Blagoslovljen neka je Stvoritelj naš koji sve rađa u tišini. Zastanimo na časak, prijatelju, i slušajmo govor tišine. Tišina može govoriti, ona progovara srcu. Kad se smiri sve u tebi i oko tebe, čut ćeš prije svega otkucaje svoga srca, svoje disanje. Živim. Dišem. Postojim. Moje tijelo i moj duh se odmara. Nakon bjesomučne jurnjave od posla do posla, od novosti do novosti predah tišine – hvatanje je zraka, kao kad se utopljenik bori za zrak.
U tim trenucima mira vrlo često izbije na površinu ono što nas muči i traži rješenje, rasterećenje. Tišina omogućuje spuštanje u dubinu samih sebe i tu kao u ogledalu motrimo svoje pravo lice. Ogledalo je Isus Krist i ogledajući se, primijetit ćemo svoje nagrđenosti koje smo zadobili svjesno ili nesvjesno.
Često smo svjesno posegnuli za kistom da «popravimo» svoj izgled i tek u tišini shvatimo da smo ga nagrdili. Bojimo se tišine i tog susreta sa samim sobom, sa svojom slikom. Zato smo se okružili svim mogućim sredstvima da smo manje sami: radio «do daske», televizija, kompjutori i druga mjesta na kojima je zaglušujuća buka i to sve zato što ne možemo podnijeti susret sa samim sobom i s Onim koji prebiva u našem središtu. Bojimo se zahtjevnosti njegove i za svoj komoditet, za svoju nazovi slobodu. Zapravo smo najslobodniji samo onda kada smo u onome što Bog od nas želi, što je Njegova volja. Kako ćemo je saznati ako nikad ne zastanemo pitajući se što on želi da učinimo sa svojim životom?
Kad zastanemo i kad prestanu naše dosadašnje aktivnosti, vidimo da svijet i dalje postoji, da se prestankom našeg djelovanja ništa značajno nije dogodilo, a mislili smo da će propasti svijet. Ako odvojim na dan barem pola sata za molitvu, za zahvaljivanje Gospodinu za sve što nam je učinio i za sve što čini, neću izgubiti ništa, a dobit ću puno. Prije svega moj rad imat će više smisla i neće mi biti teret nego radost što smijem sudjelovati s Gospodinom u kreiranju ovoga svijeta. Molitva mi otvara duhovne oči s kojima mogu promatrati svijet iz Božje perspektive i u njegovu svjetlu. Lakše mi je prihvaćati sve što me u svakodnevnici snađe. I kada dođemo do dna, do ruba ponora iz kojeg, po ljudsku ne vidimo izlaza, u našem pouzdanju da dragi Bog zna za nas, moći ćemo, s njegovom pomoću, izaći iz toga jači i čvršći pred svim životnim izazovima. To je tako dobro izrazio sv. Pavao kao je rekao:»… kad sam slab, onda sam jak.» Ali ne jak po sebi nego po Onome koji je sama jakost.
U početku će ti, prijatelju, biti teško boraviti u tišini i osluškivati Boga. Hoće se upornosti i hrabrosti. I u ovom slučaju vrijede Isusove riječi: «Kraljevstvo Božje silu trpi i siloviti ga osvajaju.» Želim ti puno uspjeha u osvajanju svoje nutrine i prodor do središta svoga gdje te čeka – On.
