Zapravo, pitam se je li ovakva demokracija uopće demokracija ili je samo prividna demokracija pod čijom se krinkom kriju različiti oblici kracije koji su sve samo nisu demokracija. U toj prividnoj demokraciji nerijetko susrećemo autokraciju, plutokraciju, sve češće kakistokraciju (možda bismo mogli govoriti o ćacikraciji), prikrivenu diktaturu i drugo. Dakako da je i demokracija donijela nešto dobra. Samo ne znam u kojoj mjeri je to dobro zaista dobro?! Da je npr. sveti Pavao ili netko od kršćanskih apologeta sumnjao u ondašnje državno uređenje vjerojatno bi osjetio njegove najgore represivne mjere. No, demokracija dopušta svojim „podložnicima” da ju propitkuju, iako i ona raspolaže širokim dijapazonom suptilnih represivnih mjera (kultura odbacivanja, kultura skraćivanja, suptilne zabrane, biranje podobnih, isključivost onih koje su sami sebe prozvali uključivima i slično).

Jedno od temeljnih pitanja u demokraciji, kao i u svakom državnom uređenju, trebalo bi biti pitanje razumijevanja istine? Kako demokracija dolazi do istine ili kako u demokraciji istina dolazi na vidjelo? Vidljivo je kako demokratska kultura kojoj smo izloženi shvaća istinu kao plod konsenzusa. Demokratska uređenja mjere istinu praktičnim uspjehom i profitom. Ideje i teorije se prosuđuju na temelju njihove uspješnosti. Pragmatizam, koji je sveto pismo kapitalističke demokracije vodi se krilaticom: ako nije uspješno nije ni istinito. Demokracija svodi istinu na percepciju. Tako je nešto postalo istinito samo na temelju percepcije. Iza ovakva poimanja istine stoji shvaćanje istine kao onoga što je samo eksperimentalno dokazivo, dok u ono što se ne može dokazati čistim razumom te izvesti iz eksperimenta, treba sumnjati da uopće postoji. Svođenje istine na percepciju ne niječe stvarnost Boga, nego uspostavlja kriterij korisnosti. Istina je samo ono što iz naše percepcije može donijeti pozitivne praktične posljedice. Tko se još imalo razuman može složiti s ovakvim prihvaćenjem istine koju su unaprijedile društvene mreže kojima se istina nalazi jedino u površnom virtualnom svijetu?!

Najpodlije shvaćanje istine koje nudi demokracija sastoji se u tome da vidi istinu kao plod konsenzusa većine. Istina tako pripada samo većini. Verificira ju se dovoljnim brojem glasova. Konkretno, broj ruku u zraku u nekom parlamentu određuje istinu o ljudskom životu (početku i kraju života), o odgojnoj slobodi u školama, te o tome što je pravedan mir i što su istinske vrijednosti. Tako se određuje istina u današnjem demokratskom uređenju – konsenzusom najmoćnijih i često najlošijih. Pokazatelj je to da se iza demokracije često krije plutokracija i kakistokracija. Demokracija, u određenoj mjeri slično kao tiranija i totalitarizam, može nagrditi ljudsko lice politike. Zar Isus nije gurnut na put osude upravo demokratski, unatoč tada drukčijem društvenom uređenju – brojem ruku u masi koja je tražila slobodu za Barabu? U tom demosu, temeljem kojega upravlja pojedinac, uvijek se krije i nešto demonsko. To demonsko je ono autoreferencijalno. Kada demokratski mehanizmi postanu autoreferencijalni, upada se u demokratsku dijalektiku većina-manjina kojoj bivaju podložna i temeljna ljudska prava. Takva demokratska dijalektika određuje i gotovo propisuje što je istina, te slično kao u totalitarnim sustavima, zakonski kažnjava nepoštivanje propisa koji su nametnuti kao istiniti.

Istina o Bogu i čovjeku ne može biti propisana relativnom i dvotrećinskom većinom. Ona je objektivna i univerzalna ili nije istina. Nužno je imati u vidu objektivne i univerzalne, a ne isključivo demokratske vrijednosti. Ako demokratske vrijednosti nisu univerzalne i objektivne, tada se takvo uređenje samo osuđuje na propadanje. Ako se u jednom demokratskom uređenju s pravom kritizira nasilje, nesigurnost, nezaposlenost, gubitak zajedništva, loš socijalni položaj i slično, nije li to u biti kritika samoga društvenog uređenja – demokracije? Možda je baš imajući na umu ovu kritiku, papa Lav XIV. konstatirao kako u današnjem svijetu demokracija nije savršeno rješenje za sve.

Odmicanje od univerzalnih objektivnih vrijednosti onemogućuje spoznaju stvarnosti dio koje je Bog, ili još bolje, koju Bog omogućava i podržava. Istina u demokraciji ne vodi samo relativizmu nego i nijekanju objektivne i univerzalne istine. Za nas kršćane Krist je Istina o kojoj govorimo. On je universale concretum veritatis koja se samodariva i otkriva u besplatnosti objave, a ne na temelju demokracije, pa ni na temelju sinodalnoga procesa koji neki, nažalost, shvaćaju kao demokraciju.

Objava Istina u demokraciji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Rezultat je svojevrsni začarani krug u kojemu se umjesto povijesne istine nude mitovi, poluistine i propagandne konstrukcije. U tim narativima franjevci se nerijetko prikazuju kao kolektivni krivci, kao simboli navodne „klerofašističke“ politike, bez ikakve diferencijacije, bez istraživanja konkretnih okolnosti i bez uvažavanja golemog broja dokaza koji govore sasvim suprotno. Dvojica ljudi koji su u javni prostor unijeli bezbroj izmišljotina i očitih laži vezanih za Katoličku crkvu, svećenike i franjevce su Viktor Novak i Joža Horvat. Drugi su od njih samo prepisivali i dodavali nove izmišljotine.

Potrebno je ponovno, strpljivo i odgovorno, pogledati činjenicama u oči, vratiti se autentičnim svjedočanstvima i povijesnim izvorima, te konačno odvojiti istinu od ideoloških konstrukcija. Jer narodi koji ne prestaju ponavljati tuđe mitove riskiraju izgubiti vlastitu povijest – a s njom i dostojanstvo onih koji su, u teškim vremenima, činili dobro. Zadnjih godina se posebno izdvajaju izmišljotine i optužbe vezane za fra Srećka Perića i fra Tomislava Filipovića, ali i još neke manje poznate franjevce. Zbog ograničenosti prostora pozabavit ćemo se ovdje upravo njima dvojicom i lažima koje su iskonstruirane oko njih.

• Slučaj fra Srećka Perića

Onaj tko se bavi istraživanjem ratnih događaja u periodu od 1941-1945 naići će na mnoge manipulacije nekih „povjesničara“ komunističke provenijencije, a njihove teze se i danas pojavljuju kod nekih srpskih povjesničara i unutar same Srpske pravoslavne crkve. Tipičan primjer za to je slučaj fra Srećka Perića i franjevaca iz Livna koji su nepravedno optuženi da su u livanjskom kraju progonili Srbe i pozivali na zločine prema njima. Analiza originalnih tekstova i izjava livanjskih franjevaca i samog fra Srećka Perića dokazuju da se radi o čistoj izmišljotini koja nema apsolutno nikakvog temelja u stvarnosti.

Sve optužbe protiv franjevaca iz Livna koje se ponavljaju do danas temelje se na svjedočanstvima Marije Bogunović, kućanice iz Livna i Ljube Crnogorca, gostioničara iz Čelebića u okolici Livna.  Oni su svjedočili pred Komesarijatom za izbjeglice u Beogradu 22. lipnja 1942., a njihove izjave objavljene su u dva spomenuta glavna djela komunističke historiografije koja su postala temeljem za negativan pristup istraživanju uloge Katoličke crkve za vrijeme Drugog svjetskog rata:

Ovim opisanim pokoljem Srba u srezu Livanjskom rukovodio je fratar dr. Srećko Perić, franjevac iz samostana Gorica kraj Livna. Ovaj je fratar rodom iz sreza livanjskoga, a imade jednu sestru koja je u Hvanjskome srezu udata za jednoga Srbina. On je prije pokolja jedne nedjelje s oltara u crkvi Gorici sakupljenim Hrvatima naredio da započnu pokolj Srba s riječima: „Braćo Hrvati, idite i koljite sve Srbe. Najprije zakoljite moju sestru, koja je udata za Srbina, a onda sve Srbe od reda. Kada ovaj posao završite, dođite k meni u crkvu, gdje ću vas ispovijediti, pa će vam onda svi grijesi biti oprošteni“. Poslije toga je započeo pokolj. Uporedo s pokoljem Srba, pljačkali su ustaše srpske domove i kuće, a potom ih palili. Ustaše su namjeravale da u livanjskom srezu poslije izvršenog pokolja poruše sve pravoslavne crkve… U livanjskom srezu nisu Srbi nagonjeni da prijeđu na rimokatoličku vjeru, jer su bili osuđeni na pokolj svi do jednoga. Do 20. augusta 1941. godine ubijeno je i poklano u srezu livanjskom prema dosta točno prikupljenim podacima svega 5600 Srba, muškaraca, žena i djece. Osobito se u progonu Srba istakao kao ustaša dr. fratar Srećko Perić, koji je za vrijeme Jugoslavije bio duže vremena rkt. svećenik u Nišu. Uz Perića bili su aktivni u progonu Srba i ostala  braća  iz  samostana, njih  20.

Ljubo Anđelić u knjizi Livanjska legenda u kojoj se bavio stradanjima livanjskih Srba ide još dalje s izmišljotinama i optužbama na račun franjevaca u Livnu i drugim mjestima u Bosni i Hercegovini:

Kama je zamijenjena krstom, a krst kamom. I s jednog i s drugog kapala je krv poklanih staraca, žena i djece. Franjevci iz samostana Gorica kod Livna, zatim iz samostana u Duvnu, Bugojnu, Šćitu kod Prozora i Širokom Brijegu, nijesu više samo idejni suradnici ustaša nego i vodiči prvih njemačko-ustaških kaznenih ekspedicija, inspiratori čudovišnih zločina i instruktori najokorjelijih koljača u ratnim pohodima križara, Crne legije i drugih fašističkih formacija. /…/ Pokolj Srba u livanjskom srezu počeo je u drugoj polovini avgusta 1941. godine. Signal za početak dat je s oltara samostana Gorice u Livnu.

Slične optužbe ponavljaju se i u opsežnoj knjizi Livanjski kraj u revolucionarnom radničkom pokretu i narodnooslobodilačkoj borbi dvojice autora Rafaela Brčića i Mile Bogovca koja se bavi livanjskim krajem u ratnom vremenu:

Uz svesrdnu pomoć već pomenutog dijela katoličkog klera, ustaše su primjenjivale najperfidnije metode u cilju da što veći broj Hrvata (katolika) pokrenu u borbu protiv ustanika-Srba, odnosno da ih povedu na masovno ubijanje srpskog stanovništva. Tako je župnik lištanske župe, inače ustaša Božo Šimleša, već u noći 27/28. juli (sazvao zbor svih vjernika koji je uspio organizovati uz pomoć svojih saradnika koji su išli od kuće do kuće i pozivali u svetu borbu protiv izroda katoličke vjere, da ponesu sve što imaju od oružja, jer se radi o biti ili ne biti. Okupljenim seljacima – vjernicima katoličke vjere održao je veliki govor u kojem je pozivao na svetu dužnost svakog vjernika, prijeteći kaznom strašnog suda svima onima koji ne pođu na zadatak.

U Livnu je ustaša fra Srećko Perić pozivao sve Hrvate da pođu i učestvuju u klanju svih Srba ovim riječima: „Braćo Hrvati! Idite i pokoljite sve Srbe, najprije moju sestru koja se udala za Srbina. Poslije dođite k meni, ja ću sve vaše grijehe primiti na svoju dušu“. Ovakve i slične izjave Srećko Perić je davao više puta – prilikom mise u crkvi ili na javnim zborovima koje su organizovale ustaše u Livnu. Bile su to ponovo oživljene od ranije dobro poznate klerofa-šističke metode koje su išle za tim da prijetnjama strašnog božijeg suda utiču na psihu primitivnog i religiozno zatucanog vjernika. Ali, takva propaganda nije nailazila na širi odziv hrvatskog stanovništva, jer se većina, bez obzira što se nije nalazila pod uticajem komunista, već bila diferencirala od takvih svećenika, koji su, zajedno s ustašama, izvršili zločine nad nevinim Srbima u gradu i pojedinim selima.

Dovoljan je tek i površan pogled da se vidi kako se ovdje radi o očitim izmišljotinama.  Naime, nijedan fratar iz Livna nije bio ustaša, fra Srećko Perić nije nikada rekao to što mu se pripisuje, ni on niti itko drugi od livansjkih franjevaca nisu zapovjedili ubojstvo Srba niti su fratri poticali na bilo kakve zločine. Teško je povjerovati da bi jedan svećenik tijekom mise pozivao na ubojstva, čak i vlastite sestre, te da bi uvjeravao potencijalne ubojice da mu se vrate na ispovijed nakon “obavljenog posla”. Ovi tekstovi pisani su u cilju političke propagande među komunističkim krugovima, koji, između ostalog, nisu fra Srećku Periću mogli oprostiti ono što je činio prije rata kad je uspio spriječiti njihovo preuzimanje nekih kulturnih društava u Livnu. Problem je u tome što se i danas slične optužbe ponavljaju u visokim krugovima Srpske pravoslavne crkve.

Fra Srećko Perić, kojega su komunistički i velikosrpski historiografi optuživali da je s oltara naređivao zločine nad Srbima u Livnu, prvo je u kolovozu 1942. pobjegao iz Livna u kada su u ovaj kraj ušli partizani, te je otišao u Bosansku Posavinu i u Tuzlu, da bi pred kraja rata emigrirao u inozemstvo plašeći se za svoj život.  U egzilu je proveo 33 godine gdje je 1978. g. umro u Venezueli. Prije smrti napisao je opširan članak koji je objavljen u inozemstvu u Hrvatskoj reviji a u kojemu se osvrnuo na sve lažne optužbe koje su se o njemu pojavile u jugoslavenskom tisku, posebno kod Viktora Novaka. Fra Srećko Perić je dao taj tekst Zdravku Sančeviću, sinu njegova prijatelja Mirka i zamolio ga da ga objavi nakon njegove smrti i smrti Viktora Novaka, što je ovaj i učinio 1979. godine. U tom svom opširnom odgovoru koji vrijedi pročitati fra Srećko Perić je detaljno, akribički i istnitio pobio sve laži koje su o njemu kružile. Prema svjedočanstvu Mirka Sančevića,  jugoslavenske vlasti pokušale su kontaktirati fra Srećka Perića pod kraj njegova života kako bi ispravile nepravdu koja mu je nanesena, no on je odbio bilo kakav kontakt s njima.

Iz njegova opširnog odgovora vidi se kako fra Srećko Perić nikad nije bio ustaša niti član ustaškog pokreta kao uostalom ni nijedan drugi franjevac iz samostana Gorica. Fra Srećko Perić bio je tada župnik u Livnu i kao takav stanovao je u župnom stanu, a ne u samostanu Gorica. U „svjedočanstvima“ protiv njega se ne spominje razlika između župnog stana u Livnu i crkve franjevačkog samostana u Gorici, jer fra Srećko nije živio u samostanu Gorica niti je ondje održavao mise. Usto, vrlo je čudno da su dvoje pravoslavnih vjernika nazočili katoličkoj liturgiji. Iz njihova svjedočenja nije jasno jesu li sami čuli što je fra Srećko Perić govorio ili su to čuli od nekoga drugoga. No budući da nisu znali ni da fra Srećko Perić živi i radi u Livnu, a ne u Gorici, očito je da nisu osobno čuli “zapovijed” fra Srećka Perića da se pobiju Srbi. Tvrdnja da je fra Srećko Perić javno, za vrijeme mise, pozivao na ubojstvo Srba tijekom mise je čista izmišljotina kao i teza da je one, kojima je naređivao zločine, potom pozivao na ispovijed, da ih odriješi od grijeha. Tekstovi puni optužaba o kojima smo govorili pisani su u cilju političke propagande. U svim ovim optužbama htjelo prikazati Katoličku crkvu, Franjevački red i fratre kao poticatelje, organizatore i izvršitelje zločina. Pravi razlog tih optužbi bilo je pripremanje terena za ubojstvo 13 tamošnjih svećenika (10 fratara i 3 dijecezanska svećenika) koje su ubili partizani i četnici.  Dakle, fra Srećko Perić nije odgovoran za ubojstva livanjskih Srba niti ima bilo kakvih dokaza da je počinio ono što mu se pripisuje i dan danas.

• Slučaj fra Tomislava Filipovića

Najviše laži i izmišljotina iz velikosrpske i komunističko-ljevičarske kuhinje tiče se fra Tomislava Filipovića. Njih bez ikakvih problema prenose i hrvatski ljevičarski mediji poput zagrebačkog tjednika Express u kojem se prije par godina pojavio članak izvjesnoga Sergeja Županića pod naslovom „Fra Sotona i najgori ustaški koljači”.

Fra Tomislav Filipović je u veljači 1942. pratio jednu ustašku jedinicu koja je počinila zločin nad srpskim civilima u okolici Banje Luke zbog čega je promptno izbačen iz Franjevačkoga reda i Provincije Bosne Srebrene. O njemu su komunistička i velikosrpska historiografija napisale mnoštvo izmišljotina koje nemaju nikakve veze s povijesnim činjenicama. Tako npr. beogradske Novosti pišu kako je on osobno pobio preko 86.000 ljudi. To se uklapa u velikosrpski plan preuveličavanja žrtava Jasenovca (od 700 000 do čak 1 400 000 ubijenih). U okvir tih mitomanskih brojki „dobro dođe” i podatak da je jedan čovjek osobno pobio preko 86 000 ljudi. O fra Tomislavu Filipoviću je dosta pisao i fra Velimir Blažević, a i sȃm sam se bavio njegovim slučajem i uvidio koliko je komunistička i velikosrpska historiografija iskoristila ovaj slučaj kako bi sve franjevce i katoličke svećenike prikazala koljačima i zločincima. U tome su iz Hrvatske prednjačili Viktor Novak, Joža Horvat i Zdenko Štambuk u svojim publikacijama.

Zagrebački Express piše kako se fra Tomislav Filipović skupa s još nekoliko ustaša zatekao u selu Šargovcu te su ušli u mjesnu školu: „Ušli su u jedan razred, pristojno pozdravili učiteljicu i djecu, da bi Filipović zamolio nastavnicu da odabere nekog od učenika. Filipovića su u tom kraju jako dobro znali, pozdravljao se s mještanima, pa je učiteljica mislila da želi da netko od učenika nešto odrecitira. Odabrala je izvjesnu Radojku Glamočanin, da bi on dijete, koje mu je prišlo sasvim bez straha, podigao na učiteljičin stol i naglo joj prerezao vrat nožem. U kaosu koji je uslijedio rekao je svojim ustaškim kolegama: ‘Ustaše, ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode i vi slijedite moj put. Ja primam sav grijeh na moju dušu, a vas ću ispovjediti i riješiti svih grijeha.’” Autor Županić se očito u ovim izmišljotinama poziva na radove nekih srpskih kvazihistoričara koji su u svojim fantaziranjima i sami upadali u kontradikcije i različito opisivali spomenuti „događaj”. Pogledajmo ukratko neke kontradikcije i razilaženja u izvješćima. U izvještaju Jove Vukobrada, preživjeloga u Drakuliću, stoji ovako:

Ustašama su i pored moralne pomoći i organizovanja pokolja od strane jednog dijela pomogli u izvršavanju zločina i sami katolički svećenici i to konkretno: fra Tomislav Filipović koji je na dan pokolja rukovodio sa jednom koljačkom kolonom i sam lično učestvovao u klanju srpskog naroda od djeteta u bešici do najstarijeg čovjeka i starice. Isti fra Tomislav Filipović je na dan izvršenog pokolja došao pred kuću Đure Glamočanina u selu Drakuliću skupa sa ustašama i on lično prvi počeo sa pokoljem gdje je iz kuće izveo dijete Đure Glamočanina zaklavši ga nožem rekao: „Ustaše!, evo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode i Vi – slijedite moj put a ja prvi primam sav grijeh na svoju dušu i Bog ne će ovaj naš rad uzeti za grijeh i ja ću svakoga da ispovjedim i saberem sve grijehe”, nakon čega je nastao daljnji zvjerski pokolj gdje su se ustaše kupale u krvi nevinog naroda.

Srpski povjesničar Zdravko Antonić, pišući o stradanjima Srba u banjolučkim selima, poziva se očito i na svjedočanstvo Jove Vukobrada:

Prvi masovni pokolj desio se u Drakuliću, koje je naseljeno gotovo samim Srbima, a leži u neposrednoj blizini franjevačkog manastira Petrićevac. Pokolj u ovom selu organizuje i izvodi fratar toga manastira Filipović-Majstorović. Sa organizovanom bandom ustaša upada u selo, skuplja sve Srbe na jedno mjesto, i da ohrabri ustaše, uzima u ruke dijete Đure Glamoča, staro tek 6 mjeseci, i nakon održanog govora, uzima nož i pred svima seljanima kolje dijete. Nakon toga nastaje prava kasapnica. Nakon toga odlazi u školu, izvodi iz škole svu srpsku djecu i kolje ih redom. Preostalu djecu kupi po kućama, trpa ih u jednu štalu, i tako žive spaljuje.

Osnivač i predsjednik Fonda za istraživanje genocida i dugogodišnji direktor Muzeja žrtava genocida u Beogradu Milan Bulajić piše:

Franjevac Filipović nije prisustvovao pokolju, on je predvodio ustaške koljače i sam, u osnovnoj školi, zaklao Srpkinju učenicu Radojku Glamočanin pred ostalom djecom i učiteljicom Dobrilom Martinović, zatim se obratio ustašama: „Braćo ustaše ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode, a vi slijedite moj put. Ja priman sav grijeh na moju dušu, vas ću ispovjediti i riješiti svih grijeha”.

U izvještaju Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina za Bosnu i Hercegovinu objavljenom u prosincu 1944. stoji:

Završivši ubijanje u Rakovcu krvo­žedne ustaške zvijeri prešle su u susjedno selo Drakulić, gdje su mirne seljake, žene, djecu i starce izvodili iz kuća, sakupljali ih u gomile i tako sakupljene klali noževima i sjekirama, a one koji su još pokazivali znakove života, do­tukli bi udarcima krampa. Na isti način ubijana su i mala djeca. Ali, vrhunac divljaštva predstavlja pokolj šezdesetero školske djece, koju su zatekli u školi i sjekli im glave pred očima učiteljice koja je od pretrpljenog užasa poludjela.

Banjolučki novinar i publicist Jovan Babić u opisivanju istoga događaja navodi da su ubijanja vršena po nalogu „katoličkog sveštenika Filipovića”, no pokolj 53 školske djece ne smješta više u Drakulić nego u Šargovac. Pravoslavni svećenik i profesor na Teološkom fakultetu u Beogradu Lazar Milin u prepisci s fra Martinom Planićem u raspravi oko fra Tomislava Filipovića piše:

Kako će pred Gospoda izići fra Miroslav Filipović-Majstorović, o čijem u istoriji sveta nečuvenom zverstvu ovako piše dr. Nikola Nikolić (Hrvat): „Danas sam (tj. 1943) doznao neke detalje o onom strašnom i besprimjernom zvjerskom pokolju pravoslavne školske djece u selu Krivaji kod Banjaluke. Učiteljica je u tom selu bila sestra Mara ‘Mila’ Stipe Šunjića. Lično je poznam. Čini mi se da sam je šta više i liječio. To je zdrava i jedra crnka, vrlo odrješita i energična. Obučen u fratarski habit ušao je Filipović u razred s ustaškom kapom na čelu, u pratnji nekoliko ustaša. Tražio je od nje da odvoji pravoslavnu djecu od katoličke i muslimanske. Kad je to učinila, ne sluteći ništa zla, on je poklao pravoslavnu djecu na očigled i vrisak malih drugova. Djeca su trčala s prerezanim vratovima po razredu, iznakažena lica od boli i straha. Mara Šunjić je nervno i duševno oboljela i još i ovih dana sva drhti. Ostala su djeca poludjela od užasa.

Kao što se može iščitati iz gore navedenoga, u različitim opisima navodnoga sudjelovanja fra Tomislava Filipovića u zločinu nad pravoslavnom djecom i nad malom Radojkom Glamočanin postoje ozbiljna razilaženja u podacima kako u vezi sa starošću djevojčice (Antonić govori da je imala šest mjeseci, a Bulajić govori o njoj kao učenici), tako i u vezi s lokacijom samoga zločina: prema jednima sve se dogodilo u Drakuliću, premda u to vrijeme u tom selu uopće nije bilo škole; drugi kažu da se masakr dogodio u Šargovcu, a neki čak govore o selu Krivaja, koje zapravo i ne postoji u okolici Banje Luke. Neki navode da se zločin dogodio pred učiteljicom Marom „Milom”, a drugi je zovu Dobrila Martinović. Osim toga, kaže se da su pravoslavna djeca prije ubojstva odvojena od katoličkih i muslimanskih učenika premda u Drakuliću i u Šargovcu u to vrijeme uopće nije bilo muslimanskoga stanovništva ni školske djece muslimanske vjeroispovijesti. Neslaganja oko toga u kojemu je selu zločin počinjen (Drakulić, Šargovac ili Krivaja), pred kojom učiteljicom, koliko je stara bila ubijena djevojčica, oko mjesta i načina ubojstva izazivaju velike sumnje u vjerodostojnost svjedoka i njihovih izjava, kao i u objektivnost autora koji opisuju ovaj zločin. Posebno nema nijednoga valjanog dokaza da je fra Tomislav Filipović ikoga ubio. Zašto nakon toliko godina ovakve neistine reciklira i zagrebački Express ostaje poznato samo njima.

Sve što se desetljećima izgovaralo i pisalo o ulozi katoličkih svećenika i franjevaca u Drugom svjetskom ratu – posebno ono što je izmišljeno, pretjerano ili zlonamjerno – nije ostalo zarobljeno u prošlosti. Naprotiv, mnoge od tih konstrukcija i danas se uporno recikliraju, samo obučene u moderniji jezik i nove političke potrebe. Zato je važno istinu ne samo poznavati nego je i strpljivo ponavljati, bez obzira koliko puta je drugi pokušali iskriviti. Razlozi zbog kojih velikosrpska i komunističko-ljevičarska historiografija – te njihovi suvremeni nasljednici – i dalje šire ružne priče o franjevcima duboko su ukorijenjeni.

Prvo, velikosrpska propaganda desetljećima je stvarala narativ kojim se demonizira sve što je hrvatsko i katoličko, a franjevci, kao najprepoznatljiviji čuvari hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini, postali su idealna meta. Karikiranje njihove uloge služilo je kao opravdanje za vlastite političke i vojne projekte te za prikrivanje zločina koje su tijekom činile četničke i partizanske postrojbe, a posebno masovne pokolje iza rata koje su počinili Titovi partizani koji su iza sebe ostavili na tisuće grobišta.

Drugo, komunistička historiografija imala je vlastite ideološke motive. Za nju je Katolička Crkva, a osobito franjevci u Bosni i Hercegovini, predstavljala „klasnog neprijatelja“ koji je stajao na putu izgradnji novog poretka. Zato je bilo jednostavno stvarati slike o „reakcionarnim svećenicima“, zanemarujući gole činjenice, potiskujući razliku između pojedinačnih grijeha i institucionalne odgovornosti, te prešućujući mnoga franjevačka stradanja i humanitarno djelovanje.

Treće, i jedni i drugi trebali su neprijatelja. A franjevci su bili najpodesniji jer su bili prisutni među hrvatskim narodom, jer su imali moralni autoritet i jer su preživjeli svaki režim. Onaj tko preživi – taj smeta.

Upravo zato je i danas važno govoriti. Jer šutnja stvara prostor izmišljotinama, a istina se brani samo ako se izgovara. Na nama je da ne dopustimo da laži, ma koliko puta ponovljene, postanu općeprihvaćena slika. Povijest franjevačke prisutnosti u Bosni i Hercegovini uz sve ljudske slabosti i zakazivanja koja postoje u svakoj zajednici, prepuna je svjetla, žrtve, služenja svom narodu i velike hrabrosti. Zato je naša dužnost ukloniti prašinu propagande i vratiti u prvi plan ljude i činjenice – one stvarne, provjerene i dostojne poštovanja.

Objava Dvije ideologije – iste laži pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sveti Franjo je prožet Duhom Božjim pisao o prirodnim blagodatima i divio se Onome tko je sve stvorio. Zahvaljivao je sestrici vodi, bratu Suncu… Očima vjere promatrao je sve oko sebe i bio zahvalan na svemu što mu je darovano i za što se nije sam (po)trudio. Znao je da je sve stvoreno njemu dano na posudbu ali iz ljubavi. Cijenio je svaki maleni cvijetak i svaki kamen i kraj kojim je prolazio. Volio je prirodu i ljude koje je sretao znajući da je Ljubav i za njih stvorena i da im daje koliko mogu primiti i prihvatiti. „Ne preko onoga što je pisano te se ne nadimate jednim protiv drugoga. Ta tko tebi daje prednost? Što imaš a da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?” (1 Kor 4,6-7).

U svijetu bez smirenosti

U svjetlu stalnih mijena i nečovječnih događanja u svijetu, Franjini postupci i odnos prema prirodi i drugima čine se ludošću, nepriličnima naucima današnjice. „…Mi slabi, vi jaki; vi čašćeni, mi prezreni…” (1 Kor 4,10). Maria Montessori u knjizi Odgoj i mir ističe važnu činjenicu o ljudskim potrebama i smislenu bitku pojedinca. „Čovjeku je potreban mir i duhovna smirenost, potrebno mu je svjetlo.” Na drugom mjestu ona opet spominje da se do istine dolazi jednostavnošću jer se ona i nalazi u jednostavnom. Također kazuje da je teško razumjeti društvo koje se sastoji od potlačenih i izobličenih ljudi te da je potrebno promijeniti čovjeka, učiniti da moralnim, jednostavnim i staloženim životom i radom, primjerenim dostojanstvu Božjega djeteta, sačuva zdravlje i bogatstvo duhovno. „I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj” (1 Kor 2,4).

U današnjem svijetu ova logika gubi smisao, čak se ismijava. Svjedoci smo da ljudi, na svim razinama svoga bitka, profesije i staleža, uglavnom nastoje podjarmiti jedni druge, iskorištavati i činiti ovisnima. Tako dolazi i do nepovjerenja i bojazni, stalnoga osjećaja nesigurnosti, straha od drugoga zbog uspoređivanja svojih mogućnosti s njihovima, svoje kupovne i posjedovne mogućnosti s tuđima. Sve to uzrokuje vrtoglavicu uslijed (samo)nametnutih i nepotrebnih ciljeva u životu koji ne donose zadovoljstvo nego prividnu nadmoć nad drugim, a koja pak proizvodi prazninu i neispunjenost. „Moć i posjedovanje naši su robovlasnici, i umjesto ljudskoga društva utemeljena na ljubavi i pravednosti, rađa se društvo u kojem se svi moraju skrivati iza maske kako bi mogli živjeti. Rad koji bi trebao biti izvor sreće postaje teret”, kazuje Montessori. Ona također ističe da samo govoriti o ljubavi nije dovoljno jer „volja ne može proizvesti ljubav: ljubav dolazi iz temelja moralnog zdravlja. Primjer takve ljubavi iznimni su ljudi poput svetoga Franje Asiškog”.

Malcolm Muggeridge, novinar, pisac i apologet te važan engleski mislilac druge polovice 20. stoljeća cijeli je život tragao za istinom koja ga je, na koncu, od komunizma dovela do kršćanstva. Muggeridge i njegova supruga Kitty primljeni su u Katoličku Crkvu s gotovo 80 godina, potaknuti i prijateljstvom s Majkom Terezom iz Kalkute. U Svjedočanstvu o dvadesetom stoljeću (Chronicles of Wasted Time) Malcolm Muggeridge piše: „Kad se danas osvrnem na svoj život, a to ponekad činim, najviše mi upada u oči da mi se ono što je tada izgledalo najvažnije i najzavodljivije sad čini najpraznijim i najapsurdnijim. Primjerice, uspjeh u svim svojim različitim pojavnim oblicima; slava i hvaljenost; prividni užici kao što je stjecanje novca, zavođenje žena, putovanje, skakutanje amo-tamo po svijetu, poput Sotone, objašnjavanje i iskušavanje svega što sajam taštine može ponuditi.” Sva ta nastojanja da čovjek udovolji sebi i svojim trenutnim potrebama ne čine ga ispunjenim ni sretnim. Tek što ostvari jedan veliki plan, prizna sebi da to nije ono što je mislio da će biti i da nije nimalo zadovoljniji nego je bio prije započetoga posla iako je možda njegov imovinski karton postao sadržajniji. Iznova i iznova težiti za novim postignućima, iluzijama ili maštarijama koji bi nas navodno trebali ispuniti i učiniti sretnima, a to se nikako ne događa, Pascal naziva „lizanje zemlje”. Da bismo se mogli mijenjati, poštovati druge ali i same sebe bez obzira na debljinu novčarke, „…potrebno je da svaki od nas odsječe iz svoga života sve što ometa život Krista u nama: privrženost konformizmu, napasti egoizma, sklonost vlastitom uzdizanju. Samo ako pokrenemo taj Život Krista u nama možemo ga prenijeti drugima”, savjetuje sveti Josemaria Escriva.

Vjera u svakodnevici i odgoju

Slično je i s ispunjavanjem vjerničkih zadaća. Mnogi dolaze na misu, misna okupljanja ili idu na hodočašća, iz navike, iz potrebe nekoga drugog, da prave društvo ili da budu viđeni. Stephen Covey u knjizi 7 navika uspješnih ljudi primjećuje: „Možete biti aktivni u crkvi ali neaktivni u njezinu nauku.” Drugim riječima, važnost je stavljena na vanjski dojam i promatranje drugih u njihovim namjerama (aktivni, neaktivni, konzervativni, liberalni, ortodoksni, zatucani…). Ljudi koji nedjeljom idu na misu i mole se, a usput promatraju što drugi čine, sjede li ili stoje, u kojem su redu, do koga sjede, nazivaju sebe vjernicima dok često žive odvojene živote. Jedno misle i ponašaju se nedjeljom a drukčije u radne dane. „Kad netko u crkvi vidi cilj, a ne sredstvo koje vodi cilju, to potkopava mudrost i osjećaj ravnoteže te osobe. Iako Crkva tvrdi da uči ljude o izvoru moći, ona ne tvrdi da je sama ona ta moć. Ona tvrdi da je sredstvo kroz koje se božanska moć može unijeti u ljudsku prirodu”, ističe Covey. I sveti Franjo je imao problema i muku mučio s nerazumijevanjem njegovih viđenja kako služiti Kristu od onih koje su njegovi sljedbenici pogrešno tumačili i primjenjivali. Viziju vjere, odricanja, odanosti i poniznosti on nije mogao ukalupiti i sebi prisvajati, nego ju je nastojao dijeliti poštujući svaku česticu zraka koji je udisao i kap vode koja mu je hladila suho grlo nakon silnih razočaranja i nedaća. Svojim životom je slavio Boga i prikazivao sve svoje Njemu na slavu, čak i one miševe koji su noću prelazili preko njegova slomljenoga tijela i uzimali oskudnu hranu.

Biti svjestan izazova svijeta oko nas i njegova nastojanja da nas udalji od istinskih vrijednosti važna je stavka u životu svakoga čovjeka. Vidimo što se događa ako zaboravimo odakle dolazimo i u čijoj službi trajemo. Jako je važno ulagati u djecu snagu vjere i odgajati ih zajedničkom molitvom i blagim razgovorom o svemu darovanom. Naviknuti ih da molitvom ujutro i uvečer zahvaljuju i dijele ljubav nemalo je postignuće. Nije nemoguće jer djeca rado surađuju, i ugledaju se na odrasle kad ovi o tome i ne razmišljaju. Djeca su sastavni dio obitelji i bez njih obitelji odumiru, nestaju ili bivaju zamijenjene nekim čudnim oblicima zajedništva. Jedan otac kazuje: „Za mene djeca nisu privjesak, već dio obitelji i ona također imaju svoje mjesto, možda čak i važnije od mojih osobnih interesa. Dajem im primjer tako da pred njima živim svoja religijska uvjerenja.” Poput svetoga Franje koji je slavio prirodu i sve stvoreno, ovaj otac uspoređuje djecu s predivnim planinskim krajolikom, čijoj se ljepoti i neshvatljivosti može diviti a do određene mjere ga i oblikovati. Međutim, jasno mu je jedno „planinski krajolik je Božja kreacija (priroda) i on mi je povjeren, ali ja ga ne posjedujem, on nije moj statusni simbol i nije moje vlasništvo. Moja su djeca za mene dar Božji, mali anđeli ili glasonoše koji mi pokazuju nešto božansko. Istovremeno su ona zrcalo u kojemu vidim i doživljavam samoga sebe.” Sveti Franjo poziva nas gledati drugoga očima milosrđa, otvoreno i bez nametnutih pritisaka vremena u kojemu živimo. Biti s obitelji i djecom koja nam se raduju bez zadrške, žele nas u svojoj blizini, prilika je za pouku o drugoj stvarnosti, onoj koja ne traži naplatu, ali obogaćuje više od bilo kakva materijalna blaga ili karijere, koja nas udaljava jedne od drugih, čineći nas strancima koji se sudaraju u neprepoznavanju vlastitih kvaliteta.

Objava Ljubav, istina i jednostavnost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tko će doći u nebo

Ali ima jedan čovjek koji nije nikad nikoga prevario, i koji nikada nije ništa naučio od toga što su ga varali, pa su ga zato varali uvijek i stalno… Zvali su ga glupi Gimpl, a židovski nobelovac Izak Baševis Singer napisao je o njemu jednu od najljepših priča na svijetu. Gimpl je, naime, svima vjerovao. I kad bi mu rekli da krava leti, i da je mjesec pao u susjedno selo, on bi otišao pogledati. A kad bi i posumnjao, onda su mu svi govorili: „Gimpl, zar želiš reći da lažemo? Grijeh je bližnjega nazivati lašcem.” A Gimpl nije htio sagriješiti. I da ne sagriješi, vjerovao je svima. A ljudi su od njega sve više i više radili budalu.

Otišao se posavjetovati s rabinom. Rabin mu je rekao da će u nebo doći oni koji vjeruju, a ne oni koji rade budale od drugih ljudi. I tako je Gimpl zaključio da je bolje biti među onima koji su varani, nego među onima koji varaju druge ljude. Doista, je li bolje biti varalica ili biti varan? Svi vidimo da varalice lijepo napreduju, i da im ide to bolje što varaju više ljudi. A opet, kažu da nitko ne može prevariti sve ljude i da nitko nije tako naivan da ga mogu varati stalno. Osim glupoga Gimpla. Kada bi ga netko prevario, on bi se nasmiješio, i spremno dočekao drugu prijevaru.

Sve je istina

Ne piše li u evanđelju da kad nas netko udari po jednom obrazu, da onda okrenemo i drugi? Zar je i to glupo? Jednom sam pročitao reklamu za jedan parfem, a glasila je ovako: Je li bolje zavesti ili biti zaveden? Zavođenje se čini kao grijeh, zar nije Sotona zavodnik? A biti zaveden, miriše na glupost… Pitanje, dakle, glasi: je li bolje biti zao ili glup? Gimpl je spremno odgovorio: biram biti glup.

Glupi Gimpl na kraju ipak nije mogao izdržati maltretiranje i ponižavanje svojih bližnjih. Napustio je selo i počeo lutati svijetom. I što je otkrio? Kad bi god čuo neku nevjerojatnu priču na nekom mjestu, i rekao sam sebi: „To nije istina, to ne može biti”, stigao bi na drugo mjesto i doznao da se tamo baš to dogodilo. Glupi Gimpl je na kraju zaključio da je sve istina i da treba jednostavno vjerovati jer nam Bog sve daje. A iz te perspektive Gimpl nije uopće bio glup.

Donekle sličan slučaj izvrnutoga svijeta našao sam u biografiji svetoga Ivana Bosca. Rođen je 1815., a bio je talijanski svećenik i pedagog, utemeljitelj salezijanske družbe. O njemu postoje brojne anegdote koje svjedoče o njegovu žustrom i domišljatom karakteru, a meni se posebno usjekla u pamćenje jedna zgoda kad je imao 17 godina.

Opasni dvoboj

Bilo je to 1832., i Bosco se sjeća da je bio kolovođa među svojim vršnjacima. Već se tada iskazivao njegov karakter vođe, a kolege iz škole bili su nešto poput njegove vojske. On je bio veoma okretan i spretan, prednjačio je u trčanju, skakanju i prebacivanju, a kad bi se umorili, izvodio je za prijatelje mađioničarske trikove, s velikom vještinom.

On se tada školovao u Becchiu, a nedjeljom je išao sa školskim kolegama u crkvu svetog Antuna, isusovcima. Ali jedne nedjelje bilo je u crkvi malo vjernika. U grad je stigao putujući akrobat i pokazivao svoje atletičarske vještine. Također je u sklopu svojih nastupa izazivao na natjecanje mlade, i to u trčanju i skokovima, u čemu je bio zbilja dobar.

Mladi Ivan Bosco bio je pomalo ljut na akrobata jer mu je preoteo njegovu družbu. Neoprezno je pred kolegama rekao on sam ne trči ništa lošije od putujućeg akrobata. „Nisam pazio na posljedice mojih riječi”, rekao je poslije. To su dojavili gostujućem atletičaru, koji je jedva dočekao izazivača. I tako se Ivan Bosco našao u neželjenom dvoboju, oglašenom: jedan učenik protiv atleta profesionalca.

Drzak svetac

Utrkivali su se glavnom gradskom ulicom, uz mnogo gledatelja, i okladu od 20 lira; bio je to mjesečni iznos za stan i hranu. Bosco je pobijedio, ali stvar nije bila završena. Akrobat je htio vratiti ugled i novac pa je predložio revanš, skok preko potoka. To je ispalo neriješeno jer su potok obojica preskočila, pa je uslijedilo treće natjecanje, u spretnosti, u kojem je pobijedio opet Bosco, zaradivši već 80 lira. Očajni i poniženi akrobat ponudio je zadnji izazov, za 200 lira: tko će se popeti više na drvo. Akrobat je krenuo prvi, uz jedan brijest, i tako vješto uspuzao do vrha, da je došao do najtanjih grana – da se uspeo još samo pedalj više, svi su gledatelji bili složni, vrh bi se drveta savio i penjač bi pao. Ali Bosco se nije obeshrabrio. Popeo se točno do istoga mjesta kao i akrobat, a potom ondje napravio stoj na rukama, i tako nadvisio akrobata.

Svi znamo za evanđeosku zgodu o tome kako je Isus došao u Jerihon, i kako ga je jako htio vidjeti neki carinik Zakej. Bio je dapače, nadcarinik, i to bogat, kako kaže Biblija. Ljudi su nagrnuli vidjeti Isusa, a Zakej je bio majušan, pa se popeo na drvo da vidi znamenitoga čovjeka. I od svih tih ljudi Isus je zastao baš pod smokvom na koju se popeo Zakej, i pozvao ga da siđe.

Penjanje i silaženje

Da, uvijek nam je na pameti da se treba popeti da bismo vidjeli Isusa. Trebamo se penjati u znanju, u mudrosti, u pobožnosti, u molitvama, ne znam ni sam u čemu, da bismo ga bolje vidjeli i da bi on vidio nas. Moramo se u svemu tome istaknuti nad drugim ljudima. U tome znamo i pretjerati pa se popnemo previsoko, tako da pod nama grane puknu, ili se čak i prepadnemo, pa ne znamo više sići, i onda smo bespomoćni poput onih mačaka koje moraju spuštati vatrogasci.

Nije uopće kvaka u penjanju, kako je pokazao don Bosco. Naravno, u svojim znanjima i sposobnostima moramo se popeti i istaknuti što više, moramo doći do krajnjih granica svojih mogućnosti. To je u redu. Ali nije dovoljno ako na vrhu ne nađemo novu perspektivu, koja se ljudima s tla čini izvrnuta. Don Bosco se postavio na glavu, i sve je vidio iz nove perspektive. I Zakej je sa svoje smokve sve vidio iz nove perspektive – upravo obratne. Zato je rekao da će ubuduće živjeti pošteno i da će četverostruko vratiti svakomu koga je prevario ili zakinuo. Penjanje, da; ali ako dođemo na vrh i sve ne okrenemo naglavačke, ništa nam neće vrijediti. A ni bez vjere, kako je pokazao glupi – ili zapravo mudri Gimpl.

Objava Obrnuta perspektiva vjere pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zapravo, istina je da ljudima nije uvijek jasno što je dobro, a što zlo, posebno u složenijim okolnostima, kad propaganda nevjernika ispire mozak ljudima i kad ljudi izgube pravu orijentaciju u životu.

To se dogodilo i proroku Jeremiji u vrijeme kad je babilonska vojska opsjedala i napadala Jeruzalem, kako čitamo u prvom čitanju _{(Jr 38,4-6. 8-10).} Razumljivo je da je propaganda vladara, koji su poticali cijeli narod na rat protiv Nabukodonozora i njegove vojske – za slobodu i neovisnost svog naroda – bila vrlo jaka. Ali Jeremija, Božji prorok, nadahnut Duhom Svetim, razumio je razlog te opsade, kao i njezine posljedice – i zbog toga je savjetovao narodu da sklopi mir s neprijateljem, jer će inače Jeruzalem biti osvojen i razoren, a narod porobljen i prisilno deportiran u Babilon.

Zbog takvog propovijedanja, vlasti su odlučile ubiti Jeremiju, samo zato što im je govorio istinu! Dakle, velik je rizik govoriti istinu ljudima, koji više vole laži nego istinu. Međutim, Jeremija, svjestan opasnosti od smrti, hrabro se suočava s tom opasnošću i prihvaća smrtnu kaznu, te ne podržava laži vladara. Ali, čak i u takvoj situaciji, Bog pronalazi način da spasi svog proroka od smrti – i Jeremija nije umro od gladi, kako su željeli njegovi neprijatelji.

Isus u Evanđelju _{(Lk 23, 49-57)} još jače naglašava tu ideju. On nije došao na ovaj svijet da bi milovao čovjeka i uspavao ga, nego da bi ga prodrmao i probudio iza sna: „Oganj dođoh baciti na zemlju, i kako bih volio da je već planuo!” Povjerenje u nebeskog Oca i u istinu vjere, koju je Isus Krist donio, već mora jarko gorjeti i zahvatiti cijeli svijet. To će se dogoditi tek nakon njegove muke, smrti i uskrsnuća, ali neće se dogoditi bez poteškoća, jer ljudi ne vole istinu. Više vole ugodne laži nego surovu istinu, koja im peče savjest. Zato izbjegavaju istinu.

Krist nas upozorava da će zbog njega nastati razdor u obitelji: dvojica će se boriti protiv trojice, a trojica protiv dvojice. Otac protiv sina i sin protiv oca, majka protiv kćeri, kći protiv majke… Jedan će biti na Kristovoj strani tijelom i dušom, a drugi, također tijelom i dušom, bit će protiv njega. I tu nema nikakva dogovora, nema kompromisa! Jer ako se slažeš sa zlom, izgubio si dušu. Moraš se boriti do kraja, čak i žrtvovati svoj život, ako je potrebno – da spasiš svoju dušu. Jer ako odustaneš, izgubio si život i ovdje i u vječnosti.

Borba dobra protiv zla je žestoka i beskompromisna borba, jer svaki kompromis samo širi opseg zla, a protiv zla se tada bori još teže i s težim posljedicama.

Zbog toga nas Poslanica Hebrejima _{(Heb 12, 1-4)} u drugom čitanju potiče da „postojano trčimo u borbu koja je pred nama” i završava snažnom tvrdnjom: „Još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.”

Svi mi vrlo dobro znamo što je dobro, a što loše, a ipak smo puno spremniji slijediti loše primjere većine ljudi oko sebe, nego dobre primjere pojedinaca, za koje znamo da su sveti ljudi i da vrše volju Božju.

Zašto se ne odlučimo za dobro, a protiv zla? Zašto nam ne odgovara izolirati se od zle većine i pridružiti se manjini svetaca? Ne bi li za svakoga od nas bila veća čast biti na Božjoj strani, bez obzira na to što smo možda izolirana manjina, nego biti s većinom onih koji niti poznaju, niti ljube Boga, i uzalud troše svoje živote, gubeći i dušu i tijelo u vječnim mukama u paklu?

Mi volimo sve svoje rođake i prijatelje i upravo zbog toga ne prihvaćamo njihova zla, njihove grijehe, gubitak njihovih duša. Boreći se za spas njihovih duša, spašavamo i njih i sebe. Tako se ta vatra, koju je Isus donio na zemlju, pali i širi po cijelom svijetu, šireći Kraljevstvo Božje među svim ljudima.

Dao nam Bog da budemo uspješni sudionici ove borbe za Njegovo Kraljevstvo u svijetu! Amen.

Objava 20. nedjelja kroz godinu: Oganj dođoh baciti na zemlju… pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sve je to, malo-pomalo, dovelo do toga da je današnji čovjek postao potpuno ovisan o informacijama. A u ovoj prašumi informacija koje svakodnevno konzumiramo, gotovo je nemoguće razlučiti važne od nevažnih, lažne od istinitih i dobronamjerne od zlobnih. Onaj tko zna lijepo upakirati, sve može prodati – kao da je jedini važeći medijski moto.

Glavni cilj medija

Možemo se složiti kako današnji mediji žele, ne birajući sredstva, zadovoljiti potrebu današnjega čovjeka za informacijama, ali često ignoriramo činjenicu kako je krajnji cilj svih medijskih poruka utjecati na one koji će ih primiti. Naime, uspješnom se porukom smatra ona na osnovi koje pojedinac ili zajednica promijene ili formiraju svoja uvjerenja, mišljenja i stavove. Na taj način od društveno kontroliranih, mediji su postali kontrolori društva. Političari i enormno bogati pojedinci koji nastoje i u većini slučajeva uspijevaju podrediti sebi medije, postaju tako najvažniji komunikatori i nadziratelji ljudskih života.

Zbog toga su se mediji poprilično uljuljali u svoj položaj ničim ograničene moći i imaju ključnu ulogu u političkom i svakom drugom odlučivanju putem javnih pritisaka, cenzura i propagande, a da pritom ne snose nikakvu odgovornost za ono što se eventualno loše dogodi zbog njihova djelovanja, kao što tu odgovornost donekle imaju političari.

Ali u svemu ovome nameće se temeljno pitanje: Što je istina? Što se dogodilo s istinom i zašto je postala ne samo irelevantna nego i nepoželjna?

Istina

„Što je istina?” davno je, više za sebe, promrmljao Pilat kad mu je Isus rekao da je došao posvjedočiti za istinu. Možemo samo pretpostaviti kako je Pilat ovim pitanjem, koje već odjekuje stoljećima a zvoni u sadašnjem, iskusio vječitu muku s poimanjem istine: za narod ispred njegova dvora, istina je bila da je Isus nesumnjivo kriv, dok mu je s druge strane vlastita istina govorila kako nije kriv ili bar ne u tolikoj mjeri da zaslužuje smrt. I zato pere ruke, čin koji iza sebe ne ostavlja ništa dobroga. Štoviše, upravo pranje ruku omogućuje da laž ne samo preglasa nego i razapne Istinu. Nažalost, ovo nije usamljen slučaj niti je događaj samo daleke prošlosti. U svim vremenima, a posebno u ovom našem koje se naziva modernim i postmodernim, događa se posve ista stvar: Želje i uvjerenja većine ali jednako tako i vrlo glasne, moćne i bogate manjine, smatraju se istinom bez obzira na to što te želje i uvjerenja mogu biti besmisleni, nepravedni, nelogični, amoralni pa i neprirodni.

A što je istina po svojoj definiciji? Sama grčka riječ za istinu (Aletheia) doslovno znači ne-skrivenost, ne-zatvorenost, a to znači da se istina odnosi na stvarnost koja je uvijek tu, uvijek otvorena i svima evidentna. Aletheia je sinonim za zbilju kojoj je suprotnost privid. A hebrejska riječ za istinu je Emet, što znači čvrstina, postojanost, trajnost. Dakle, istinito mora biti samo ono što nije skriveno, zatvoreno, što je jasno i samo po sebi evidentno ali iznad svega čvrsto, postojano i trajno.

Posreduju li nam takvu istinu današnje ideologije i njihovi mainstream mediji? Ako se, prema teoriji istine, moraju podudarati misli i stvari (teorija adekvacije) i moraju se slagati iskaz i činjenica (teorija korespondencije), onda je lako dokučiti koliko je današnji ideološki pa tako i medijski pojam istine skučen, zatvoren, fluidan, apsurdan ali iznad svega potrošan i kratkotrajan. Sve može biti istinito samo ako je dovoljno glasno pa tako i laž. Naravno, ako se dovoljno puta ponovi.

Nadalje, čovjek je oduvijek tražio istinu, propitivao činjenice, filozofirao o istini pa i umirao za istinu. Danas se, nažalost, istina percipira kao stvar i posjed. Jer, samo se tako s istinom mogu činiti nezamislive akrobacije u cilju svakojakih devijacija. Medijska istina postala je vlasništvo, a to znači da svaki medij ima svoju vlastitu istinu. Pluralizam mišljenja, u koji se svaki mainstream medij zaklinje, nije ništa drugo doli minimalizam jednoumnoga totalitarizma.

Laž

Važno je uvijek inzistirati na istini koliko god ona bila kompleksna, bolna i zahtjevna, jer sve drugo ljudski život i rad čini ne samo upropaštenim i bezvrijednim nego besmislenim. A to drugo jest laž koja postiže svoj vrhunac onda kada uspije stvoriti privid istine, odnosno onda kada ona postane „istina” a istina laž. Njezin krajnji cilj je zavarati, zavesti i upropastiti. Laž je ta koja je po pravilu nasilna i isključiva, ali se vrlo često kamuflira ljubavlju, otvorenošću, slobodom i filantropijom i to najčešće onda kada želi optužiti istinu da je isključiva, nasilna, fašistoidna i homofobna. Laž je uvijek zaglušujuće glasna i u svojim osnovnim postavkama uvijek je ona ta koja napada, osuđuje, blati i optužuje. Žalosno jest ali je činjenica kako je laž ona koja najčešće sudi istini. Kajin (zavist i mržnja) je taj koji je ubio Abela (dobrota i ljubav) i nepravda je ta koja je na križ razapela Pravdu. Postoji samo jedan izvor laži a to je Sotona, jer je on otac laži, kaže Isus u Ivanovu evanđelju: On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži. (Iv 8,44).

Razlučivanje istine od laži

U početku je vrlo teško razaznati laž od istine. No, uvijek se na kraju i laž i istina prepoznaju i razluče po plodovima (Usp. Mt 7,16), a to nije ljudska nego biblijska istina. Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga, jer su mnogi lažni proroci izišli u svijet, savjetuje nas Ivan u četvrtom poglavlju svoje Prve poslanice i zaključuje: Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Dakle, razlučiti istinu od laži može samo onaj koji povjeruje u Istinu koja je Put u Život, a to znači onaj tko povjeruje Isusu Kristu, izvoru ljubavi, pravde i milosrđa. Pilatovo pitanje „Što je istina?”, kao i relativizacija, fragmentacija i politizacija istine, zanemaruju osnovnu činjenicu kako ipak postoji jedna jedina Istina i ona je apsolutna. No, ljudi mogu biti toliko zaslijepljeni da mogu gledati Istini u oči pa opet je ne prepoznati ili hiniti da je ne prepoznaju radi vlastitoga komfora.

Ja sam Istina, kaže Isus, i ta tvrdnja je oduvijek ljudima bez vjere zvučala nevjerojatno. Kako običan čovjek može biti istina? Pa i ne može, osim ako je Bogočovjek, a što je Isus za sebe ustvrdio i što je na koncu svojim uskrsnućem od mrtvih i potvrdio. Krist nam je tako jasno posvjedočio vrlo važnu stvar koja nas uvijek treba hrabriti i jačati: istinu se može osuditi, ubiti, razapeti i sahraniti, ali ona će sigurno uskrsnuti, jer je jača od onoga što je potkopava, raspinje i ubija a to su zlo, laž i iluzija.

Svjetlo, riječ i istina

Upravo su svjetlo, riječ i istina osnove na kojima mi u Svjetlu riječi nastojimo, s manje ili više uspjeha, posredovati svoj medijski sadržaj današnjem svijetu. Da, posredovati a ne siliti, diktirati i nametati, jer samo želimo biti dostojni i autentični medijatori jedne i apsolutne Istine u svakom a pogotovo u slojevitom i zbunjujućem vremenu kao što je ovo današnje. Jer, istina nije promjenljiva, rastezljiva, fluidna, nije čovjekovo vlasništvo koje prilagođava i mijenja, nego je jasan i čvrst orijentir koji uvijek ostaje isti dok se sve oko njega mijenja, postaje i nestaje. U tom kontekstu, današnja situacija je kompleksnija i zahtjevnija i u samoj Katoličkoj Crkvi. Zbunjujuće je, blago rečeno, kako pojedinci u njezinim upravnim strukturama, na primjer, propisuju savjet kako pastir treba ostaviti devedeset devet ovaca i potražiti jednu zalutalu i to ne kako bi je na ramenima vratio u okvire i norme cjelokupnoga stada, nego kako bi je blagoslovio i prepustio njezinim lutanjima (Usp. Lk 15,3-7). Za pretpostaviti je kako to čine zbog ideoloških pritisaka, slave „svijeta” i političke korektnosti, a ne iz vjerskoga pa i osobnoga uvjerenja.

Samo vjerom u Krista možemo spoznati i pristati uz istinu (usp. 1 Tim 2,4) i hoditi u istini (usp. Ef 4,15). A to je ono što svijet treba i što očekuje od onih kojima je poslanje posredovanje evanđeoske riječi koja, kao neugasivo svjetlo, razgoni mrak, strah, sumnju i očaj. Zato smo u svojemu poslanju potpuno zaokupljeni dobrom a ne zlom, ljubavlju a ne mržnjom, nadom a ne očajem, radošću a ne žalošću i svjetlom a ne tamom. Također se nećemo prikloniti komociji suvremenoga medijskog trenda kako je samo loša vijest dobra vijest (M. Castells). Svjesni smo da nas ovakav pristup neće učiniti zvijezdama, da nas neće hvaliti i slaviti „svijet” na koji Isus upozorava u evanđelju, a da tako nećemo brzo povećavati broj pregleda i pratitelja, pretplatnika i simpatizera niti će nas pratiti izdašne novčane donacije. Ali to ionako nije naš cilj, jer je naš cilj ustrajno širenje svjetla i topline riječi u naše narušene međuljudske i međuvjerske odnose kao i u sve hladniji svijet koji se već poprilično prepustio vodstvu računalnog algoritma.

Zato koristimo ovu prigodu našega velikog jubileja da vam, naši dragi čitatelji, zahvalimo na vjernosti, povjerenju i zajedništvu. Neizmjerno nas raduje što ste prepoznali našu stalnu želju da vam svojim tekstovima, fotografijama, tonom i slikom, dodatno ne kompliciramo i otežavamo živote, kopirajući na svoje stranice nesigurnost i strah današnjega svijeta, nego našu iskrenu namjeru da se svi zajedno, bez straha, okrenemo prema trajnim vrijednostima kojima se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače (Usp. Lk 12,33). Zato čvrsto vjerujemo kako će ova revija, uz Božju pomoć, uspješno obilježiti i svoj 1000. broj, jer nikad neće odustati od uvjerenja kako samo svjetlo, koliko god bilo malo i slabašno, može rastjerati svaki pa i onaj najgušći mrak.

Objava Mediji i istina pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Suprotno od poštenoga, u ovom kontekstu, nije nepošteno; suprotan pojam od iskrenoga nije neiskrenost, nego privid, odnosno simulakrum, lažna slika, priviđenje, nešto što nije original, što nije izvorno. Naši simulakrumi nas koštaju više nego neiskrenost i nepoštenje. Neiskrenost i nepoštenje se ne mogu dugo održati. Njih se brzo prokaže, te ostanu bez uporišta, pogotovo ako ih svakodnevno susrećete. Simulakrumi ili prividi su puno održiviji, a time i puno opasniji, dugotrajniji i destruktivniji. Prividi su tihe ubojice svega stvarnoga. Djeluju potiho, gotovo božanski strpljivo i izrazito uvjerljivo. Međutim simulakrumi su zapravo samo zaogrnuti božanskim, a u sebi su demonski.

Simulakrumi naši svagdanji nas udaljuju od istine i poštenja više i djelotvornije nego što smo toga svjesni. Dok simulakrumima različitih vrsta zavaravamo druge nudeći im lažnu sliku i privid, zaboravljamo da u isto vrijeme varamo ponajprije sami sebe, jer smo mi kreatori svijeta prividâ i simulakruma. Varamo sami sebe, prije svega, kad prividno mislimo, govorimo, djelujemo, dijalogiziramo, družimo se s drugima i slično. Privid je opasniji od svake mane koja ima svoje jasno i razgovijetno ime i prezime. Sjetit ćemo se u tom kontekstu da je privid jedna od prvih hereza u kršćanstvu. Naime, doketisti su tvrdili da Isus nije pravi čovjek, nego da ima prividno tijelo. Time su željeli reći da je Krist prividno i umro što implicira da nas je samo prividno i otkupio. On je, prema njima, bio pravi Bog, ali je imao samo prividno ljudsko tijelo. Istina, koju danas ispovijedamo je da je Isus pravi Bog i pravi čovjek. Dakle, nije prividan ni Bog, niti je prividan čovjek, nego pravi, stvarni, istinski Bog i čovjek. Zato je glavna verbalna borba protiv doketa bilo opetovano ponavljanje da je Isus uistinu, stvarno trpio na križu, da je stvarno ili uistinu, a ne prividno umro radi nas i našega spasenja, da nas je stvarno, a ne prividno otkupio i da je stvarno, uistinu, a ne prividno uskrsnuo.

Danas se čini da se život pojedinih vjernika pretvorio u privid, jer sve više misle, rade, govore i odnose se prividno. Dovoljno je pomisliti na visoku politiku u kojoj zastupnici kršćani ipak po naputcima dižu ruke za abortus, eutanaziju i slično. Oni su oličenje simulakruma u svom njegovu značenju. Kršćani se danas odnose jedni prema drugima i prema svijetu prividno. No, prividi ili simulakrumi su prava zamka. Oni nas uvijek udaljavaju od i(I)stine. Ne možemo izgrađivati dobre odnose na platformi privida. Ne možemo gajiti prividno dobre odnose i vjerovati da živimo u istini i pošteno te da je to viza za budućnost. Prividno dobro nema nikakve veze s istinom, ljepotom te istinskim dobrom. Privid je stranputica. Privid je naš duhovni i ljudski život koji se krije iza lijepo uštimanih grimasa, gesta, riječi, a ponekad i djela. Privid nas, u konačnici, vodi duševnim bolestima, jer se iscrpljujemo u ‘dobru’, ‘istini’ i ‘lijepomu’ koji nisu ni dobro, ni istinito, ni lijepo, ni pošteno, nego smo nekim posve drugim stvarnostima dali ta divna imena. Prividi dobrih odnosa su prvi korak u rušenju stvarno dobrih odnosa u njihovoj biti. Njegovati odnose koji i kakvi u suštini ne postoje vodi duševnom propadanju. U konačnici simulakrumi nas vode upravo ispraznosti. Oni otkrivaju manjak straha Božjega u nama, dok parezijski mogu djelovati i ponašati se samo oni koji provode svoj život bez prividâ. Današnji se čovjek nažalost više pouzdaje u simulakrume nego u stvarnost, više u prividne relacije nego u istinske relacije, više u virtualno nego u stvarno, više je pod utjecajem prividnih spasitelja, nego što se pouzdaje u jednoga jedinoga Spasitelja. Simulakrumi naši svagdanji toliko su opasni za naš život u svim njegovim dimenzijama (intelektualnoj, afektivnoj, moralnoj, estetskoj) da nas u konačnici mogu odvesti daleko od stvarnoga Spasitelja i izručiti nas simulakrumima spasenja.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Simulakrumi naši svagdanji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

„Javnost” je danas vrlo zagonetna stvarnost. U politički korektnim medijima „javnost” se svodi na grupe ljudi koje po pravilu ugrožavaju svi oni koji nisu otvoreni ili su skeptični za „moderne” trendove bezbožnih ideologija. Kako su društvene mreže već odavno digitalizirale umove većine svojih korisnika i tako postale vlasnice njihove misli, one su kao takve najidealnije virtualno bojno polje na kojem se pali prva iskra glasa „javnosti”. Kada se pojave drukčiji glasovi koji dovode u pitanje bit i intenciju nekoga virtualnog linča, promptno se ismijavaju, brišu i odstranjuju. U tom kontekstu, danas su društvene mreže i mainstream mediji sveli pluralizam mišljenja na minimalizam jednoumnog totalitarizma. Ista se stvar događa kad je u pitanju virus Covid-19. Jednostavno se briše i otkazuje svako mišljenje koje nije u skladu s utvrđenim narativom. Ne samo da se briše nego se takve osobe i institucije difamiraju i ponižavaju na svaki mogući način.

„Što je istina?” davno je, više za sebe, promrmljao Pilat kad mu je Isus rekao da je došao posvjedočiti za istinu. O teoriji istine u filozofiji nema jedinstvenoga stajališta pa ova različitost teorija podrazumijeva pluralizam istina. Ako današnji pojam istine provučemo samo kroz neke od ovih teorija kao što su podudaranje misli i stvari (adekvacija) ili slaganje iskaza i činjenica (korespondencija), vidjet ćemo koliko je današnji pojam istine fluidan, nestabilan i često apsurdan. Sve može biti istinito samo ako je dovoljno glasno pa tako i laž. Naravno, ako se dovoljno puta ponovi.

I kako razlučiti istinu od laži? Nikako, ako se ne upozna i povjeruje u samu Istinu koja je jedini Put koji vodi u Život: Isusa Krista. To je jedini spasonosni lijek koji svijet može izliječiti od njegovih najmutiranijih virusa mržnje i laži. Svi bismo kao kršćani, a osobito pojedinci u vrhu Katoličke Crkve, najprije trebali inzistirati na lijeku Božje ljubavi, a ne samo na „spasonosnoj ljubavi” nekih bočica prozirne tekućine neprozirnih posljedica.

(2022)

Objava Kultura poništavanja: Mržnja ubija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Robert Spaemann nam je podario kratko, ali bremenito i inspirativno promišljanje o bestidnosti ili bolje reći o kulturi koja je zaboravila na ovaj osjećaj prirođen čovjeku. Koliko stid pripada samoj ljudskoj naravi svjedoči već Neoptolemos, Ahilov sin, za kojega odreći se stida znači odreći se svoje naravi. On radije voli ne uspjeti u dobru djelu (kao što je osvajanje Troje), nego pobijediti u zloj stvari (odreći se stida i na prevaru ukrasti pobjednički luk). Zna da sve postaje nepodnošljivo kada napustimo svoju narav (kojoj pripada stid) i kad činimo što joj nije primjereno.

Ljudi su se uvijek stidjeli kad bi njihova djela zaostajala za riječima, kad bi iznosili pogrešne podatke, procjene, informacije itd. Čovjek mora ubiti nešto u sebi da bi drugome, kojemu je slagao ili ga prevario, mogao pogledati u oči, kako navodi njemački filozof. Baš se pitam što su političari, promidžbeni eksperti i druge sitne duše ubili u sebi dajući tolika lažna obećanja i predstavljajući se onakvima kakvi nisu? Promatrajući njihov modus vivendi i modus operandi fenomenološkim se putem može zaključiti jedino to da je stid, povezan s danim obećanjima – ali i stid povezan s govorom o istini – iščeznuo do te mjere da ljudi jednostavno više ne zamjeraju onima koji lažu i pri tome se ne stide. Hipokrizija i laž, umjesto istine, prihvaća se kao čovjekovo prirodno stanje. Situacija je još kritičnija kad se uvidi da čast kao objektivni korelat stida pobuđuje tek umoran smiješak na licima. Čast postaje zaboravljena, arhaična vrijednost. To je postala onoga trenutka kad je i stid pao u zaborav.

Ovdje ne mislimo na bestidnost isključivo u kontekstu novca i seksualnosti, nego kao osjećaj u najširem smislu. Zaborav stida nije novost koja počinje postojati tek u naše vrijeme. Bestidnost je postojala oduvijek. Ono novo što se danas pojavljuje je, kako zapaža Spaemann, to da se dovode u pitanje mjerila. Počinje se sumnjati u vrijednost stida. Smijemo dodati, kako se čini, da je pomaknuta ljestvica onoga pred čime čovjek po naravi treba osjećati stid. Ono čega se trebalo stidjeti prije određenoga vremena pretvorilo se u pojave zbog kojih ne treba osjećati stid, nelagodu ili čak bol.

Stid je prirodni miraz koji se u ophodu s drugima, osobito s djecom i mladima, može, ili njegovati i poštovati, ili pak oštećivati i razarati moralnim instrumentaliziranjem. Budući da je stid prosudba, a ne osjećaj, Spaemann smatra kako stid ne može pogriješiti. Tko se stidi, stidi se. Nema smisla nekoga htjeti odvraćati od stida, kao što nema smisla ni reći da se treba stidjeti. Stid se temelji na osjećaju vlastite vrijednosti. Tko prezire samoga sebe više se ne stidi, nego nastavlja živjeti bez ustručavanja. Posljedica toga često je cinizam. Moći se stidjeti znači moći ustrajati u poštovanju sama sebe bez cinizma. Čovjek mora ljubiti sama sebe da bi se mogao stidjeti, piše Spaemann, a to prema našem uvjerenju znači da mora ljubiti ono što jest u svome humanumu, što pretpostavlja i humanum drugoga čovjeka. Onaj tko nema stida, taj zapravo ne ljubi ni sebe ni druge, iako su mu usta puna altruizma, dobrote i ljubavi prema drugima.

No, ovdje se, za kraj, postavlja pitanje: zbog kojega razloga čovjek pristaje na bestidnost? Možda će na to opet najbolje odgovoriti Sofoklova tragedija „Filoktet” u kojoj Odisej obrađuje Neoptolemosa da prevari Filokteta i ukrade od njega Heraklov luk kojim je jedino moguće osvojiti Troju. Ovako mu govori Odisej: „Ja znam da po prirodi nisi stvoren (…) za laž i prijevaru. Ali slavan je siguran posjed pobjede. Sada se bez stida predaj meni za kratak dio dana…” Pred Odisejevom navalom Neoptolemos popušta i odriče se stida kako bi na prevaru izvojevali pobjedu i postigli slavu. Ova nam tragedija (sic!), pokazuje kako je čovjek zbog moći i slave spreman odreći se svoje naravi kojoj pripada i stid. No, upravo od toga trenutka kad se čovjek odrekne stida sve mu postaje nepodnošljivo te čini ono što nije primjereno ljudskoj naravi i što joj iskonski ne pripada: laž i prijevara. Zato kršćanima treba biti što više na umu da su Božje kraljevstvo, slava i moć u vjekove. Slava, čast i moć pripadaju samo Bogu. Jedino onaj tko tako rezonira gubi sebe kako bi se ponovno zadobio u Bogu. Tko je svjestan toga nikada neće ostati bez stida. Naprotiv, tražiti svoju moć i slavu, umjesto Božje nužno se nalazi u nepopravljivom i autodestruktivnom gubitku samoga sebe zbog sebe.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Bestidnost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pojam istine je odavao i čovjekovo shvaćanje sebe i svoga položaja u stvarnosti. Govor o istini pretpostavljao je priznanje postojanja od čovjeka neovisnih zakona kao jedne šire cjeline čiji je čovjek samo dio. Priroda je ime kojim se upravo pokušala označiti ta obuhvatna cjelina čiji je čovjek samo fragment, a opet se u njemu kao fragmentu odražavala. U svjetlu toga, čovjek je živio u jednom kozmocentričnom svijetu gdje je priroda istodobno izazivala strahopoštovanje i poprimala dimenzije sakralnoga: društveni zakoni su oblikovani tako da bi se u njima morali ogledati i poštovati zakoni prirode.

Postmoderni delirij

Može se reći da se sve tamo do novoga vijeka ovaj sadržaj pojma istine na Zapadu pretpostavljao. Novi vijek je doveo do promjena u shvaćanju čovjekova položaja u kozmosu najviše zahvaljujući dostignućima na području tehnologije i znanosti. Ti su razvoji onda doveli i do društvenih promjena koje su se očitovale u uzdrmanoj tektonici društvene moći. Čitava duhovno-društvena mapa Zapada se bitno promijenila, s novim središtima moći i znanja: dapače, znanje se zbog svojih praktičnih implikacija počelo identificirati s moći.

Slijedom stvari, čovjek se pred prirodom sve manje osjećao nemoćan: a što je više o njoj znao to je manje osjećao strahopoštovanje prema njoj. Dok je njezina sakralna dimenzija tako sve više blijedjela, čovjek je prirodu sve više promatrao samo kao predmet svojih želja i potreba. U svjetlu toga čovjekova instrumentalnoga pristupa i sama je neovisna stvarnost prirode blijedjela i gubila svoj subjektivitet: samo su još povremene prirodne nepogode i katastrofe čovjeku sugerirale da tamo negdje postoji neka sila koja ga ipak daleko nadilazi. Ta tehnička moć čovjeka nad prirodom dovela je i do rasta čovjekove samosvijesti i do uspona tzv. modernoga zapadnog Subjekta koji je svijet sve više promatrao samo iz svoje perspektive, postavljajući sebe u njegovo središte: kozmocentrizam je sve više postajao stvar prošlosti, a na scenu je stupalo doba agresivnoga i samosvjesnog antropocentrizma.

Uspon zapadnoga Subjekta je sve više u modernom dobu prerastao u subjektivizam koji je opet doveo kako do inflacije Subjekta tako i do dekonstrukcije i konačne destrukcije realnosti izvan njega. S nestankom realnosti nestaje i od čovjeka neovisni, tj. objektivni kriterij istine, a ostaje samo Subjekt i njegova potreba koja se proglašava kao istina. Tako je odnos čovjek – istina (stvarnost) prešao put od traženja i pronalaženja istine do njezina stvaranja. Budući da se sada čitava stvarnost na određeni način ocjenjuje u odnosu na potrebu Subjekta, čovjek i njegove „potrebe” postaju temeljnim kriterijem. Drugim riječima, mijenjajući stvarnost moderni je čovjek mijenjao i kriterij istine.

Time se zapravo ostvarila misao grčkoga filozofa, sofista Protagore koji je još u 5. st. prije Krista postavio tezu da je „čovjek mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu”. Dok čovjek postaje mjera i spoznajnoga čina i etičkih vrijednosti, sve ostalo zadobiva, u tom smislu, relativnu vrijednost te se uvelike može pitati u kojoj se mjeri može govoriti o nekim kriterijima izvan subjekta: nastupa doba relativizma i vladavine post-istine.

J. Ratzinger i „diktatura relativizma”

Jedan od zapadnih mislioca koji je pravodobno prepoznao ovakav razvoj stvari bio je svakako i teolog Joseph Ratzinger, kasnije kardinal te papa Benedikt XVI. „Diktaturu relativizma” je odmah prepoznao na početku svoje teološke karijere i o njoj govorio početkom 60-ih godina prošloga stoljeća, osjetivši na vlastitoj koži „toleranciju” 68-aša u svojoj profesorskoj karijeri. Na početku konklava godine 2005., kao kardinal i dekan Kardinalskoga zbora, Ratzinger je dijagnosticirao diktaturu relativizma kao stanje duha „koji ništa ne priznaje kao definitivno i koji kao posljednju mjeru dopušta samo vlastito ja i njegove prohtjeve”.

Ova dijagnoza pogađa u srž problema. Moderni i postmoderni relativizam, koji svoje izvore ima u inflaciji modernoga zapadnog Subjekta, zapao je u doba postmoderne u stanje delirija, samoopijenosti i samozaslijepljenosti, u kojem mu se stvarnost još samo priviđa. Uništavajući objektivnu realnost autistički je metastazirao te zapravo još samo parazitski i nominalno živi od naslijeđenoga pojma istine, orwelijanski preobličenoga u političko post-truth doba. Društvena realnost koju proizvodi hybris (umišljena oholost) inflatornoga zapadnog Subjekta, napustivši zadanu orbitu oko ontološki objektivnoga, umjetne je naravi: sagrađena od medijskih elemenata koji demokraciju transformiraju u medijakraciju kojoj upravo egzistencijalno odgovara to doba nakon istine, post-truth. Više nije potrebno tražiti u realnosti utemeljeni narativ: on se stvara od onih koji ga naručuju te kao proizvod lančano reciklira u različitim nijansama. Istina se ne traži, nego kreira: bitno je čiji narativ dominira.

Teolog i kardinal Ratzinger smatrao je da istina svoje potpuno očitovanje ima samo u Isusu Kristu. To je pokazao i kada je, postajući 1977. minhenski nadbiskup, kao svoje geslo odabrao riječi iz Treće Ivanove poslanice 1,9: cooperatores Veritatis, to jest ‘suradnici Istine’. Nadbiskup Georg Gänswein, osobni tajnik pape Benedikta XVI., ističe da je pritom prije svega mislio da „istina nije nešto što se misli, nego je osoba: Sin Božji. Bog se utjelovio u Isusu Kristu, u Isusu iz Nazareta i ovo je njegova poruka: ne slijedite teoriju istine, nego slijedite Gospodina”.

Vjera – istina – razum

Međutim, uz sav naglasak na nadnaravnoj, kristološki oblikovanoj istini, kao vrhunski intelektualac, poznavatelj i baštinik filozofsko-teološkoga nasljeđa Katoličke Crkve od Augustina do srednjega vijeka u likovima Tome i Bonaventure, Ratzinger je znao da je jedan od najvećih, najdugotrajnijih i najplodnijih uspjeha te tradicije upravo sinteza vjere i razuma. Kardinal Gerhard Müller smatra pitanje odnosa vjere i razuma kod Ratzingera jednim od „ujedinjujućih sastojaka” njegove teologije.

On je stoga neumorno branio ulogu metafizike u teologiji, a jedan od važnih pokazatelja toga nastojanja svakako je i njegova uloga i pomoć, tada već dobrano bolesnom, Ivanu Pavlu II. u sastavljanju enciklike Fides et ratio i njezinu objavljivanju na prijelomu milenija – 1999. godine. Enciklika, na kojoj se jasno prepoznaje rukopis kardinala Ratzingera, odmah u svom Uvodu oslovljava najbolniju točku postmoderne: pitanje istine. Ne samo da se naglašava važnost i realnost istine nego se i čovjekova narav određuje njegovim odnosom prema istini: čovjek se određuje kao biće koje traži istinu o sebi (28). Ta istina ima svoju antropološku i teološku dimenziju, naravnu i nadnaravnu: ono što se na antropološkoj razini smatra potragom za istinom o temeljima ljudskoga života, na teološkoj je razini zapravo potraga za Bogom i antropološki nemir u konačnici samo tu pronalazi svoje zadovoljenje. Drugim riječima, ako se antropološka istina negira, briše, cancelira, onda se čovjeka čini slijepim za stvarnost i onemogućava mu se prepoznavanje objavljene, nadnaravne istine. Takav razum bez istine ne može više biti sugovornikom vjere: potraga za istinom je antropološka pretpostavka kršćanske vjere!

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Istina i stvarnost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.