutjesku. Ona je zajedno s članovima osnivačima osnovala KUD i zasadila sjeme koje se razgranalo u veliko stablo. Preminula je prije četiri godine i cijeli sutješki kraj pamti je po vedrom duhu, lavovskoj borbi za širenje tradicijskih vrijednosti sutješkoga kraja.

Nažalost, posljedice zadnjega rata još se uvijek osjećaju u sutješkom kraju. Gotovo svi Hrvati su protjerani i raseljeni diljem svijeta, a vrlo malo ih je ostalo ili se vratilo. Broj mladih ljudi je zanemariv. I od njih mnogi odlaze odavde u svijet u potrazi za boljim životom, jer ovdje mogu naći posla, ne mogu planirati budućnost, zasnivati obitelji. Dragana i još nekolicina mladih ljudi još su uvijek ovdje. Ne znaju što im život donosi, ali se trude i bore da opstanu u kraju i očuvaju kulturnu baštinu. Nastoje svake godine organizirati smotru folklora, evo ove godine već 25. put. Tako se trude da se bar ono što postoji, i što je već postalo tradicionalno, ne ugasi. Godišnju smotru folklora organiziraju u Kraljevoj Sutjesci na platou ispred samostana. Prvih šest godina smotra se održavala u Čatićima i Kaknju, a sve kasnije smotre folklora u Kraljevoj Sutjesci. Želja je barem jednom godišnje dovesti ljude iz različitih krajeva BiH i Hrvatske da vide ovaj kraj, posebno Kraljevu Sutjesku i franjevački samostan, da vide gdje su stolovali naši bosanski kraljevi.

Ta cijela manifestacija zove se „Dani kraljice Katarine” i održava se krajem listopada na dan smrti kraljice Katarine 25. listopada ili u nedjelju koja je najbliža tom datumu. Ove godine jubilarna je 25. smotra folklora, a održat će se u nedjelju 27. listopada 2024. godine. Smotrama folklora, koje su multietničkoga karaktera, pokazuje se bogatstvo različitosti naroda BiH, na koje trebamo biti svi ponosni. Ova manifestacija je prilika da se mladim generacijama na originalan način približe možda danas zaboravljeni običaji iz cijele BiH, ali i inozemstva, a i starijima koji su se možda zaželjeli tradicijskih pjesama i igara.

Folklorni nastupi

HFS „Bobovac” kao cjelina čine pjevačka skupina s izvornim načinom pjevanja, skupina s izvornim načinom plesanja te skupina s izvornim načinom sviranja na tradicijskim glazbenim instrumentima (kombinacija šargije i violine). Na svojim nastupima članovi prezentiraju autentičnu, izvornu nošnju i nakit koji je izuzetno bogat. Veliko blago ovoga društva na poseban su način njihovi stariji članovi koji iz bogate riznice sjećanja pripovijedaju o životnim običajima, nošnji, pjesmama i prilikama u kojima su se te pjesme pjevale.

Budući da njima u goste dolaze razni KUD-ovi, tako se i oni vrlo rado odazivaju na pozive te gostuju u drugim mjestima u skladu sa svojim financijskim mogućnostima. Tako su više puta nastupali po raznim mjestima u Bosni, u Hercegovini, u Hrvatskoj na Vinkovačkim jesenima. Prijašnjih godina nastupili su također nekoliko puta i u Njemačkoj i Švicarskoj, napose u onim mjestima gdje se nalaze velike zajednice ljudi podrijetlom iz Kaknja i Kraljeve Sutjeske. S druge strane, njima je u posjet dolazila folklorna skupina naših ljudi iz Gelsenkirchena iz Njemačke i to u sutješkim nošnjama.

Članovi HFS „Bobovac” ponosni su što su trenutno jedini iz ovoga kraja koji još uvijek aktivno djeluju kao folklorno društvo, posebno kada se ima u vidu slab odaziv mladih, pa i srednjovječnih i starijih žena koje bi se mogle uključiti u rad, ali eto nisu članovi. Zato su radosni da ipak opstaju i silno se trude da se društvo ne ugasi. A dokle će to trajati, nitko ne zna. Vrijeme će pokazati.

Živo sjećanje na kraljicu Katarinu

Kada upitate nekoga iz sutješkoga kraja što zna o kraljici Katarini, odgovori su uglavnom slični. Osjeti se koliko je živo sjećanje na kraljicu Katarinu i vidi se kako se uspomena na nju prenosila s koljena na koljeno. Tako svi govore da je kraljica bila bliska s običnim narodom, da je uživala veliki ugled od običnoga puka. Pomagala je ženama i učila ih da vezu jer se puno toga ručno radilo u ono vrijeme. I zbog nje se još uvijek u sutješkom kraju, u znak žalosti za njom, nose crne marame. I dandanas nakon toliko godina žene u Kraljevoj Sutjesci, koje nose narodnu nošnju, obavezno imaju crne marame. Često se danas može vidjeti da žene iz Kraljeve Sutjeske dolaze na misu, na patron župe ili na razne druge proslave upravo u tim narodnim nošnjama.

Upravo s ciljem da se očuva spomen na lik i djelo kraljice Katarine, članovi HFS „Bobovac” Čatići – Kakanj obilježavaju svake godine dan smrti bosanske kraljice Katarine, 25. listopada, kulturnim sadržajima u Kraljevoj Sutjesci na spomenutoj manifestaciji „Dani kraljice Katarine”.

Nabava narodne nošnje

Draganina mama Ana, koja je godinama bila predsjednica društva, uspjela je pomoću raznih donacija otkupiti od nekih ljudi iz sutješkoga kraja njihove narodne nošnje. Neki ljudi su prodavali nošnje od svojih majki ili baka. Neki su prodavali čitavu nošnju, neki samo dio nošnje ovisi što su htjeli: košulje, marame, dimije, nakit, opanke. Uglavnom, vrijedna Ana je to polako pomoću donacija otkupljivala i polako skupljala. Neke stvari su opet izrađene od majstora koji to znaju raditi, npr. opanci su izrađivani u jednoj obućarskoj radnji u Visokom, i napravljeni su onako kako su izvorno izgledali. Tako da društvo ima određenu količinu svoje narodne nošnje koju daju članovima društva i to onima koji nemaju svoju vlastitu nošnju u kući. Većina članova ipak ima svoju vlastitu i originalnu nošnju od svojih majki ili baka. Teško da danas može netko i napraviti takvu nošnju.

Nekoliko žena članica društva i folklora umiju lijepo vesti i tako čuvaju od zaborava poznati sutješki vez. Jedna gospođa u Čatićima izrađuje od bobaka u boji narukvice ili križeve sa sutješkim vezom koji se onda uokvire. To se nekad prigodno prodaje ili se ponese kao poklon drugim društvima ili nekim ljudima. Često se može vidjeti da i fratri i ljudi iz ovoga kraja raspršeni diljem svijeta rado nose takve narukvice.

Značajniji nastupi i nagrade

Prije nekoliko godina u Mostaru na poznatoj Reviji narodnih nošnji sudjelovala je i predstavnica HFS „Bobovac” koja je osvojila i nagradu za najljepšu nošnju. Također prije nekoliko godina na poznatoj manifestaciji Etno frizure svijeta, a koja se održava svake godine u sklopu državne smotre folklora Vinkovačke jeseni, još jedna predstavnica HFS „Bobovac” osvojila je nagradu za najljepšu frizuru. Tom prigodom djevojka je nosila svečanu frizuru s pletenicom i nakitom. Pletenica je bila ukrašena cvjetovima od pliša te sitnim staklenim zrnjem bobcima, a pri dnu pletenice visio je srebrni nakit. Rad je to žena ovoga društva.

HFS „Bobovac” dobitnik je i brojnih drugih priznanja od kojih izdvajamo Petnaestoaprilsku zahvalnicu Općine Kakanj za doprinos u očuvanju kulture, kao i ovogodišnji Večernjakov pečat od Večernjeg lista kao ponos BiH. Ova zadnja nagrada društvu posebno znači, napose predsjednici Dragani koja ponosno ističe: „Nisam upoznata da se još netko ovako bavi i trudi oko očuvanja baštine, lika i djela kraljice Katarine, da organizira manifestacije koji nose ime kraljice Katarine. Ja nisam upoznata da to još netko ovako čini. Želimo kroz svoje manifestacije i nastupe prije svega da drugi ljudi čuju o kraljici, da čuju da tradicija koju čuvamo u čast kraljice Katarine nije izumrla, a evo 600 godina je od njezina rođenja. Puno je tu posla i godina rada i truda. Ali čuvamo koliko god možemo tradiciju i uspomenu na našu posljednju kraljicu koja je bila bliska sa svojim pukom, koja je proživjela tešku sudbinu progonstva, djecu su joj oteli, bila je izbjeglica u Rimu, ali nikad nije zaboravila svoj kraj, svoju domovinu Bosnu i za nju se do smrti borila.”

Sve ovo što čine članovi HFS „Bobovac” od velikoga je značaja za cijeli sutješki kraj, ali zasigurno i za našu državu Bosnu i Hercegovinu te cjelokupnu svjetsku baštinu. Iskreno se nadamo da će uvijek biti plemenitih ljudi poput Dragane, Ane i svih članova HFS „Bobovac” koji će prepoznati značaj i važnost kulturne tradicije i tu istu svojim nesebičnim radom čuvati, gajiti i prenositi sljedećim generacijama.

Objava Hrvatska folklorna skupina „Bobovac” – Čuvari uspomene na kraljicu Katarinu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nisu to bili neki anonimni prinčevi i princeze, nego živi ljudi s imenom i prezimenom, vlastela koja je pronosila lijepo ime ovoga kraljevstva diljem tadašnje Europe. Ljubav bosanskoga puka prema zemlji, kralju i kraljici izražavala se njihovom odanosti i vjernosti. Istina, gdje je puno blaga u igri, tada nastaju i intrige i sumnjiva dogovaranja, pa i ovo kraljevstvo nije bilo izuzetak. Vlastela se otimala tko će imati bolje odnose s kraljem i njegovom svitom, svatko se po svom interesu saplitao o svoje želje i mogućnosti. Kad je Tvrtko II. umro bez nasljednika, postojala su dva nezakonita sina kralja Stjepana Ostoje i svaki je imao svoje podupiratelje. Stjepan Tomaš se skrivao u mraku bosanskih šuma kako bi sačuvao glavu na ramenima u slučaju obračuna s mogućim kraljevim nasljednikom. Bio je oženjen ženom iz naroda, Vojačom i s njom dobio sina.

Prikladna žena

Međutim, kako je struja plemića koja nije htjela popuštati Turcima prevladala, tako su oni Stjepana Tomaša prihvatili i postavili za kralja. Ipak, kralj je trebao prikladnu ženu i tada na scenu dolazi mlada Katarina Kosača kao osoba koja će ujediniti jednu stranu plemstva i čiji će otac Stjepan Vukčić Kosača znati kako držati neprijatelje kralja podalje. Kralj se obratio papi Eugenu IV. koji Neka skine s njega žig i ljagu, što je diete preljuba i neka mu dozvoli da se sa ženom svojom Vojačom razstavi i drugu ženu prema svome novom stališu oženi, kako nalazimo zapisano u knjizi Vjekoslava Klaića Poviest Bosne,tiskane 1882. godine u Zagrebu. Papa ga je pismom od 29. 5. 1445. proglasio nasljednikom kralja Stjepana Ostoje, zakonitim kraljem Bosne, pošto je od uzvišenja svoga na priestol vazda bio revan pristaša rimske crkve i protivnik razkolnika i patarena. Drugim pismom od istoga dana dokinuo je brak s Vojačom i rieši kralja obećanja, koje joj bješe po patarenskom običaju nekoč zadao. Dakle, kralj Tomaš postaje katolikom a tako i njegov dvor i nova supruga. Postupno su i ostali velikaši pristajali uz katoličku vjeru te počeše sada kao iz zemlje nicati biele crkvice kršćanske, sagradjene od obraćenog kralja i velmoža njegovih, a navješćujuć mirnija vremena. Sam kralj Stjepan Toma podigne u Vranduku crkvu svome imenjaku Tomi, kraljica Katarina sagradi u Vrilih crkvu sv. Trojstva; a za primjerom njihovim povedoše se rodjaci i velmože njihovi.

Ovim vjenčanjem Katarina postaje bosanska kraljica. Iako su pri sklapanju braka politički interesi imali presudnu ulogu, ona je bila vjerna i odana supruga koja je svoju bračnu zajednicu temeljila na kršćanskim zasadama koju su tijekom vremena sve više usvajali svi članovi njezine obitelji, kako ističe Bazilije Pandžić u tekstu Katarina Vukčić Kosača (1424-1478). Prije udaje Katarina Kosača je živjela u ‘patarenskoj sredini’, kako navodi Pandžić, jer je i njezin otac bio istaknuti pripadnik ove sljedbe. Međutim, Pandžić, kao i Klaić, ističe da je odrastala i pod utjecajem svoje bake Jelene, koja je bila pravoslavna. On primjećuje da je morala poznavati i katolike koji su bili brojni na posjedima njezina oca. Udajom za kralja Stjepana Tomaša njezin vjerski odgoj predvode bosanski franjevci, koji su bili i njezini kapelani, dozvolom pape Eugena IV. Kraljica Katarina i kralj Stjepan Tomaš sagradili su brojne crkve po Bosni, od kojih se crkva sv. Katarine u Jajcu posebno izdvajala. Kako su vremena bila nemirna, a stalna opasnost od prodora Turaka na graničnim područjima prisutna, kralj je okupljao vojsku kako bi se obranio od osvajača. U tim nastojanjima ga je prekinula smrt, 1461. godine, po mnogim izvorima nasilna. Ljetopisac Ivan Tomašić kazuje da su ga ubili sin Stjepan i brat Radivoje. Sahranjen je u Jajcu kod franjevaca. Katarina je tako iznenada ostala udovica s dvoje djece, Sigismundom i Katarinom.

Posljednja kraljica

Zbog stalnih političkih previranja, nesigurnosti i trvenja s lokalnim velmožama Stjepan Tomašević je, postavši kraljem, nastojao uspostaviti dobre odnose s kraljicom Katarinom s kojom se nije za života otčeva najbolje pazio; on ju prime za pravu majku svoju a ona njega za sina svoga,ističe Klaić. Iza toga se sporazumio i s njezinim ocem Stjepanom Kosačom koji ga je priznao kraljem. Iz Bobovca se novi kralj preselio u grad Jajce, proglasivši ga glavnim i stolnim gradom svoga kraljevstva. Bobovac je već u to vrijeme bio izvrgnut čestim turskim napadima kojima je uspješno odolijevao. U Jajcu su ga zatekli i izaslanici pape Pija II. i ovjenčali ga za kralja bosanskoga. Stjepan Tomašević je bio prvi i posljednji kralj bosanski koji je bio okrunjen dozvolom Rimske stolice. Papa Pio II. je 1461. godine proglasio sv. Gregorija čudotvorca zaštitnikom kraljevstva bosanskog, a u isto vrijeme je kraljica Jelena primila ime Marija. U obće se je pri krunisanju kralja Stjepana Tomaševića pokazala liepa sloga svih stališa i vlastele kraljevstva bosanskoga, te se je zato kralj mogao punim pravom Mletčanom pohvaliti „da je bio vjenčan uz slobodnu privolu svih velmoža i gospode bosanske i uz najveće odobravanje”. Klaić zaključuje: Šteta samo, da se ta sloga bosanske gospode nije mogla prije polučiti; Bosna bi možda dočekala sretnijih dana. Nu sada bijaše već sve prekasno – sudbina Bosne bijaše već odlučena.

Nakon što je Stjepan Tomašević ubijen, a njegova obitelj se rasula kao i vlastela i svi podanici, i kraljica Katarina se našla u Dubrovniku gdje nije dugo ostala. Jedan od razloga bi mogao biti i činjenica da Dubrovačka Republika nije htjela izazivati osvajače njezinom prisutnošću. Po dolasku u Rim započela je posredovati za svoje kraljevstvo i pomoć kršćanskih zemalja, ali nije bilo nekoga osobitog odziva. U Rimu je od pape dobivala pomoć da može živjeti u skladu sa svojim kraljevskim dostojanstvom. S njom je u Rim stigla i njezina svita, pa je ona uspjela uspostaviti neku vrstu kraljevskoga dvora u tom gradu i nastaviti zagovarati za svoje kraljevstvo. Kraljica Katarina se uvijek predstavljala kao zakonita predstavnica svoga izgubljenog kraljevstva stalno se nadajući da će se spas ukazati njezinoj nesretnoj zemlji. Talijanska i rimska javnost ju je s poštovanjem pozdravljala. Kad su službene prilike zahtijevale, pojavljivala se na prijamima, vjenčanjima, vjerskim događanjima, uvijek u pratnji svojih dvorjana. Zanimljivo je da su do nje dolazile vijesti o njezinoj zarobljenoj djeci i da se nije prestajala nadati da će ih vidjeti. Izvori bilježe da je poslala svoje izaslanstvo milanskom knezu Sforzi da posreduje kod sultana za oslobođenje sina, jer je načula da bi ga sultan mogao osloboditi. Međutim, rezultata nije bilo i kraljica je upirala svoje oči u Nebo za utjehu i spas. Kraljica Katarina je stupila u treći red sv. Franje, po nekim izvorima već u Bosni, a po nekima se to dogodilo u vrijeme njezina boravka u Rimu gdje je usko surađivala s franjevcima koji su bili i svjedoci prilikom pisanja njezine oporuke. Od sedam svjedoka, šest je bilo franjevaca iz samostana Aracoeli u čijoj crkvi je i ukopana.

Svojim životom je kraljica Katarina svjedočila povijest posljednjih desetljeća bosanskoga kraljevstva i nije čudno da je ostala u sjećanju svoga naroda do dana današnjega. Mnoge legende čuvaju sjećanje na nju i svijeća njezine sudbine tiho dogorijeva u srcima svih prognanih sa svojih ognjišta i protjeranih u tuđinu u minulim vremenima. Dan njezine smrti, 25. 10. svečano se obilježava svetom misom na Bobovcu uz prisutnost mnogih vjernika.

Objava Kraljica i njezina zemlja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kraljica Katarina, u narodu prepoznata i čašćena kao blažena, naša je velika duša čiji lik i djelo nisu u nama uspjeli izblijediti ni stoljeća niti oskudna pisana dokumentacija jer se blažena Katarina još za života zauvijek dokumentirala u srce svoga naroda. S puno pažnje i ljubavi brinula se za svoj narod, poučavala ga, hranila i često odijevala, gradila crkve i kapelice, vezla misno ruho. Pa ipak, njezin životni put nije bio pošteđen križeva. Naprotiv, oni su bili veći i teži od prosječnih. Ne samo što je morala pobjeći u izgnanstvo pred okrutnim i krvoločnim Osmanlijama nego joj je kao majci mač boli probio dušu kad su joj Osmanlije uhvatile djecu Sigismunda i Katarinu i poturčili ih po uhodanoj matrici.

Međutim, velike duše su velikani jer se nikada ne predaju, ne odustaju niti obeshrabre. U najcrnjim životnim scenarijima Katarina nije odustajala od nade i života jer nikad nije odustala od Boga. Ostala je upamćena jer sjećanje na nju posebno zasvijetli onda kad nas život uroni u mrak neizvjesnosti, stradanja i progona kako se ne bismo, radi kukavičluka ili probitka, prodali i tako postali sitne duše koje mrze svoje samo zato što takvi kakvi jesu ne mogu voljeti sebe.

„Život nije u tome da se pronalaziš, nego da se stvaraš i izgrađuješ”, sjajno zapaža George Bernard Shaw. Zato se velikanom ne rađa nego postaje. Uz Božju pomoć.

Objava U srcu svoga naroda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.