Što činimo kada opraštamo? Zaboravljamo li, zanemarujemo, ne obaziremo se, ignoriramo nepravdu? Odustajemo li od svoje želje da nastavimo s osvetom, odmazdom, čak i pravdom? Kako mogu znati jesam li stvarno nekome oprostio? Činjenica da teško odgovaramo na ova pitanja daje nam do znanja koliko je opraštanje široko i koliko ga je teško istraživati. Često se povijesno (i tragično) miješao s nejasnim shvaćanjem pomirenja kao pokornog prihvaćanja prilično neprihvatljivih stanja.
To je vjerojatno zato što se oprost nije u cijelosti smatrao filozofskim problemom sve do međuratnog i poratnog razdoblja 20. stoljeća, kada je genocidni rat pokrenuo pitanje neoprostivog – može li čovječanstvo oprostiti Auschwitz, Gulag, Apartheid? Tko oprašta? Kome je oprošteno? Gdje su granice opraštanja? Postoji li nešto poput „neoprostivog”? Na više načina opraštanje je relativno nova intelektualna briga. Pa čak i ako je tema postala donekle aktualna u drugoj polovici prošlog stoljeća, to nije baš preokupacija većine današnjih učenjaka. Zapravo možda nikada nije ni bila, čak ni među zapaženim kršćanskim misliocima.
Uzmimo za primjer sv. Augustina. Više od pet milijuna riječi koje čine augustinski kanon, samo šesto poglavlje Pravila i nekoliko korizmenih propovijedi izričito govore o oprostu. Pravilo daje upute o tome kako se redovnici trebaju ponašati prema uvredama u samostanima i samostanskim sredinama. Te se upute ne razlikuju od onoga što pronalazimo u propovijedima u kojima se obraća i laicima i redovnicima, od svih se traži isto ponašanje. Ukratko, u tim tekstovima Augustin opraštanje razumije kao milostinju (elemosynas): „Svatko tko oprosti drugome koji se ogriješio od njega, nesumnjivo vrši djelo milosrđa [elemosynam facit] u opraštanju grijeha [ignoscendo peccatum].” Pravilo zahtijeva od redovnika koji su vrijeđali porugom (judio), ozljedama (maledicto) ili teškim optužbama (criminis objectiu) da to što prije isprave (quantocius – odmah). Uvrijeđeni je dužan opravdati prijestup bez rezerve (sine disceptatione) i svim srcem (ex animo). Propovijedi slijede isti princip.
Zanimljivo je kako sv. Augustin nije imao nijednu riječ za oprost zbog toga što je nije bilo u latinskom jeziku. Osvrnuo se na otpuštanje grijeha (remissionem peccatorum), opraštanje kaznenih djela (offensis condonandis), na stvari koje zahtijevaju traženje oprosta (petenda venia), na „ignoriranje” grijeha (ignoscendo peccatum) i, što je još važnije, na otpuštanje dugova (kao u latinskoj formulaciji Gospodnje molitve, dimitte debita nostra). Kasniji latinski izraz perdonare je, većina znanstvenika se slaže, izraz koji se počeo koristiti u kasnijem latinskom i predromanskim jezicima, što je gotovo stoljeće nakon Augustinove smrti.
Izvorni grčki tekst Evanđelja koristi više izraza za koncept opraštanja. Ono što nalazimo u biblijskim tekstovima, uključujući i Oče naš, različiti su izrazi koji se mogu prevesti kao odricanje od prava nad dugom ili neopterećenje. U tom je smislu Augustinovo shvaćanje opraštanja posve biblijsko. Opraštanje kao milostinja i svetopisamski pojam grijeha kao duga, idu ruku pod ruku, kao što prvo pokriva drugo: „Milostinja oslobađa od smrti, ona čisti od svakoga grijeha.” (Tobija 12, 9).
Kao što Gary Anderson objašnjava u svojoj knjizi Grijeh: „Najčešća biblijska metafora za grijeh, u većem dijelu Novoga zavjeta, jednako kao i u čitavoj rabinskoj literaturi i aramejskom jeziku, je težina koju pojedinac mora nositi. Govoreći o kršćanstvu, primarna metafora grijeha je dug.” Ovaj pomak označava glavni prijelaz u biblijskoj misli – onaj koji će svoj vrhunac naći u izvornom grčkom obliku Gospodnje molitve, koja glasi „otpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim”.
Pogledajmo obred Dana velikoga pomirenja kako je opisan u Levitskom zakoniku: „Neka mu na glavu Aron stavi obje svoje ruke i nad njim ispovjedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu, neka ga pošalje u pustinju s jednim prikladnim čovjekom. Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti kraj.” (Lev 16, 21–22). U ceremoniji uklanjanja grijeha Izraelaca sudjelovao je žrtveni jarac. Anderson objašnjava kako je to bila neka vrsta tovarnih životinja koja može nositi značajnu težinu na leđima. Prema biblijskom tekstu, veliki bi svećenik stavio obje ruke na glavu životinje, priznao nad njom grijehe naroda, a zatim bi je poslao u pustinju, da se nikada ne vrati. Pretpostavlja se da je zvijer preuzela težinu grijeha ljudi, noseći ih duboko u pustinju gdje bi bili izvan dosega Boga. Ovo je izvrsni biblijski primjer koji grijeh opisuje kao teret. Opraštanje bi prema tome bilo moralno, duhovno rasterećenje.
Ali Ponovljeni zakon pruža drugu vrstu pogleda. Ovo je odlomak poznat kao Remissionis Domini (oproštenje Gospodinovo). Tekst nalaže da imućni svakih sedam godina moraju otpustiti dugove onima koji su bili siromašniji. To je bila uobičajena mezopotamska praksa koju su Izraelci usvojili. Prva Isusova propovijed (kao što se nalazi u evanđelju po Luki) predstavlja ga kako u subotu u sinagogi odmotava Izaijin svitak i najavljuje da je došao proglasiti „Godinu Gospodnju”, jubilarnu godinu kada će se dugovi oprostiti. Tekst glasi:
„I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotnji u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu svitak Knjige proroka Izaije. On razvije svitak i nađe mjesto gdje stoji napisano: Duh Gospodnji na meni je / jer me pomaza! / On me posla / blagovjesnikom biti siromasima, / proglasiti sužnjima oslobođenje, / vid slijepima, / na slobodu pustiti potlačene, / proglasiti godinu milosti Gospodnje.” (Lk 4, 16 –19)
To je duh koji upućuje na grčku formulaciju molbe u Gospodnjoj molitvi: „oprosti nam duge naše”, kae aphes hēmin ta opheilēmata hēmōn. Ustanovljenje Jubilarne godine (Godine Gospodnje) nije podrazumijevalo ništa u vezi s opraštanjem grijeha. Štoviše, glagol koji Evanđelja koriste, aphiemi, strogo ukazuje na otpuštanje duga. U molitvi se glagol koristi kao „financijska” metafora. Anderson je primijetio da bi riječi „otpusti nam duge naše kao što i mi opraštamo dužnicima našim”, zvučale pomalo čudno za izvornog govornika grčkoga u prvom stoljeću, jer se o grijesima obično nije razmišljalo financijskim izrazima. Ako grčki izraz prevedemo na aramejski ili hebrejski, savršeno bi se uklopio u Palestinu iz Isusovog vremena. Doista, oblik pronađen u Peshitti – sirijskoj ili kršćanskoj aramejskoj Bibliji – vjerojatno je bliža predodžba onoga što je Isus mogao reći: šbûq lān hawbayn, gdje verbalni imperativ šbûq znači „odreći se svog prava [sakupljanja] ‘na’ dug'(hawbayn) koje smo zaslužili.”
Jasno je da grčki opheilēmata ne znači nužno (ili isključivo) financijske obveze. Ista se riječ koristi u drugim biblijskim odlomcima, posebno u Pavlovoj poslanici Rimljanima koja se odnosi na oproštenje grijeha. Na neki način, ono što pokazuje „financijsko” razumijevanje opraštanja jest da čovjek kad griješi, neprimjereno „posuđuje” od Boga nešto što samo njemu pripada – naime, vlast koja u konačnici odlučuje što je dobro a što loše za nas. Postanak nam govori o tome što se dogodilo u Edenu: zmija je uzurpirala Božji autoritet da uvjeri Adama i Evu da jedu plod s drveta dobra i zla. Ono što bi, dakle, mogao tražiti navedeni dio Gospodnje molitve jest poniznost da se prepozna Božji autoritet („otpusti nam duge naše”), što mu i dugujemo, i spremnost da oponašamo njegovu velikodušnost („kako i mi opraštamo dužnicima našim”).
