Često možemo čuti od ljudi, posebno starijih kako savjetuju da molimo rukama okrenutima prema gore jer će tako naše molitve ići u nebo. S druge strane, nekada se vjerovalo da će molitve otići u pakao ako su ruke tijekom molitve usmjerene prema dolje. Budu li, pak, ruke okrenute na stranu, molitve će se odbijati svuda uokolo.
Međutim, pravi razlog sklapanja ruku tijekom molitve ima mnogo dublju simboliku. To je tradicija koja vuče korijene u običajima drevnih kultura molitve.
U židovskoj tradiciji, u Talmudu, sadržan je dokaz kako su neki molili sklopljenih ruku već u razdoblju nakon Izlaska i to su nastavljali činiti i nakon uspostave kršćanstva. Neki povjesničari vjeruju da su kršćani svoj običaj prilagodili prema židovskom nasljeđu.
Postoji vjerovanje da je poza sklopljenih ruku nastala iz rimske prakse te da je simbolizirala podčinjenost.
Religijski povjesničari su pratili tu gestu sve do čina okivanja zatvorenikovih ruku koristeći lozu ili uže jer su okovane ruke s vremenom simbolizirale podčinjenost. Zarobljeni vojnik u Rimu je mogao izbjeći sigurnu smrt onoga trenutka kada bi sklopio ruke. Ta je poruka bila poput mahanja bijelom zastavom: „Predajem se.”
U kasnijoj povijesti zabilježeno je da su podanici svoju odanost vladarima odavali gestom sklapanja ruku. Vremenom je ovaj običaj označavao priznanje autoriteta kao i podčinjenost njemu.
Običaj sklapanja ruku i dalje je prisutan u liturgiji ređenja. Naime, biskup sklapa ruke svećenika kojega zaređuje pitajući ga: „Obećavaš li meni i mojim nasljednicima poštovanje i poslušnost?”
Sklapanje ruku uključuje i križanje palaca za koje se naučavalo da na taj način formiraju križ. Svi ovi običaji rezultirali su gestom koja je označavala odanost Bogu i usmjeravala molitve prema nebu istovremeno podsjećajući na Kristov križ. Kršćani nisu obvezni moliti sklopljenih ruku, ali ih vrlo često vidimo u molitvi upravo sa sklopljenim rukama jer ova tradicija ima drevne korijene, ali i duboku simboliku.
