U povijesti kršćanske mistike postoji jedna skupina svetih muževa i žena kojima je Gospodin udijelio posebnu milost: u svome srcu, katkada i na tijelu, osjetiti barem djelić onoga što je Isus, naš Spasitelj i Gospodin, pretrpio u agoniji križa. O tome nam svjedoči i neobični život svete Anđele, franjevačke trećoredice i mističarke.
Rođena je 1248. u talijanskom gradiću Foligno. Potjecala je iz bogate obitelji. Mlada se udala i rodila više djece živeći posve svjetovnim životom. Nakon što je izgubila muža i djecu pala je u duboku duhovnu krizu, a onda je nakon životne ispovijedi svoj život u potpunosti predala Bogu. Tada započinje njezin put duhovnog uzdignuća i poniranja u otajstvo Isusova života. Poput sv. Franje odbacuje svilenu odjeću i oblači franjevački habit, imetak razdjeljuje siromasima te postaje prijateljica gubavaca i bolesnikâ. U svojim mističnim viđenjima, koja je zapisala uz pomoć franjevca Arnolda, prekrasno su opisani njezina ljubav prema Gospodinu i trenutci u kojima je osjećala kao da je s njime suraspeta na križu.
Promatrajući život sv. Anđele, nakon radikalnog obraćenja, možemo reći da nitko u ondašnje vrijeme nije na tako dojmljiv način oćutio i opisao samu srž Isusove pregorke muke na križu. U spisima ove učiteljice duhovnog života pronalazimo uzvišenu pjesmu suraspeća s Raspetim. Svetu Anđelu uvrštavamo u red mistika koji su, iako nisu bili obilježeni vidljivim znakovima Isusovog raspeća, ipak na nevidljivi način, u svome srcu, osjećali strašnu agoniju Raspetoga. Anđela o tome piše u svome čuvenom spisu Lica i utjehe, koje slovi kao biser kršćanske mistike. Tko god je imao priliku čitati ove unutarnje milosne doživljaje svetice, dragocjeni biser mistično-asketske literature, razumjet će riječi Johannesa Jörgensena, poznatog danskog obraćenika, da je ovaj spis “snagom svoga sadržaja kroz šest stotina godina progovarao mnogim srcima te postao izvorom mudrosti i života svecima kao što su: sv. Filip Neri, sv. Franjo Saleški i sv. Alfonz Marija Liguori”.
Potresno je ono što sv. Anđela donosi u svome spisu Sedam otkrivenja Isusove muke. Želeći pojasniti kako nijedno ljudsko biće, osim samoga Isusa, nije u mogućnosti izreći strahotu Muke na križu svetica veli: “Jer, moja duša je vidjela Isusove boli tako snažno, premda je sama Blažena Djevica vidjela više nego ijedan svetac, ipak razumijem na različite načine, da ni Marija, niti bilo koji svetac, ne može riječima izreći ovu Muku. Zacijelo, ukoliko bi netko našao prave riječi za te boli, ja bih mu rekla: Ti si Onaj koji si ih podnio.”
Iako njezini spisi nisu bili teologija, u smislu kako je počesto (ne)ispravno shvaćamo, Crkva potaknuta Božjom logikom, ne mareći za ljudske veličine, uzvišene naslove i titule, na isti način kao što je jednostavnu sveticu poput Male Terezije uzdignula za naučiteljicu Crkve, pobrinula se da i sv. Anđela bude prozvana “majkom teologa”! Lekcija svim “teolozima”, koji su katkad u napasti pomisliti da se teologiju – uzvišeni govor o Bogu – može svesti na puko ljudsko mudrovanje i razdvojiti od žarke molitve na koljenima ispred raspete Ljubavi i ponizne otvorenosti Snazi odozgor – Duhu Svetome. Jednostavnije rečeno Isusovim riječima: “Tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega” (Iv 3,3).
Nije nikakvo čudo da je Anđela, kao i mnogi sveci kroz povijest, bila magnet koji je privlačio mnoge duše na apostolat ljubavi. Niz muževa i žena pridružio joj se u služenju malenima prihvaćajući njezino vodstvo. Onima koji su je slijedili, na srce je neprestano stavljala misao: “Spoznati Boga i samoga sebe, u tome je naša savršenost.”
Ovo temeljno načelo živjela je do posljednjeg trenutka. Nakon života protkanog neprestanom patnjom i milošću umrla je 4. siječnja 1309. godine.
