Početna stranica » Svet sam, dakle jesam

Svet sam, dakle jesam

4 min

Na samom početku mjeseca studenoga slavimo blagdan Svi sveti i govorimo o svetosti. Čovjek bi o svetosti imao kazati puno, možda čak i previše. Čovjek općenito o svemu previše govori. Čak i o onome o čemu bi šutnja najbolje progovarala. I doista, u šutnji se događaju velike stvari, u šutnji se događaju svete stvari. U šutnji najdublje molimo, u šutnji se lomimo, odlučujemo, započinjemo, slažemo. Marija je u šutnji i skromnosti svoga srca pohranjivala i razmišljala o Isusovim riječima i tako nam postala uzor bez mane. Prva Isusova učenica, a dodala bih i najbolja. Rađa li se svetost u šutnji?

Vjerujem da duša svakoga od nas teži Onome koji ju je stvorio. To je istina zbog koje lutamo puno, a o kojoj razmišljamo malo. Najviše bježimo od onoga što ne poznajemo, od onoga što razumom ne možemo objasniti. Volimo svesti sve na jednadžbu kojom ćemo dobiti čemu je x jednako. Nažalost, pri rješavanju te jednadžbe često izostavimo ono što je najvažnije u cijelom procesu, pa nas rješenje nerijetko razočara.

Stoga je poželjnije o velikim stvarima poput ljubavi ili svetosti ne pričati puno. Ispraznim pričanjem svetost svedemo na proste faktore od kojih nemamo bogzna što.

Samo govoriti ne znači ništa jer se riječima možemo samo približiti onome čemu se divimo, ali u njima ne možemo proživjeti i doživjeti ništa što se samo životom okusiti može.

U avanturu svetosti se ne usuđuje svatko poći. Traži se od nas velika hrabrost pogledati istini u oči, uočiti vlastite slabosti i mane i prestati samo drugoga popravljati: „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?” (Mt 7,3). Često zaboravljamo kako se najljepše stvari rađaju, a to uključuje vrijeme. Rađanje ne prolazi bez boli, bez žrtve. Pa i prvi dječji udah pri rođenju izaziva plač zbog boli, a ipak bez njega ne bismo ostali na životu. No bio bi to mučan proces kada bismo na njega gledali isključivo naočalama boli i žrtve. Sveci su znali kako istinska radost dolazi iz odlučnoga života za Krista. Ne možemo život proživjeti a da nas ne okrzne svojom okrutnošću, ali ga možemo proživjeti tako što ćemo birajući pravi lijek liječiti rane.

Svetost je prvenstveno život u slobodi. Bog nas na nju ne poziva kako bi sebi stvorio pokorne sluge. Redovito mislimo kako čineći dobro mi nešto dajemo Bogu ili kako smo mu nešto dužni. Bog je punina, savršena punina. On iz čiste ljubavi daje sebe nama jer smo mi oni koji nismo potpuni. Tako odlučujući se za život u svetosti ne činimo mi nešto Bogu, nego nas svetost upotpunjuje. Tek tada svaka žrtva ima smisla jer postaje dar.

Sve nam je to prilično nedokučivo i krije se iza mnogih pitanja. Neke tajne ostat će tajne sve dok nam oči ne ugledaju Onoga koji nas je iz ljubavi stvorio. Tada, u ljepoti Božje prisutnosti, pitanja neće biti. Spojit će se dvije stvarnosti – ono što čovjek uistinu jest s Onim koji ga je stvorio. Izabirući svetost, izabiremo biti ono što jesmo, a to je jedino važno u ovom vremenu kada se gubi individualni ljudski identitet. Upravo je to naš poziv na zemlji – biti. Svet sam, dakle jesam. Važno je i vidjeti da je lijepo to što jesam. Radovati se životu znači radovati se Bogu jer On je Put, Istina i Život.

I lijepa je ta tajna, ta tišina, ta šutnja. Na tom mjestu susreću se Ja jesam i moje postojanje, Bog i čovjek. U tom susretu riječi su suvišne. Pogled Stvoritelja susreće se s pogledom stvorenja. Ljubav napokon pronalazi ljubljenoga, a duša onoga koga ljubi. Tada će duša znati: „Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni” (Pj 6,3).

Marija je u ovoj šutnji znala živjeti vjerujući kako ju ono najljepše tek čeka. Svi sveci čiju svetkovinu slavimo prvoga dana u ovom mjesecu, zaplovili su prostranstvima neslućene ljepote. A sve duše pokojnih koje još nisu ušle u vječnost, za koje molimo na Dušni dan, na pragu su one najljepše stvarnosti. Smrt koja stavlja točku na ovozemljski život, otvara prostor onomu „što oko ne vidje i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe” (1 Kor 2,9). Tamo nas čeka Otac s rukama spremnim za vječni zagrljaj.