Naše bliže i dalje okruženje nam pokazuje da možemo susresti ljude koji bezdušno i bez imalo srama i samokritike upravljaju procesima i ljudskim životima. Volja za moći jednostavno im ne dopušta osvrnuti se oko sebe. Smiješkom i slatkorječivošću prikrivaju vlastite egocentrične i egoistične namjere pokazujući se tako samo na izvana dobroćudnima i razdraganima, empatičnima i zauzetima za brige i tjeskobe cijeloga svijeta, iako se u biti radi o brizi za sebe i vlastito dobro, jer misle da ako je njima dobro, tada je svima dobro. Oni, zapravo, djeluju bez imalo stida, misleći jedno, govoreći drugo, a radeći treće, misleći kako to nitko ne zapaža. Tako se otkrivaju kao tihi promotori bestidnosti, kulture bez stida.
Robert Spaemann nam je podario kratko, ali bremenito i inspirativno promišljanje o bestidnosti ili bolje reći o kulturi koja je zaboravila na ovaj osjećaj prirođen čovjeku. Koliko stid pripada samoj ljudskoj naravi svjedoči već Neoptolemos, Ahilov sin, za kojega odreći se stida znači odreći se svoje naravi. On radije voli ne uspjeti u dobru djelu (kao što je osvajanje Troje), nego pobijediti u zloj stvari (odreći se stida i na prevaru ukrasti pobjednički luk). Zna da sve postaje nepodnošljivo kada napustimo svoju narav (kojoj pripada stid) i kad činimo što joj nije primjereno.
Ljudi su se uvijek stidjeli kad bi njihova djela zaostajala za riječima, kad bi iznosili pogrešne podatke, procjene, informacije itd. Čovjek mora ubiti nešto u sebi da bi drugome, kojemu je slagao ili ga prevario, mogao pogledati u oči, kako navodi njemački filozof. Baš se pitam što su političari, promidžbeni eksperti i druge sitne duše ubili u sebi dajući tolika lažna obećanja i predstavljajući se onakvima kakvi nisu? Promatrajući njihov modus vivendi i modus operandi fenomenološkim se putem može zaključiti jedino to da je stid, povezan s danim obećanjima – ali i stid povezan s govorom o istini – iščeznuo do te mjere da ljudi jednostavno više ne zamjeraju onima koji lažu i pri tome se ne stide. Hipokrizija i laž, umjesto istine, prihvaća se kao čovjekovo prirodno stanje. Situacija je još kritičnija kad se uvidi da čast kao objektivni korelat stida pobuđuje tek umoran smiješak na licima. Čast postaje zaboravljena, arhaična vrijednost. To je postala onoga trenutka kad je i stid pao u zaborav.
Ovdje ne mislimo na bestidnost isključivo u kontekstu novca i seksualnosti, nego kao osjećaj u najširem smislu. Zaborav stida nije novost koja počinje postojati tek u naše vrijeme. Bestidnost je postojala oduvijek. Ono novo što se danas pojavljuje je, kako zapaža Spaemann, to da se dovode u pitanje mjerila. Počinje se sumnjati u vrijednost stida. Smijemo dodati, kako se čini, da je pomaknuta ljestvica onoga pred čime čovjek po naravi treba osjećati stid. Ono čega se trebalo stidjeti prije određenoga vremena pretvorilo se u pojave zbog kojih ne treba osjećati stid, nelagodu ili čak bol.
Stid je prirodni miraz koji se u ophodu s drugima, osobito s djecom i mladima, može, ili njegovati i poštovati, ili pak oštećivati i razarati moralnim instrumentaliziranjem. Budući da je stid prosudba, a ne osjećaj, Spaemann smatra kako stid ne može pogriješiti. Tko se stidi, stidi se. Nema smisla nekoga htjeti odvraćati od stida, kao što nema smisla ni reći da se treba stidjeti. Stid se temelji na osjećaju vlastite vrijednosti. Tko prezire samoga sebe više se ne stidi, nego nastavlja živjeti bez ustručavanja. Posljedica toga često je cinizam. Moći se stidjeti znači moći ustrajati u poštovanju sama sebe bez cinizma. Čovjek mora ljubiti sama sebe da bi se mogao stidjeti, piše Spaemann, a to prema našem uvjerenju znači da mora ljubiti ono što jest u svome humanumu, što pretpostavlja i humanum drugoga čovjeka. Onaj tko nema stida, taj zapravo ne ljubi ni sebe ni druge, iako su mu usta puna altruizma, dobrote i ljubavi prema drugima.
No, ovdje se, za kraj, postavlja pitanje: zbog kojega razloga čovjek pristaje na bestidnost? Možda će na to opet najbolje odgovoriti Sofoklova tragedija „Filoktet” u kojoj Odisej obrađuje Neoptolemosa da prevari Filokteta i ukrade od njega Heraklov luk kojim je jedino moguće osvojiti Troju. Ovako mu govori Odisej: „Ja znam da po prirodi nisi stvoren (…) za laž i prijevaru. Ali slavan je siguran posjed pobjede. Sada se bez stida predaj meni za kratak dio dana…” Pred Odisejevom navalom Neoptolemos popušta i odriče se stida kako bi na prevaru izvojevali pobjedu i postigli slavu. Ova nam tragedija (sic!), pokazuje kako je čovjek zbog moći i slave spreman odreći se svoje naravi kojoj pripada i stid. No, upravo od toga trenutka kad se čovjek odrekne stida sve mu postaje nepodnošljivo te čini ono što nije primjereno ljudskoj naravi i što joj iskonski ne pripada: laž i prijevara. Zato kršćanima treba biti što više na umu da su Božje kraljevstvo, slava i moć u vjekove. Slava, čast i moć pripadaju samo Bogu. Jedino onaj tko tako rezonira gubi sebe kako bi se ponovno zadobio u Bogu. Tko je svjestan toga nikada neće ostati bez stida. Naprotiv, tražiti svoju moć i slavu, umjesto Božje nužno se nalazi u nepopravljivom i autodestruktivnom gubitku samoga sebe zbog sebe.
