Ispričat ću vam jednu priču. Teta u vrtiću rekla je malom dječaku: „Cipele si naopako obuo.” Dječak je počeo plakati a između jecaja vikao je: „Ali ovo su moja stopala!”
Što možemo primijetiti kod ovog dječačića? Bio je vrlo siguran, osjećao se vrlo snažno, pogriješio je.
Pričam vam ovu priču jer toliko sliči na bezbroj razgovora koje sam vodio o savjesti, posebno s ljudima kojima je drago objaviti svoje moralne zaključke, a s druge strane, nerado govore o tome kako su do njih došli. Susreo sam ljude koji mi se čine ravnodušnima (ako ne i imuni) na dokaze, argumente i uvjeravanje. Oni koji ne razumiju, ne promišljaju razumom o svojim postupcima, dolaze u opasnost da zlouporabe svoju savjest. Prečesto sam sretao ljude koji odbijaju sudjelovati u moralnoj diskusiji jer su sigurni „zbog savjesti”. Sigurni su kao i dječačić s cipelama na pogrešnim nogama.
Slično tome, ovi ljudi koji ne žele biti u svađi i ne žele braniti ili čak objasniti svoje moralno obrazloženje, svoju sigurnost mjere intenzitetom svojih osjećaja – „jednostavno to osjećam.” Kad me izazovu, uvjeravaju me kako imaju snažan osjećaj naspram toga. Snažan kao dječačić s cipelama na pogrešnim nogama?
Spreman sam priznati da postoje moralne teme koje ne dovode do neslaganja, naprimjer genocid nikada nije ispravan. I spremno priznajem da postoje teme oko kojih se ljudi ne slažu i ne moraju se složiti, naprimjer o tome kako najbolje obrazovati vlastitu djecu. Ono što mi se čini zbunjujućim, frustrirajućim i sumnjičavim je tvrdoglavost nekih koji objašnjavaju djelovanje njihovog moralnog rasuđivanja. Možda ne znaju objasniti svoje moralne stavove, ili, još gore, možda ne znaju moralno rasuđivati, a što je najgore od svega, ne vide potrebu. Uloga intelekta u djelu savjesti je izvođenje moralnih zaključaka kroz proces deduktivnog zaključivanja.
Procesom deduktivnog zaključivanja od općeprihvaćene moralne vrijednosti, dolazimo do ispravnog zaključka naše moralne dileme koja svoj korijen ima u toj vrijednosti. Svaki naš postupak mora biti promišljen i zaključak donesen naspram postojećih moralnih normi. Podnošljivo je kada dijete ne razmišlja o stvarima unaprijed; nepodnošljivo je kada je to odrasla osoba s odgovornostima za odrasle.
Iznad smo primijetili da je dijete u toj priči bilo jednako sigurno kao i da je pogriješilo. Sigurnost nije jamstvo, pa čak ni pokazatelj ispravnosti savjesti. Imati sigurnost u moralnom rasuđivanju uvijek je poželjno i često je dostižno; nažalost, mnogima koji su sigurni da su sigurni moralni temelj su samo osjećaji. Dugoročno, to nikad ne završava dobro. Moramo razmotriti na koji način i zašto postići moralnu sigurnost, što učiniti s njom kad je imamo i što ne činiti kada nemamo.
