Propovijedanje evanđelja riječju i djelom bila je i jest glavna zadaća franjevaca od njihova dolaska u Bosnu 1291. godine pa sve do danas. Da bi njihov rad bio plodonosan, za puk prihvatljiv i uvjerljiv, franjevci su širili horizont svoga djelovanja, preuzimali su i druge poslove koji su bili potrebni za normalan život ljudi.
Franjevci su se bavili socijalnim i zdravstvenim radom, prosvjetom, pisanjem i izdavanjem vjerskih i znanstvenih knjiga, časopisa, revija, bili su nositelji kulture. O tim će djelatnostima biti govora u ovogodišnjim prilozima. Po uzoru na svoga utemeljitelja sv. Franju, koji je bio posebno osjetljiv prema gubavcima i ljudima u nevolji, franjevci su se u Bosni uvijek bavili i socijalnim radom, tj. imali su razumijevanja za tuđe potrebe, pomagali ljudima u rješavanju njihovih životnih problema.
Za osmanlijske vladavine
Osobita potreba socijalnoga djelovanja u Bosni bila je za osmanlijske vladavine. „Uslijed neprestanih globa, raznih danaka, slabih prihoda, mićenja i otimanja kršćanski je narod.. pao na prosjački štap: on je bio i gladan i žedan i go i bos” (Jelenić). Tako napaćenom narodu franjevci su pomagali na razne načine. Prikupljali su i dijelili materijalna dobra u naravi i novcu. I od svojih skromnih prihoda davali su što su mogli. Socijalno djelovanje udvostručili bi u vrijeme rata, kuge i gladi. Tada „plemeniti biskup Miletić i franjevci dijelili bi desnom i lijevom, kupovali svijetu žito, da ublaže bijedu” (Čuturić). Fra Jako je Baltić zabilježio: „Kazivali naši stari misnici, da su gladnih i zlih godina fratri varošane od gladi, da ne umru, sačuvali. Pokojni Mileta, biskup, s ostalim redovnicim u refektorii kruh prosenjio gladne godine, a varošanim gdikoji dan po sto pleta podilio bi, i rekao bi pokojni Mileta: ‘Bratjo mila, kaleže i crkve prodavaćemo, a naših krstjana upustiti nećemo’”. U svojoj Oporuci Miletić je napisao: „Četvrti dio milostinje određene za moju porabu… neka služi za odijelo i okrepu Isusovih siromaha, sirota udovica i dostojnu nagradu nevoljnih djevojaka. Neka služi također za bolesnike, tamničare i prosjake s kojemu drago strane nadošli na vrata ovog samostana, te da se nikad niti jedan siromah i nevoljnik žalostan i prazan ne otpušća.” Župnik u Ovčarevu fra Marijan Šunjić podijelio je župljanima sve zalihe što ih je imao, čak je prodao konja, dobivenim novcem kupio ljudima žita, a župu obilazio pješice.
Na drugi je način pomogao Ivan fra Franjo Jukić. U ime 600 tisuća kršćana napisao je 1850. godine peticiju sultanu Abdul Medžidu, u kojoj u 28 točaka traži jednaka prava za kršćane kakva imaju i muslimani. Iako tek nakon šest godina, peticija je urodila plodom. Sultanovom poveljom (hatihamajun) o reformama 1856. godine priznaje se vjerska, građanska i politička ravnopravnost kršćana s muslimanima. Povelja se, istina, u praksi teško provodila, ali je status kršćana bivao nešto povoljniji nego dotada.
Agencije. Jedan poseban vid franjevačkoga pomaganja ljudima u osmanlijskoj Bosni bio je otvaranje agencija, tj. socijalno-političkih ustanova. Poslije sultanova hatihamajuna katolici su svoja prava morali ostvarivati pomoću viših sudova kod Visoke porte u Carigradu ili vezira u Sarajevu. Bilo je potrebno da na sudovima netko vještiji zastupa katoličku stranku. Zbog toga su franjevci osnivali agencije, tj. zastupništva koja će to raditi. Najistaknutiji agent u Carigradu bio je fra Filip Pašalić. On je branio povlastice kojima su franjevci i katolici bili oslobođeni od samovoljnih nameta koja su im lokalni vlastodršci pokušavali nezakonito nametnuti. Mnoge je parnice okrenuo u korist obespravljene raje u Bosni. Čak je i mnoge iz Bosne prognane begove oslobodio tamnice. „K njemu su hrlili kršteni i nekršteni zemljaci… a on svima bio otac i majka”(Batinić).
U Sarajevu je agent fra Grgo Martić bio veoma aktivan u rješavanju mnogih parnica. Samo tijekom prve godine pomogao je riješiti 102 slučaja koji su se većinom odnosili na loše socijalno stanje kršćana. Fra Grgo je osnovao i Društvo za potrebu ubogih. Cijenili su ga i uvažavali ljudi drugih vjera jer je svima pomagao, ali i osmanlijske vlasti od kojih je dobivao priznanja.
Sirotišta. Na poseban je način bila potrebna pomoć siročadi, djeci bez roditelja, koja nisu imala mogućnost za normalan život. Da bi im pomogli, franjevci su osnivali socijalno-karitativne ustanove, sirotišta. Biskup fra Marijan Šunjić 1858. godine radio je na tome da u predgrađu Travnika osnuje sirotište u kojem bi se odgajale i školovale siromašne djevojčice. Projekt tada nije ostvaren zbog njegove prerane smrti. Ostvaren je 1871. godine kada su, na molbu biskupa Vujčića, iz Zagreba došle sestre milosrdnice u sirotište koje su osnovali franjevci u Docu. Župnik je skupio siromašne djevojčice, odgajale su ih i poučavale milosrdnice, a franjevci su se brinuli za materijalno uzdržavanje sestara i siročadi. Biskup je Vujčić, dajući trapistima dopuštenje da u Banjoj Luci osnuju opatiju, postavio uvjet da moraju osnovati i sirotište.
Za austrougarske vladavine
Ni dolaskom austrougarske vlasti u Bosnu nije prestala potreba za socijalnim djelovanjem. Vrlo aktivno i uspješno uključio se i nadbiskup Stadler. Zemljoradnički su posjedi i dalje u posjedu muslimana, a kršćani su njihovi kmetovi. Trebalo je mijenjati postojeće stanje.
Franjevci su još za osmanlijske vladavine pokušavali rasplesti taj čvor, ali bez većega uspjeha. Ni austrougarska vlast taj gorući problem nije rješavala, iako su ih franjevci na to poticali. Fra Josip Dobroslav Božić napisao je studiju o agrarnom pitanju. Fra Josip Markušić upozoravao je da i nakon 30 godina austrougarske vlasti nije se krenulo s mrtve točke. Provincijali Bosne Srebrene poticali su franjevce na osnivanje zemljoradničkih zadruga, na otkup dionica Hrvatske zadružne banke, da i na taj način pomognu poljoprivrednicima.
U novije vrijeme
U socijalističkoj Jugoslaviji nije bila dozvoljena zamašnija socijalna djelatnost vjerskim zajednicama. Kod franjevaca je ipak postojao jedan način prikupljanja novca u crkvama za siromahe. Ta je praksa ostala sve do danas. Naime, u svakoj franjevačkoj crkvi nalazi se škrabica s natpisom Kruh sv. Ante. Sam natpis potiče imućnije da budu samilosni prema siromasima, da ih razumiju i pomažu svojim prilozima.
U vrijeme rata 1991. godine Bosna Srebrena osnovala je Vijeće za karitativnu i socijalnu djelatnost. Već iduće godine osnovano je Humanitarno-karitativno društvo „Kruh sv. Ante” koje je 1998. preraslo u Humanitarno-karitativnu organizaciju „Kruh sv. Ante” provincije Bosne Srebrene. Organizacija je dobrotvorna ustanova sa statusom pravnoga lica. Prvotna joj je zadaća bila organizirati i prikupljati pomoć u hrani, odjeći i lijekovima radi preživljavanja ljudi. U ratu je to uspješno činila. I danas pomaže najpotrebitijima preko pučkih kuhinja, pomoći napuštenoj djeci, studentskih stipendija i smještaja studenata, službe medicinske pomoći, Centra za održivi povratak, skrbi za starije i štošta drugo.
Iz samo nekih gore navedenih činjenica jasno je da su se franjevci od dolaska u Bosnu pa sve do danas bavili socijalnim radom, tj. na razne načine pomagali ljudima u njihovim ne samo duhovnim nego i materijalnim potrebama.
