Sveta Rita iz Cascije jedna je od onih svetica u čijem je životu teško razlučiti priču od stvarnosti kao što je teško precizirati kad je rođena. Osim toga, njezin život do nas dopire u onim ublaženim oblicima jezika gdje je teško znati koliko je stvarnost ublažena na račun cjelovite istine. Uglavnom, priča kaže da je bila vrlo pobožna i poslušna djevojčica sklona teškom radu i odricanju. Rođena od starih roditelja, dakle nakon mnogo molitve i nadanja, vlastitu je budućnost zamišljala u zidinama samostana i odanom služenju Isusu. Možda je upravo to primjer situacije da je želje uglavnom teško ispuniti ravnim putem čak i kad se, gledano sa strane, ne čine ni laganim ni atraktivnim. Uglavnom, njezini stari roditelji požurili su s njezinom udajom za nekog nasilnika u obližnjem Roccaporenu. Bilo joj je toliko teško da je kod bahatog i brutalnog supruga i odlazak u crkvu trebala isprositi. Ona je postala žrtva, a njezin život žrtvovanje. Rodila je dvojicu dječaka.
Svoj život Rita je pokušavala popraviti svojim golemim zalaganjem u ljubavi. Očekivala je da će se njezin naprasiti muž jednog dana pod utjecajem te ljubavi promijeniti. Navodno se to počelo i događati, ali kako to biva u životu, jednog dana umjesto njega s puta na kojem je bio stiže leš i glas kako ga je ubio čovjek kojega u prošlosti bijaše uvrijedio. Ostala je sama s dvojicom dječaka i molila je Boga neka ih uzme sebi nevine radije nego da ih vidi u budućnosti kao zle ljude. Posebice se bojala da jednog dana ne bi doživjela kako se pokušavaju osvetiti ubojici svog oca. U nekom zapisu o svetoj Riti nalazim i komentar kako je Gospodin uslišao njezine molitve. Ukoliko je to točno, onda se to dogodilo na najteži mogući način. Naime, oba dječaka umrla su u godini nakon očeva ubojstva. Svaki normalan roditelj želi sretnu budućnost svojoj djeci i jedna uistinu pobožna majka zasigurno je očekivala da joj djeca budu dobri ljudi. Možda je predaleko vrijeme između nas i svete Rite da bismo shvatili njezin strah od osvetničke budućnosti njezine djece. Ali, ne gledamo svetačku osobnost u povijesti nego očekujemo da nam u našem vremenu govori. Zato prije vjerujem kako se buduća svetica nakon smrti djece tješila mišlju o tragičnim mogućnostima budućnosti. Uostalom, Bog nam je ostavio slobodu izbora, a u nju svakako spada i nada da ćemo bližnjima, onima koji od nas zavise moći pomoći u odrastanju ili pak, upadnu li u tjeskobe, neprilike pa i moralno teške i neprihvatljive situacije, s njima izlaziti iz poteškoća kako bismo postali bolji ljudi. Jedna od zlih popudbina na tom putu izbora jest i osveta. Zato mi je teško vjerovati da netko tko će u budućnosti zaslužiti čast svetosti pokaže takvu malodušnost. Ritina odanost evanđelju i kršćanskim vrijednostima bila je dovoljna snaga da je ne prestraši nešto što se nije ni dogodilo, a i znanje o tome bi li se moglo dogoditi nije bilo suviše sigurno. Nije li nasilnog supruga pokušala preobratiti ljubavlju. Zar onda ne bi jednako pokušala i djecu?!
U želji da što jednostavnije prikažu svete biografije čitateljima, crkveni pisci često toliko pojednostave stvari da nije vjerojatno kako su i sami shvatili što je to istinska svetost kojom se neka od biografija odlikuje. Jednostavnost može biti zlo takva čitanja.
Ali, vratimo se Riti. Ispunjajući san iz mladosti ili tek novi Božji poziv u vlastitoj duši, ona se prijavljuje u obližnji samostan augustinki sv. Magdalene u Casciji. Redovnice u samostanu nisu baš željele udovicu među sobom, a mistični dio priče o svetici kaže da se molila moćnim zaštitnicima svetima: Ivanu Krstitelju, Augustinu i Nikoli iz Tolenta pa je oni jedne noći uvedoše u samostan. Tako ili kako drugačije, uglavnom Rita se našla u samostanu i u njemu provela daljnjih četrdeset godina od čega petnaest punih mističnih iskustava. S ranama Kristove krune na glavi, posljednjih godina i za krevet prikovana, nakon mnogo pokore, molitve, trpljena i tragedija. Njezinu svetost Crkva je prepoznala tek četiri i pol stoljeća kasnije, iako ju je narod štovao i slavio od dana njezine smrti. Papa Leon XIII. proglasio je Ritu svetom u svibnju 1900. godine. Slavi se i danas kao svetica čiji je zagovor dragocjen u bezizlaznim situacijama. Ona je preživjela mnogo i patila teško i dugo. Možda i danas s onog svijeta pati što poneki nespretan komentar njezina života i djela neki shvaćaju pogrešno iščitavajući svetost kao vlastitu mjeru stvari. Nisu li sveti to što jesu upravo po neobičnosti svog odnosa prema svakodnevnom?!
