Postavlja nam se pitanje tko su svjedoci vjere u našem vremenu i kako je moguće otkrivati dar vjere u svijetu, koji se neprestano mijenja? Svjedok je onaj koji prednjači u življenju puta koji predlaže. Sveci su istinski protagonisti naviještanja evanđelja jer govore jezikom koji svi razumiju, a to je govor primjerena života i djela ljubavi.
Vjera može nastati samo iz čovjekove slobode: ne može se iznuditi niti zapovjediti; nespojiva je s nasiljem. Isus je darivanjem svoje ljubavi oslobađao ljude od sebičnosti, od robovanja vlastitoj koristi. Samo oni koji su slobodni od egoizma, od robovanja samima sebi, uistinu su slobodni i sposobni za slobodno djelovanje. Zato sv. Pavao u Poslanici Galaćanima kaže: „Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!“ (Gal 5,1). Sloboda je dar Božji.
Vjera je osobna stvar, ona je čin ljudske osobe. Samo je osoba nositelj i izvoditelj čina vjere. Zato je vjera relacija među osobama; ona je, dakle, interpersonalna relacija. Time je rečeno da su svi ljudi bitno relacijska bića. Po relaciji vjere, povjerenja, ljubavi i nade to smo što jesmo. Bog se objavljuje, otkriva se onome koji mu vjeruje. Božja objava i čovjekova vjera idu skupa. To dvoje je nerastavljivo. A to zapravo znači da Bog nije nasilan, jer se objavljuje onome koji mu vjeruje iz svoje slobode. Vjera je svjesno, slobodno i posvemašnje pouzdanje u Boga.
Vjera je čin cijele ljudske osobe. Ona nije samo stvar razuma; ona nije samo ni stvar volje, a nije ni samo stvar naših osjećaja. Vjera izražava bezuvjetno povjerenje ljudske osobe u Boga i u onoga koga je on poslao. Naša vjera nije nikad posve sigurna, jer smo izloženi opasnostima i sumnjama. Odluku za vjeru valja potvrđivati i produbljivati novim odlukama. Vjera uključuje spoznaju, a spoznaja vjere je posvuda izložena sumnji. Svoju vjeru valja potvrđivati i produbljivati unatoč sumnjama i nesigurnostima. Onaj koji vjeruje uvjeren je u vjernost drugoga. I to mu daje sigurnost. Prava vjera uključuje spoznaju: fides quaerens intellectum, zahtijeva, dakle, razumijevanje. Zato znanje i vjera idu skupa i među njima ne smije biti protuslovlja. Vjera i znanje rastu skupa i međusobno se uključuju, ali se ne može i ne smije svoditi vjeru na znanje niti znanje na vjeru. Pozvani smo, prema tome, da budemo ljudi vjere, ljudi ljubavi i istodobno ljudi znanja.
Vjera uključuje ispovijedanje, priznavanje i svjedočenje. Ispovijedanje vjere i svjedočenje nedjeljivi su, kratko rečeno, riječi vjere i djela vjere ne mogu se rastavljati. Onaj koji vjeruje u Isusa Krista to priznaje riječima i svjedoči svojim djelima i svojim cijelim životom. Stoga imamo priznavaoce i svjedoke vjere. Svjedoci vjere često su bili progonjeni i mučeni, pa smo ih prozvali mučenicima. Za sve svjedoke vjere važno je samo jedno: predati se Gospodinu i imati vjere u Njega svjedočeći istinu i za Istinu u snazi Duha Svetoga.
Ulomak je iz knjige Djelotvorna vjera mons. dr. Marka Semrena, biskupa banjolučkog, koju možete pronaći na linku.
