Prof. dr. sc. Ivica Raguž rođen je 26. rujna 1973. u Osijeku. Od 1992. do 1994. studira filozofiju i teologiju na Teologiji u Đakovu. Teološke studije nastavlja na Papinskome sveučilištu Gregoriana u Rimu, gdje diplomira 1997. Iste godine upisuje poslijediplomski studij iz fundamentalne teologije na Teološkome fakultetu Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu. Jedan semestar (zimski semestar ak. god. 1997./1998.) studira i u Cambridgeu (SAD) na Weston Jesuit School of Theology. Naslov magistra fundamentalne teologije postiže 15. lipnja 1999. Naslov magistarske radnje glasi Pojam uzvišenoga kod Immanuela Kanta i Hansa Ursa von Balthasara. Upisuje doktorat i brani doktorsku tezu 24. siječnja 2002. također na Teološkom fakultetu Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu. Naslov teze glasi Smisao za bogo-ljudsko. Transcendentalno-teološka rasprava o estetikama Immanuela Kanta i Hansa Ursa von Balthasara. Za svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije zaređen je 29. lipnja 1998. u Đakovu. Od 2008. predstojnik je Katedre dogmatske teologije, a prodekan za znanost na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku 2008. – 2010. Od 2008. godine glavni je i odgovorni urednik teološkoga časopisa Diacovensia, a od 2009. glavni i odgovorni urednik Međunarodnoga katoličkog časopisa Communio (hrvatska redakcija). Od 2010. godine voditelj je Odsjeka za sustavnu teologiju na KBF-u u Đakovu.
Jedan ste od rijetkih teologa koji su primijetili svojevrsnu prazninu kada se govori o Stepinčevoj svetosti i duhovnosti. Više ga poznajemo u kontekstu povijesnih, ideoloških i političkih previranja, a gotovo su nam nepoznate njegova osobnost i svetost života. Zašto se naglasak stavlja na politički aspekt, a ne na duhovni, kada govorimo o Stepincu kao svecu?
Moram priznati da ste me iznenadili intervjuom o bl. Alojziju Stepincu. Skoro sam zaboravio da sam i napisao knjigu o Stepincu jer me o knjizi, otkad je objavljena, osim nekoliko pobožnih duša, zapravo nitko nikada nije ništa ni pitao, a kamoli da je sa mnom razgovarao o Stepincu. Za mene, kao pisca, zaborav vlastitih knjiga zapravo je blagoslovljen jer tako oslobađam sebe od sebe i težim prema nečem opet novom, većem od sebe. A sada ću odgovoriti na Vaše pitanje.
Moj je dojam da se Crkva odveć usredotočila samo na njegovu ulogu u kontekstu povijesnih, ideoloških i političkih previranja. To je i razumljivo jer je morala odgovoriti na prigovore protiv svetosti bl. Stepinca koji su uglavnom dolazili i dolaze od onih koje nazivam prezirateljima kršćanske vjere i Katoličke Crkve. A ti preziratelji smještali su Stepinca isključivo u kontekst Drugoga svjetskoga rata, unutar političkih zbivanja ondašnjega vremena. Nažalost, mišljenja sam da se Crkva dala uvući u takav pristup Stepincu. Primjerice, vrlo se malo teološki i duhovno poticajnoga pisalo o njegovoj duhovnosti. Možda će čudno zvučati, ali hrvatska teologija pokazala je slab, rekao bih, nikakav interes za Stepinca. Naravno, imamo monografije o njegovu liku i djelu, ali i u tim monografijama uglavnom prevladavaju opširni prikazi i gomilanje njegovih tekstova, što dakako ima svoju vrijednost, ali se od tih silnih monografskih prikaza ne razaznaje tko je Stepinac, koja je njegova „misaona forma”, središte njegove duše, njegove duhovnosti i teologije.
Zato je moj dojam da je zapravo za obična pobožna vjernika, hrvatskoga katolika, bl. Stepinac i dalje velik stranac! Ne postoji još pravi affectus pobožnosti prema bl. Stepincu kod običnih pobožnih vjernika. Nekako se o bl. Stepincu previše govori odozgor, od hijerarhije, s visoka, u kontekstu spomenutih ideoloških previranja, a nikako da siđe među običan puk. Vjernici ga se trebaju sjetiti uglavnom jednom godišnje, 10. veljače, ili pak kad ih na to nekakva medijska rasprava oko Drugoga svjetskoga rata i komunizma na njega podsjeti. Imajuću to u vidu – osobito da je za affectus pobožnoga vjernika Stepinac još uvijek pomalo stran – ali i iz svoje osobne pobožnosti prema bl. Stepincu, odlučio sam napisati teološko-duhovnu knjigu kako bih Stepinca konačno smjestio u hrvatsku teologiju i kako bih teološkim promišljanjima približio njegovu svetačku dušu i sebi i običnim pobožnim vjernicima.
Stepinčeva duhovnost
Svi smo mi ljudi različite naravi koja nas ne samo izdvaja nego i osposobljava za ostvarivanje zadanih ciljeva. Vi ste istraživali Stepinčeve spise i pisma. Što nam možete reći o njegovoj naravi?
Počeo sam knjigu tumačenjem njegovih zaruka s Marijom Horvat. Kako to često biva u životu, žene najbolje znaju ocrtati muškarca kojega vole. Mislim da je zaručnica Marija Horvat rekla sve najvažnije o njegovoj osobnosti, ali i o njegovoj svetosti. Ona ga naziva „ledenim zaručnikom” ili pak Savonarolom. U tim se riječima, dakako, može oćutjeti nježni prijekor žene koja sluti da muškarac ne pripada njoj, nego Bogu, da je on orao, orlić, kako mu luckasta Marija zafrkantski tepa, koji se uzdigao Bogu i boravi s Bogom. Meni su ti dijalozi između Marije i Alojzija toliko duboki, zanimljivi i šaljivi da bi se Stepinca trebalo zavoljeti ako i zbog čega, onda samo zbog tih pisama.
Pisma zaslužuju ne samo biti teološki tumačena (mogu se koristiti kao kateheze priprave za brak) nego i predložak za romane, filmske scenarije. A gledajte, u Hrvatskoj jedva možete pronaći jedno pristojno izdanje tih pisama, što samo svjedoči koliko je zapravo slab affectus prema bl. Stepincu. Pisma su tako nježna, u njima progovara jedan muškarac koji ženi pristupa djevičanskim duhom, s puno poštovanja i predanosti. No, da se vratim onim nježnim prijekorima luckaste Marije Horvat. Da, sjajno ga je opisala „ledenim”, a to znači muškarcem koji gotovo nalikuje sv. Josipu: čovjek povučen, s malo riječi, uvijek po strani, uglavnom ozbiljan. Ali ta „ledenost” odaje čudesno odlučna muškarca koji ne popušta ni pedlja od kršćanske vjere i vjernosti Katoličkoj Crkvi. Stoga sam nazvao bl. Stepinca „kršćanskim Makabejcem”, svecem ratnikom, vojnikom.
Nakon ovozemaljskih rovova Prvoga svjetskoga rata prešao je u duhovne rovove protiv neprijatelja Krista i Crkve. Treba imati na umu da su kršćani u prvim stoljećima sebe shvaćali Kristovim vojnicima, dakle onima koji ne žive za sebe, nego služe Kristu, Kristovu Tijelu, Crkvi. Ovaj svijet za kršćane, tako i za Stepinca, bojno je polje ili pak vojni tabor. Stoga, nema opuštanja, u duhovnom smo ratu protiv Sotone, protiv grijeha koji djeluje u nama i u svijetu. Uz tu „ledenost”, vojničku duhovnost, bl. Stepinac bio je čudesno pobožna duša. Nažalost, malo je danas biskupa, svećenika Stepinčeva duha: duhovno „ledenih”, vojnički predanih i još k tomu pobožnih. Rekao bih da smo mi, moderni svećenici, odveć „rastreseni” zbivanjima ovoga svijeta, premalo usredotočeni na ono što nam je poslanje. Kao da više nemamo ni snage ni volje biti usredotočeni na svoje, jedno poslanje, nego se rastresamo u svemu i svačemu. Zato danas nema više Stepinaca, nema više ni velikih teologa, ni velikih svetaca. Nažalost, sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji od nas kršćana, svijet stvara svoje virtuoze koji su ludo posvećeni samo jednom (jednoj znanosti, jednomu športu, jednoj umjetnosti). Jedino religija danas kao da više nije u stanju stvoriti religiozne virtuoze, jer svećenici, kršćani žele biti malo od Boga, malo od svijeta. Možda je i to razlog zašto je Stepinčeva duhovnost također strana mnogim katolicima. Za današnje katolike, koje bih nazvao svaštarima, bl. Stepinac djeluje dosadno, monotono, uvijek isto: Bog, Krist, Crkva, askeza, pokora. A meni se čini da bi bl. Stepinac, svojom jednostavnošću, trebao biti veliki uzor i zagovornik za virtuozno življenje kršćanske vjere, protiv duhovnoga svaštarenja.
U čemu se najočitije ogleda njegovo sveto herojstvo?
U jednostavnosti. Jednostavnost je zaboravljena krepost. Na tragu onoga što sam rekao, jednostavnost je usredotočenost na jedno, a to je Isus Krist, njegovo Tijelo, Crkva. Jednostavne su osobe jednoga stava, s njima znaš na čemu si jer uvijek to jedno, Krist, Crkva, zrači u svim njihovim riječima i djelima. Suprotno od jednostavnosti jest lukavština. Lukave su osobe komplicirane, u njihovoj je glavi mnoštvo misli, lukavština, smicalica, jedno misle drugo govore, jedno govore drugo misle. Oni izruguju jednostavne, smatraju ih budalama koje se ne znaju „snaći” u svijetu. Ti lukavi i prepredeni ne traže radost u jednom stavu, u Jednom, u Bogu. Njima je na pameti moć ovoga svijeta i svojom lukavštinom samo to žele postići.
No, u Kristovim očima, u Stepinčevim očima jedina istinska moć jest slabost jednostavnosti. Kad čitate njegove tekstove, propovijedi, pisma, ništa posebno. Da, sve tako obično i jednostavno, misaono ništa zanimljivo, a u biti tu se krije istinska moć! Ta je jednostavnost održala Crkvu u hrvatskom narodu da ne poklekne pod pritiscima bezbožnih ideologija, da vjera ostane živo prisutna. Dakle, obična, gotovo seljačka jednostavnost blaženoga Stepinca, koju je već primijetila i ona zaigrana Marija Horvat, bila je nevjerojatna snaga za Crkvu u hrvatskom narodu. Crkva je očuvala svoju životnost, svoju snagu zahvaljujući krašićkom sobičku: jednostavnoj molitvi Časoslova, jednostavnoj molitvi krunice, jednostavnoj svetoj misi i ispovijedi, jednostavnom ophođenju s bližnjima, jednostavnom čitanju duhovnoga štiva. Da, moć je Crkve u slabosti jednostavnosti i tomu nas blaženi Stepinac može i treba danas poučiti.
Što mu je značila pripadnost hrvatskomu narodu i kako se odnosio prema drugim narodima? Što mu je bilo važnije: vjerska ili nacionalna pripadnost?
Na prvom je mjestu za njega uvijek bila vjera u Isusa Krista i pripadnost Katoličkoj Crkvi. To je vidljivo osobito u pismima u zatočeništvu, gdje čak nacionalna pripadnost, a to je znakovito, ne igra gotovo nikakvu ulogu. No, bl. Stepinac dobro je znao da su se bezbožne ideologije uperile protiv religioznih, katoličkih naroda, jer je narod u Europi čuvar religiozne memorije, odnosno hrvatski narod čuvar je memorije Katoličke Crkve! Zato su bezbožne ideologije naumile uništiti određene religiozne, katoličke narode ili im memoriju potpuno izbrisati!
Isto tako bezbožne ideologije pokušavale su stvarati takve mamutski glomazne državne tvorevine kako bi konkretni narod, narod u kojem se čuva religiozna memorija, bio uništen moćnim državnim aparatom, birokracijom, represijama i medijima. K tomu, često se iza ideologije određene državne tvorevine krilo nasilje jednoga većinskog naroda nad drugim manjim narodima, njihovo tlačenje drugih naroda (slučaj u SSSR-u, Jugoslaviji, istočni blok itd.), osobito ako je manjinski narod bio druge religije, vjeroispovijesti ili kulture. Po mom mišljenju to je jedan od razloga zašto su protivnici Katoličke Crkve bili protiv osamostaljenja hrvatskoga naroda i zašto su tada bili svi jugoslavenski orijentirani: nakana je bila oslabjeti moć Katoličke Crkve, gdje bi ona, unutar veće državne tvorevine (Jugoslavije) prestala biti većinska i gdje bi se potom moglo daleko lakše gasiti religioznu memoriju naroda, a time uništiti i samu Crkvu. Stepinac je sve to imao na umu i dobro je znao da političko osamostaljenje određenoga naroda ima dvostruku ulogu: prvo, očuvati hrvatski narod od tlačenja većinskoga naroda u Jugoslaviji (Srbi); drugo, još važnije, da hrvatski narod, kao vjernički narod s religioznom memorijom, očuva od negativnih utjecaja koji dolaze od državne tvorevine (Jugoslavija). Dakako, bl. Stepinac mogao je vidjeti kako i nacionalna (tada ustaška) država, državna ideologija može biti pogubna za isti narod! A to vidimo i danas u gotovim svim „katoličkim” nacionalnim državama koje su sve manje katoličke, a sve više bezbožne.
Osobno sam mišljenja, a o tome sam također pisao, da za katolike nacionalna „katolička država”, tj. gdje su većina katolici, nije nikakvo jamstvo za očuvanje vjere. Štoviše, u danom trenutku čak nacionalne „katoličke države” mogu biti daleko pogubnije za vjeru, nego što su to bile bezbožne, anacionalne i druge državne tvorevine. Jer, dajući privilegije Crkvi, „katoličke” države umrtvljuju Crkvu, mogu Crkvu učiniti ovisnom o državi i zapravo Crkvu suptilno iznutra razoriti, a to je, nažalost, slučaj u cijeloj Europi. Sve su oči katolika i u ovoj krizi uprte u Plenkovića, Merkel, Macrona, Contea. Oni su naši „očevi”, jer biskupâ u Europi, jakih osobnosti, snažne duhovnosti i teologije, baš i nema! Većina je umrtvljena i pripitomljena nacionalnim „katoličkim” državama. A da ne spominjem koliko je tek katolicima problematično u drugim nacionalnim državama koje nisu „katoličke”. Tu su nacionalne države daleko pogubnije za katolike, nego anacionalne državne tvorevine (danas Rusija, Indija itd.). U svakom slučaju, bl. Stepinac uči nas: oprez sa svakom državom, pa tako i s nacionalnom državom.
Sve do dana današnjega pojedinci lijevo liberalnoga kruga optužuju Stepinca za rasizam, fašizam pa i nacionalsocijalizam. Zašto?
Preziratelji vjere preziru bl. Stepinca jer preziru Boga, Krista, Crkvu, svećenike. Zato ga i optužuju za rasizam i fašizam, premda činjenice, kako to i pokazujem u svojoj knjizi, govore potpuno suprotno. Ovdje bih spomenuo nešto drugo. Često se govori o važnosti traganja za istinom jer istina oslobađa. No, istina nije dovoljna, a to pokazuje primjer preziratelja. Pismo nas poučava da je za istinu potrebna volja, tj. ljubav: istinovati u ljubavi, piše sv. Pavao. Za onoga koji ne ljubi istinu, istina je čak razlog još veće mržnje! Ljudi mrze istinu baš zato što je istina, što nam pokazuje raspeta Istina na križu, ali i naše vlastito iskustvo: mrzim nekoga baš zato što mi govori istinu! Jer, istina je bolna, istina prekorava (veritas redarguens), kako veli sv. Augustin. Zato nas sama istina neće osloboditi, ako ne ljubimo istinu. Nikakva istina, nikakva „povjerenstva istine” o bl. Stepincu neće nagovoriti preziratelje bl. Stepinca da prihvate istinu ako ne postoji ljubav prema istini. Naprotiv, možda bude još veća mržnja prema bl. Stepincu. Postoje i oni preziratelji koji ipak ne mogu ne prihvatiti Stepinčevu besprijekornost, ali stalno ističu da tobože nije dovoljno učinio, da se nije dovoljno suprotstavljao ustaškom režimu itd. Ali ti isti to isto prigovaraju i Bogu: „Gdje si bio kad smo patili?” „Ne samo da nisi dovoljno nego nisi ništa učinio.” Tako pak govore svi oni kojima je Bog, Kristova riječ, prijekor, koja ih ugrožava jer ih raskrinkava i poziva na obraćenje. Zato traže izliku da ne vjeruju u Boga. Uvijek isto razmišljaju: za njih Bog nije nikad dovoljno dobar, zato oni sebe smatraju dovoljno dobrima, njih ne zanima zlo u njima samima, salonski raspredaju o tome zašto Bog pati, dakle o zlu koje je zvan njih. Zato te osobe ne mogu prepoznati dobro i ne mogu se radovati Božjemu dobru jer ne vide zlo u sebi. Sličan se pristup može vidjeti i prema bl. Stepincu, utjelovljenom prijekoru komunistima, bezbožnicima i svima onima koji su protivni Crkvi. A onaj pak koji se svim silama trudi ponizno činiti dobro, koji je svjestan zla u sebi, kojemu je teodicejsko pitanje sasvim sporedno (tako je meni), taj ne može ne biti oduševljen bl. Stepincem i svim onim što je on učinio, ne može ne zavoljeti njegovu divnu dušu.
Istina je u Svetom pismu!
Svojedobno ste bili žestoko napadani u civilnim medijima da ste u jednom članku pisali protiv jednakosti žena i muškaraca, ponajviše od strane katoličkih aktivista. S druge strane, nekoliko kolumni u našoj reviji posvetili ste upravo ženama u najljepšem i najuzvišenijem kontekstu. Gdje je istina?
Istina je u Svetom pismu! A Pismo vrlo jasno progovara o odnosima muškarca i žene, o diferencijama koje dakako ovaj svijet ne želi čuti. Da se malo našalim: mediji nisu kritizirali mene, nego i blaženoga Stepinca! Ono što je on pisao, to sam i ja napisao. Bl. Stepinac već je u svoje vrijeme primijetio kako sverastuće bezboštvo, koje se ne ostvaruje više kao prije, oružjem, progonstvima, nego vrlo lukavo, perverzno preko žene (kao što je to učinio Sotona u raju!), preko feminizma, pokušava uništiti Krista i Crkvu, pretvoriti katolicizam u humanitarizam, u religiju ovoga (ženskoga) svijeta, bez vječnoga života, zatočiti čovjeka u ovaj svijet.
U tom kontekstu, što je o tome i općenito o ženama mislio Stepinac?
Ovdje mogu samo reći najvažnije, u natuknicama. Stepinac slijedi Sveto pismo te tvrdi sljedeće. Prvo, muškarac je glava žene i glava obitelji, ali takva glava koja služi ženi. Drugo, on se protivi onomu što danas vidimo, a to je pokušaj pomuškarčivanja žene. To pomuškarčivanje ne može uspjeti jer se time stvaraju samo hibridne žene: žene koje ne žele biti žene, a muškarcima ne mogu postati. Nastaju ne-žene, a taj je duh opasan, jer ako se on prenese u Crkvu, Crkva, koja je Kristova zaručnica (!), i sama može postati ne-žena, ne-poslušna, ne-primateljica. Tada sama Crkva postaje hibridna, bez Glave, bez Krista, postaje obična humanitarna tvorevina.
Istinska pak kršćanska žena žudi za muškarcem glavom, zahtijeva od muškarca da bude glava njoj i obitelji, da se potrudi biti takva glava i nje i obitelji kao što je Krist Glava Crkvi. Treće, za bl. Stepinca žena je majka. Četvrto, žena ima intuitivniji, osobniji pristup zbilji, odnosno, kako to volim reći, ona je čuvarica osobnoga, a osobno je obiteljsko. Naime, jedino smo u obitelji osobe, izvan obitelji mi smo funkcije, uloge, dužnosnici. Peto, zgodno promišlja o prednosti krhkosti žene. Žena jest fizički „slabiji spol”, i to je dobro, suprotno duhu svijeta koji nam u medijima stalno servira neku ženu vojnikinju, ratnicu, superwoman. Moć žene nije u fizičkom, nego u duhovnom, osobnom, u oslanjanju na drugoga, na milost. Šesto, žena, dakako i prema bl. Stepincu, može i treba djelovati politički, javno, ali bl. Stepinac ipak pripisuje ženi ponajprije obitelj, ognjište. U pravu je. Kao što rekoh, obitelj, ognjište jest mjesto gdje se čuva oganj osobnoga. A društvo bez obitelji, osobnoga, pretvara se u neosobnu masu.
Što mislite, kada će Stepinac biti proglašen svetim?
To se pitanje danas često postavlja i u Crkvi, i od strane medija. To pitanje strano je kršćanskomu osjećanju vjere. Pitanje treba biti što svatko od nas treba učiniti da zavolimo bl. Stepinca koji je već svet, kojega već častimo kao sveca Crkve. Pitanje treba biti molimo li se mi iskreno bl. Alojziju, stavljamo li se pod njegov zagovor, ulazimo li u njegovu školu nasljedovanja Isusa Krista. To su za mene prva i najvažnija pitanja koja dolaze iz osjećanja vjere. Pitanje također treba biti, da se opet vratim na početnu misao, što sve Crkva treba učiniti da se pobožnost prema njemu još više proširi u hrvatskom narodu ili u drugim narodima.
Zato još jednom ponavljam kako mi se čini da bl. Stepinac još nije zaživio u srcima većine pobožnih vjernika. Još ne primjećujem vjernički affectus pobožnih vjernika prema bl. Stepincu. Čini mi da se odveć pobožnost bl. Stepincu, na neki način, odozgor, institucionalno, hijerarhijski promovira, ali i to vrlo oskudno. Bolno mi je priznati da u Hrvatskoj, u „Stepinčevoj Crkvi”, uopće nemamo tiskana njegova sabrana djela! Da ne spominjem kako jedva i postoje prijevodi njegovih djela na svjetske jezike. Njegova predivna pisma u zatočeništvu vape za prikladnim izdanjem, za prijevodom, za duhovnim tumačenjem. A nisu mi ni poznati mlađi teolozi koji istražuju bl. Stepinca, a još manje crkveni povjesničari koji bi se posvetili intenzivno bl. Stepincu. Ovako je često sve prepušteno svjetovnim povjesničarima koji svojim isključivo svjetovnim pristupom nastoje rasvijetliti njegov duhovni lik. Jednom riječju, potrebno je učiniti teološki obrat (tu mislim i na crkvenu povijest) u pristupu bl. Stepincu. Vratiti Stepinca u vjeru, u duhovnost, a time u vjernički puk, da ga vjernički puk zavoli, da u pobožnom vjerničkom puku zaživi affectus prema bl. Stepincu. A potom će taj affectus pokrenuti sve ono što sam rekao da nedostaje, a to je prava promocija bl. Stepinca u Crkvi: bl. Stepinac u teologiji i crkvenoj povijesti, tiskanje sabranih djela, prijevodi na svjetske jezike njegovih tekstova, ali i najvažnijih teoloških studija o njegovoj duhovnosti. I kad sve to zaživi, sasvim je svejedno hoće li biti proglašen svetim ili ne. Puno je važnije da mi postanemo sveti s njim, Svecem.
